IZA DAVORA Šterna je duga karijera u Ini, u kojoj je od 1997. do 2000. godine bio generalni direktor, a potom 2010. i 2011. godine i predsjednik Nadzornog odbora. Tijekom 1990-ih bio je i ministar gospodarstva. Štern je odličan poznavatelj energetike pa smo s njim razgovarali o kretanjima na naftnom tržištu u svijetu i utjecaju koji ona imaju na standard hrvatskih građana. Dotaknuli smo se i budućnosti Ine, kao i afera koje su se posljednjih tjedana dogodile u energetici u Hrvatskoj. U razgovoru za Index Štern, među ostalim, objašnjava zašto smatra da Hrvatska ne bi trebala otkupljivati MOL-ov udio u Ini i zašto bi se trebala okrenuti novom projektu - stvaranju "nove Ine".

Kako objašnjavate ovako nagle skokove i padove cijena nafte na svjetskom tržištu kakve proživljavamo u ovoj godini? Dosadašnje procjene govorile su da bismo u ovoj godini mogli imati rekordno niske cijene nafte, no čini se da se trendovi sada okreću...

Tko bi gori, sad je doli. Trendovi u kretanju cijena nafte su uvijek bili takvi, prevrtljivi.  Međutim, ova godina je neuobičajena i to je dovelo do vrlo velikih amplituda u kretanju cijena nafte.

Nije tu riječ samo o koronavirusu. Tu su i nesuglasice SAD-a i Kine, Rusije i Saudijske Arabije, kao i napetosti u odnosima s Iranom i ekonomske poteškoće koje su se u svijetu nazirale i prije pojave koronavirusa.  Sve se to poklopilo pa smo dobili koloplet koji nije lako objasniti. Cijene nafte na svjetskom tržištu neočekivano su brzo pale, čak su bile i negativne, ali sada rastu. Dodao bih, očekivano. I ranije se znalo da će cijene nafte morati ići gore jer je tako niska cijena jednostavno bila neodrživa. 

Dakle, ne vjerujem da ćemo imati godinu rekordno niskih cijena. Naprotiv, mislim da će cijene rasti, no dinamika će ovisiti o oporavku industrije. Moje je mišljenje da bi cijena do kraja godine mogla iznositi i 60 američkih dolara po barelu, ako ne i više. Jednostavno, rast će i potražnja i proizvodnja, a s njima i cijene. Naravno, najveći upitnik u svemu tome je pandemija koronavirusa jer dok korona bude vladala avionski i ostali promet se neće oporaviti, a to su veliki potrošači naftnih derivata. To znači da dok god imamo posljedice koronavirusa na svjetsku ekonomiju, uglavnom možemo očekivati i razmjerno niske cijene nafte.

Što će ovakva kretanja na naftnom tržištu značiti za prosječnog kupca naftnih derivata u Hrvatskoj?

Svaki od nas treba se priviknuti na takva kretanja cijena. Cijene rastu i padaju, to je osnova trgovine i osnova burze. Drugim riječima, u ovoj godini možemo očekivati i visoke i niske cijene, budući da trošimo naftu koja ima svjetsku cijenu.

Kako gledate na namjeru vlade da otkupi MOL-ov udio u Ini? Ima li država za to novca i treba li to uopće raditi?

To je besmisleno i vrlo teško izvedivo nakon što je MOL nesmetano godinama pretvarao Inu u svoju podružnicu i većinu poslovnih funkcija centralizirao u Budimpešti. Ponovna decentralizacija je vrlo teško ostvariva, s obzirom na stanje u Ini, kao i na dekompoziciju Ine kao vertikalno integrirane kompanije, ali i zbog rafinerijskih kapaciteta koji čekaju obnovu, a koja nikako da se dogodi. Osim toga, Ina je izgubila i šire tržište, koje je od nje uglavnom preuzeo MOL. U takvim uvjetima otkup Ine, čak i po relativno niskoj cijeni, bio bi vrlo zahtjevan, a učinkovitost toga bi bila jako upitna. Uostalom, mi još uvijek nemamo jasnu sliku koja je stvarna uloga Ine u energetskoj strategiji Hrvatske. 

Nedavno smo svjedočili aferi oko prerade Inine nafte koja je na kraju završila na obradi u mađarskim rafinerijama. Nije li se nafta mogla preraditi u Hrvatskoj?

U uvjetima zatvorene rafinerije u Sisku, koja više ne može prerađivati naftu, i nemogućnosti prijevoza te nafte naftovodom do Rijeke, prodaja nafte u Mađarsku bila je logičan potez. Pogotovo sa stajališta MOL-a u kojem Ina ima podređenu ulogu. Ono što bi trebalo znati je cijena po kojoj je nafta prodana i u koje vrijeme kako bi se vidjela eventualna isplativost prijevoza nafte do Rijeke i cjelokupnog posla prodaje MOL-u. To je nafta iz hrvatskih polja koja je preko Siska išla u Mađarsku. Nikad nismo dobili odgovor na pitanje po kojoj je cijeni ona prodana u Mađarsku. 

