JEDNA od najvećih revolucija 1848. godine bila je ona u Budimpešti. Mađari su u duhu nacionalizma odlučili stvoriti svoju državu i okončati svoju vezu s Austrijom jednom zauvijek. Međutim, ta im ideja nije uspjela, a revolucija je ugušena. Devetnaest godina kasnije, nakon poraza u ratu s Pruskom, Austrija je morala popustiti Mađarima čime je dogovorena Austro-Ugarska nagodba.

Austrija i Mađarska od tada djeluju kao dva odvojena kraljevstva, povezana tek istim kraljem, zajedničkim financijama i udruženom vanjskom politikom i vojskom. Franjo Josip okrunjen je za mađarskog kralja na današnji dan 1867. godine.

Mađari su oduvijek bili najveća manjina u Habsburškoj Monarhiji, no unutar feudalne srednjovjekovne Europe i kada su Osmanlije s juga bili najveća prijetnja, Mađarska nije imala osobiti problem s austrijskim vodstvom ili svojim vodstvom. Međutim, u 19. stoljeću stvari su posve drukčije.

Mađare od početka 19. stoljeća već trese groznica nacionalizma. Njihovo društvo dobilo je novi sloj srednjih obrtnika i obrazovanih građana. Neki od njih shvatili su da bečki dvor ne zastupa njihove interese i utočiste pronašli u domaćim političarima i pojedincima koji su imali nove ideje kako voditi zemlju. Kroz prvu polovicu 19. stoljeća sve više jača glas onih koji su htjeli temeljite promjene, a neki od njih shvaćaju da bi možda najbolje bilo da Mađari imaju vlastitu državu, bez stranog utjecaja.

Situacija kulminirala 1848.

Situacija je kulminirala tijekom 1848. i 1849. kada su Austrijanci morali pozvati u pomoć rusku vojsku da slome mađarski ustanak. Iako su bili neuspješni u svom naumu da stvore neovisnu Mađarsku, ideja o nacionalnoj Mađarskoj nije umrla. Tijekom 50-ih godina puno se šuškalo o nacionalnim idejama, međutim tada vlada policijska stega i stroga kontrola, a Franjo Josip vlada apsolutistički.

1859. godine austrijska vojska izgubila je rat protiv Italije i predala svoje talijanske posjede. Još jedan poraz dogodio se 1866. kada je Austrija kompletno osramoćena u ratu protiv Pruske i sada je svima bilo jasno da je Pruska glavna sila u srednjoj Europi, a Austrija je izgubila svoj utjecaj.

U takvom okruženju Mađari prozivaju austrijsko vodstvo i ponovo prijete odlaskom. Kako je izgubio dva velika rata i Austriju doveo pred bankrot, Franjo Josip morao je sjesti s Mađarima za pregovarački stol. Dao im je kompletnu autonomiju nad unutarnjim pitanjima, vlastiti ustav i parlament, ali uspio sačuvati da vanjska politika ostane zajednička. Stvorena je Austro-Ugarska Monarhija, država koja će živjeti idućih pedeset godina.

Težak udarac za Hrvate

Za Hrvate je Austro-Ugarska nagodba bila teški udarac. Ravnopravnost je dobila samo jedna nacionalna skupina u državi dok su Hrvati, Slovenci, Srbi, Rumunji, Slovaci, Ukrajinci i Česi ostali bez predstavništva. No nije bio samo problem u predstavništvu. Mađari su počeli provoditi temeljitu mađarizaciju unutar svog dijela monarhije što je izazvalo još veći otpor. Škole su učile mađarski, državne institucije imale su dvojezične natpise, a gušila se hrvatska kultura i ime.

Mađarski nacionalizam potaknuo je onaj hrvatski. U Hrvatskoj tada nastupa stranka prava Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Zastupali su suverene hrvatske interese i bili izraziti protivnici Hrvatsko-ugarske nagodbe godinu dana kasnije po kojoj je hrvatski ban izgubio vlastite financije i kontrolirala ga je direktno Budimpešta.

Multietničko Austrijsko Carstvo pronašlo je rješenje svog nacionalnog pitanja Austro-ugarskom nagodbom, no to je bilo samo odgađanje istog problema. Mnoge nacionalne skupine htjele su vlastitu državu, a taj se plan realizirao porazom Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu.