Dalmatinski konjušari
DOK SE GLEDA rasplet sraza Željka Keruma i sindikata oko zagrebačkog hotela "Regent Esplanade" ciničniji promatrači će teško izbjeći pomisli da je cijelu tu priču splitski tajkun sam inscenirao. Naime, nakon što se Sindikat turizma i usluga preko svog predsjednika posuo pepelom Kerum iz ove bitke izlazi ne samo kao materijalni, nego i apsolutni moralni pobjednik.
Od samog ishoda ovog sukoba još više upada u oči brzina s kojom je završen. Bilo je lako zamisliti da će naslovnice u "sezoni kiselih krastavica" puniti priče o "velikoj borbi za dušu Zagreba", a u kojoj su strane bile tako jasno i nedvosmisleno određene.
S jedne strane se tako našao hotel koji simbolizira prosvjećenost, dobar ukus i urbanu kulturu iz vremena dok je ona u ovim dijelovima svijeta bila prije izuzetak nego pravilo, odnosno oličenje onoga što se u Hrvatskoj smatra neupitnom vrijednošću – Europe. S druge strane se našao neobrazovani, neotesani, pohlepni i bahati skorojević koji simbolizira ruralni i destruktivni "barbarogenij", odnosno ono od čega Hrvatska nastoji po svaku cijenu pobjeći – Balkan.
Kada se takva slika počne praviti u vodećim hrvatskim medijima, svaki, pa i onaj najmanje "ispeglani" tajkun bi shvatio da ima ozbiljan PR problem. Većina njih bi na to reagirala linijom manjeg otpora, odnosno povlačenjem i čekanjem na povoljan trenutak za ono što se naumilo. U tu većinu, međutim, ne spada Željko Kerum. On je situaciju koju bi za većinu hrvatskih tajkuna predstavljala krizu shvatio, a na kraju i iskoristio kao priliku da sebi popravi propagandni rejting i skupi vrijedne bodove za predstojeću izbornu pustolovinu.
Kerum od PR krize stvorio priliku
Kerum je, nazvavši svoje protivnike "rasistima", sebe predstavio kao žrtvu predrasuda. Ako nekome zbog njegovog "vlaškog" identiteta nije dozvoljeno ulagati u Zagreb, nije li to slična situacija kao u vremenima kada hrvatskim nogometnim klubovima nije bilo dozvoljeno osvajati nogometna prvenstva Jugoslavije?
Još je efektniji argument – iako su ga umjesto Keruma koristili njegovi navijači na Internetu i drugim medijima – taj da su se sindikalci u cijeloj priči pokazali kao snobovi i licemjeri. Splitski tajkun je neprihvatljiv zbog identiteta koji je "nespojiv s duhom Zagreba", ali je, s druge strane, prihvatljiv austrijski vlasnik čiji je identitet – osim ukoliko netko ne želi obnoviti Austrijsko Carstvo u granicama prije Bečkog kongresa – još udaljeniji od hrvatske metropole.
Ti isti sindikati su, s druge strane, u pravilu bili prilično tihi kada je dolazilo do sličnih, ali dvojbenijih – ne samo u svjetonazorskom, nego i u pravnom smislu – vlasničkopravnih transakcija. Kerumu je bilo dovoljno da sugerira riječi "zašto baš ja", pa da motivi otpora njegovom preuzimanju "Esplanade" postanu upitni.
Na kraju je taj otpor skršen tako što je sindikat digao bijelu zastavu, pokajnički se ispričao Kerumu koji se ovime iskazao kao "faca". Najavom kako sindikat neće tužiti, Kerum je na sebe navukao i aureolu velikodušnosti i milosrđa, odnosno sebe može predstavljati kao suvremeno oličenje benevolentnog srednjovjekovnog vladara – upravo onakve ličnosti za kojim žudi njegovo ciljano biračko tijelo.
Ne treba, dakako, zaboraviti ni da je svaki glas koji je Kerum zbog ove priče izgubio u Zagrebu nadoknadio s najmanje pet novih glasova u Splitu, gdje će se moći predstavljati kao žrtva, ali i pobjednik nad "purgerskim" šovinizmom.
Tko želi Europu, mora prihvatiti europski kapitalizam
Ovakav ishod, kada se malo bolje promisli, i nije bio neko iznenađenje. Raspirivanje "purgerskog" snoberaja prema južnjačkim dotepencima je precijenjeno kao suvisla PR strategija. U to se svojevremeno uvjerila Hrvatska seljačka stranka kada je nesretnim predizbornim spotom nastojala građane Zagreba podsjetiti na Bandićevo podrijetlo, a nakon čega je nestala iz Gradske skupštine. Samom Kerumu je, pak, nedavna Sanaderova kritika na račun "maybacha" i socijalne neosjetljivosti zapravo podigla popularnost.
U cijeloj priči, pak, najviše pada u oči koliko je besmislen predmet spora, odnosno koliko je bilo uzaludno branjenje Europe od balkanskih barbara na zidinama "Esplanade". Herbert Haselbacher i Željko Kerum možda pripadaju različitim kulturama, ali im je zajedničko to da su kapitalisti, odnosno da smatraju kako je profit važniji od patetičnih izjava o gubitku nečije duše. Na takvim principima je stvorena Europa na koju se svi toliko pozivaju, a na njima je, uostalom, i sagrađen hotel.
Ukoliko radnici u "Esplanadi" ne žele takvo stanje stvari, morat će se pobrinuti da nakon sljedećih izbora na čelo Hrvatske dođe Ivan Ninić i provede nacionalizaciju poduzeća, uključujući hotele. Jedino tada neće morati brinuti o tome da za poslodavca dobiju nekoga kao Kerum. U međuvremenu će se morati pomiriti s time da postoji vjerojatnost da ne budu samo austrijski, nego i dalmatinski konjušari.
Dragan Antulov