Kakvu budućnost za Inu vidite u takvim okolnostima?

Za Inu kakva je sada budućnost vidim isključivo u njenoj daljnjoj integraciji u sustav MOL-a, s time da bi hrvatska država trebala inzistirati na sustavu zamjene dionica tako da, umjesto dionica u Ini, postane vlasnikom dionica u MOL-u. Pritom treba osigurati punu isplativost takvog poteza za hrvatsku stranu. Ako bi Hrvatska, primjerice, sudjelovala u podjeli dobiti MOL-a kao njegov novi suvlasnik, onda bi se tu osigurala profitabilnost za hrvatsku stranu.

No, budućnost energetike u Hrvatskoj je malo širi pojam od Ine. Tu bi se moglo razmisliti o tome da se stvori jedna "nova Ina", koja bi se ostvarila kroz sudjelovanje države u proizvodnji obnovljivih izvora energije. Konkretno, sve sadašnje i buduće vjetroelektrane, uključujući i onu spornu Krš - Pađeni, mogle bi biti temelj te "nove Ine". Time bi se stvorila potpuno nova energetska kompanija koja bi preuzela ulogu Ine i napravila svojevrsni prijelaz od energije ugljikovodika, na kojima se temelji Ina, na energiju obnovljivih izvora, kao što su sunce i vjetar, koji su, uostalom, na području Hrvatske resursi hrvatske države.

Država bi u takvoj kompaniji bila dionik, čak ne nužno ni većinski, a vjerujem i da bi strani investitori pozdravili tako nešto, kako bi spriječili malverzacije kakvima smo nedavno svjedočili. Država bi se u takvoj kompaniji morala ponašati kao dobar gospodar i osigurati pravično upravljanje obnovljivim izvorima energije, koji su u njenom vlasništvu. Kompanija bi bila otvorena investitorima, a država bi u njoj imala određeni vlasnički udio.

Koliko bi koštalo osnivanje takve nove kompanije?

Ako bi se iz obnovljivih izvora stvorila energija od 800 megavata, trebalo bi, po mojim procjenama, osigurati do milijardu eura. Država bi svoj dio financirala kroz, primjerice, vlasništvo nad zemljom i izvorima energije, a samo manji dio u novcu. To bi bila dobra zamjena za stare oblike energije. Budućnost je u proizvodnji vidova energije iz izvora koji ne štete okolišu i tome se moramo prilagoditi.

Nije li malo teško takvu ideju gurati dok Hrvatsku još trese afera oko vjetroelektrana? Čini se da su obnovljivi izvori energije u Hrvatskoj sada pomalo out?

U obnovljive izvore energije bi trebalo više ulagati, a ne manje, ali na drukčiji način. Država tu treba osigurati svoju ulogu jer se radi o njenom teritoriju i resursima koji su u vlasništvu Hrvatske. To se odnosi i na sunce i na vjetar. Možda tu još nema velike profitabilnosti, ali obnovljivi izvori energije postaju vrlo vrijedan resurs na međunarodnom energetskom tržištu. Iz toga bismo mogli izvlačiti velike profite, puno veće od onih koji bi se ostvarili kroz energiju ugljikovodika.

Analitičari tvrde da bi nova vlada trebala ubrzati privatizaciju, a kao najizglednijeg kandidata za prodaju, barem dijelom, vide HEP. Kako gledate na mogućnost da krene privatizacija HEP-a?

Ne bih privatizirao HEP bez posebnog zakona, lex specialisa, kojim bi se reguliralo što se i kako prodaje. Transmisiju i distribuciju, kao i postojeće proizvodne jedinice struje, smatram da ne treba prodavati jer su bitan strateški element energetske infrastrukture, a pogone za proizvodnju, pogotovo hidroelektrane, već smo uglavnom amortizirali i one nose veći dio dobiti u HEP-u.

Nove pogone koje bi financirali i gradili razni investitori, prema prethodnom dogovoru  i planovima, unosio bih u portfelj HEP-a i kao protuvrijednost davao investitorima udio u dionicama HEP-a.

Proizvodnju eklektične energije iz obnovljivih izvora bih izdvojio iz HEP-a i ta bi proizvodnja bila okosnica "nove Ine", koja bi objedinila sve nove investicije u solare, vjetroelektrane, geotermalne elektrane i slične obnovljive izvore, kao i kupovinu udjela u već postojećim, uz obavezan otkup električne energije kroz nove ugovore o otkupu.U situaciji kada uvozimo električnu energiju trebamo osigurati da država preuzme kontrolu nad novim budućim izvorima električne energije, budući da smo već izgubili kontrolu nad starim sustavom energetike ugljikovodika. Jasno je da su dobrodošla ulaganja domaćih i stranih Investitora, a pogotovo mirovinskih fondova, u nove oblike proizvodnje energije, ali na transparentan i pošten način u kojem bi država kao suvlasnik, kontrolirala kroz sudjelovanje u upravljanju i nadzoru.