SUZANA Rešetar, predsjednica udruge Sjena, na Facebooku je progovorila o sudbini Nedjeljke Todorović – Nene, medicinske sestre s Banije. Nena, žena koja je godinama obilazila napuštene i zaboravljene, noseći tuđe sudbine na svojim leđima, danas sama vodi bitku za preživljavanje.

Unatoč teškoj bolesti i godinama javno priznatog humanitarnog rada, već više od godinu dana čeka inkluzivni dodatak – jedino primanje koje joj pripada po zakonu. Dok država šuti, upozorava Rešetar, Nenin život održavaju ljudi dobre volje, dok sustav koji je ona godinama nadomještala i dalje okreće glavu.

Suzanin post prenosimo u cijelosti. 

SJEĆATE LI SE NENE?

Nedjeljka Todorović, svima poznata kao Nena, jedna je od onih tihih junakinja koje društvo počne slaviti tek kada joj već ponestane snage. Medicinska sestra s Banije, godinama je obilazila napuštene, zaboravljene i prepuštene same sebi. Radila je posao institucija koje nikada nisu imale volju za pronaći put do tih ljudi. Nena je bila njihov put, njihova utjeha, njihova jedina sigurnost.

Prošle godine dobila je nagradu Ponos Hrvatske – priznanje za sve ono što je sustav trebao raditi - a nije. Priznanje koje je tek djelomično uspjelo obasjati sav njen tihi rad i žrtvu. Ali nagrade, na žalost, ne pune hladnjak. Ne toče gorivo za put na kemoterapije i zračenja. Nagrade ne liječe karcinom.

Nena čeka inkluzivni dodatak više od godinu dana

Jer danas, upravo ta Nena – žena koja je desetljećima nosila tuđe živote na svojim leđima – čeka inkluzivni dodatak od rujna prošle godine. Jedno jedino pravo. Jedinu novčanu crtu koja ju dijeli od potpunog siromaštva. Čeka mjesecima, bez centa primanja. A država? Ona šuti, okreće glavu i pravi se da je Nena samo još jedan papir u ladici koji nikako da dođe na red.

Čekaju, nemojmo se lagati, da Nena postane statistika. Da postane statistika onih tužnih 15 000 priča o inkluzivnom dodatku... Dok sustav socijalne skrbi spava i nije ih briga, ovu ženu hrane ljudi dobre volje, potpuni stranci. Pojedinci koji imaju više srca nego cijeli aparat koji se naziva državom.

Jer država je zaboravila da je Nena godinama radila upravo njezin posao – posao koji je ona od sebe odgurivala dok su ljudi umirali u tišini svojih trošnih kuća. Nenin slučaj nije samo poruka nepravde. Ona nam je ogledalo. Udarac istine u lice.

Ako država može dopustiti da takva žena ostane sama, bolesna, bez primanja čekajući više od godinu dana svoje zakonski zajamčeno pravo, pravo na inkluzivni dodatak – onda problem nije u Neni. Problem je u nama. A ona? Ona i dalje ostaje ista. Tiha, skromna, nepojmljivo hrabra. Žena kojoj su mnogi dugovali život, a sada se bori da preživi vlastiti.