KADA je riječ o migracijama, Danska više ne skriva svoj osjećaj samopouzdanja. Godinama smatrana crnom ovcom Europske unije zbog svoje restriktivne politike, danas predvodi promjenu koja bi mogla preoblikovati pristup cijelog bloka. "Ono što je godinama bilo glavna struja među našim stanovništvom, sada je glavna struja i za mnoge od nas političara", izjavila je premijerka Mette Frederiksen nedavno u Europskom parlamentu.

Danski ministar za imigraciju, Kaare Dybvad, dijeli taj osjećaj trijumfa. "Sjećam se kada sam prije tri godine počeo raditi na ovom mjestu, austrijski ministar bio je jedini koji je podržavao ove ideje", rekao je Dybvad za Euronews: "Sada se čini da se mnogo više zemalja okupilo oko ideje da bismo trebali uspostaviti demokratsku kontrolu nad migrantskim tokovima."

Od crne ovce do predvodnika

Nakon migracijske krize 2015. godine, Danska je počela usvajati sve stroža pravila kako bi odvratila dolaske tražitelja azila. Ključan trenutak dogodio se 2019. usvajanjem zakona o "promjeni paradigme", kojim je privremena zaštita za izbjeglice postala norma. Fokus je prebačen s integracije na samodostatnost i povratak u domovinu čim to uvjeti dopuste.

Danska je postala i prva europska zemlja koja je dijelove Sirije proglasila "sigurnima" za povratak, što je stotinama sirijskih izbjeglica oduzelo boravišne dozvole i izazvalo međunarodne kontroverze.

Sličan val negodovanja uslijedio je 2021. potpisivanjem memoranduma s Ruandom, prema kojem bi Danska tražitelje azila prebacivala u Afriku dok njihovi zahtjevi ne budu procesuirani. Iako je Kopenhagen kasnije odustao od jednostranog plana, ideja je ostala živa, ali s novim ciljem: primijeniti je na razini cijele Europe.

Pritisak na razini Europske unije

Dansko širenje na europsku razinu isprva nije naišlo na plodno tlo. Europska unija je bila zaokupljen pregovorima o Novom paktu o migracijama i azilu. Ipak, samo dva dana nakon usvajanja Pakta u svibnju 2024. godine, Danska je s još 14 zemalja članica, uključujući Austriju, Italiju i Grčku, objavila pismo u kojem se otvoreno zalaže za premještanje postupaka azila izvan EU.

Bio je to pokazatelj snage koji Bruxelles više nije mogao ignorirati. Lobiranje je urodilo plodom kada je predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, podržala ideju o izgradnji centara za deportaciju na stranom tlu.

Ubrzo je Komisija predstavila nacrt uredbe koja bi državama članicama omogućila sklapanje takvih sporazuma, a Danska, koja upravo preuzima predsjedanje Vijećem EU, namjerava postići politički dogovor o tom pitanju do kraja godine.

Sve veća podrška, ali i oštre kritike

Izgledi za uspjeh danskog plana su veliki. Skupina od 15 zemalja potpisnica pisma u međuvremenu je narasla i danas ima odlučujuću većinu, a pridružila joj se i Njemačka. Međutim, brzina kojom se ideja širi uznemirila je humanitarne organizacije.

"Danski model kontrole migracija reklamira se kao zlatni standard, jer mu je cilj odvratiti tražitelje azila od dolaska", upozorava Céline Mias iz Danskog vijeća za izbjeglice, dodajući da je takav pristup etički upitan, često krši načelo zabrane protjerivanja, a dugoročno je i dokazano neučinkovit.

Unatoč snažnom političkom zamahu, koncept ostaje apstraktan. Ni Danska ni Europska komisija nisu ponudile detalje o tome kako bi vanjski centri funkcionirali, koliko bi koštali ili gdje bi se nalazili. Primjer talijansko-albanskog sporazuma, koji je pozdravljen kao model, pokazuje ograničene rezultate - uz cijenu od preko 74 milijuna eura, centri trenutno ugošćuju tek nekoliko stotina migranata.

Jedini način suzbijanja ekstremne desnice

Ono što danski pristup čini jedinstvenim jest njegov ideološki predznak. Ovu tvrdu liniju ne predvodi desničarska vlada, već socijaldemokrati premijerke Mette Frederiksen. Njezina stranka zalaže se za klimatske akcije, rodnu ravnopravnost i LGBTQ prava, ali je po pitanju migracija zauzela stav koji izaziva čuđenje među socijalistima i odobravanje konzervativaca.

Frederiksen i njezini ministri uvjereni su da je to jedini način da se odupru jačanju krajnje desnice. Ministar Kaare Dybvad vjeruje da bi se i druge socijaldemokratske stranke trebale ugledati na Kopenhagen.

"Migracija je često teret za birače. Zajednice radničke klase preuzele su najveći dio zadatka integracije. I stoga, ako ste stranka koja predstavlja nisko kvalificirane, slabo plaćene ljude, onda biste trebali biti prilično restriktivni po pitanju migracija."