GRAĐANE do kraja godine očekuje nastavak rasta cijena gotovo svih proizvoda. Bilo je samo pitanje vremena kada će se problemi sa svjetskom opskrbom i oporavkom potražnje na globalnom tržištu preliti do krajnjih kupaca.

Prvo su počele rasti cijene sirovina, što nije praviše zabrinjavalo prosječnog građanina. Zatim je astronomski narasla cijena pomorskog transporta, koji čini osnovu svjetske trgovine. Rast cijena hrane i energenata je do nedavno bio nevidljiv prosječnom građaninu, ali polako se inflacija probija i do maloprodaje. Trgovački lanci već najavljuju skok cijena, a svakih nekoliko dana se diže cijena goriva na benzinskim crpkama.

Najveći dio cijene goriva ide državi

Osim hrane, za koju vrijedi pravilo da ljudi u siromašnijim državama troše veći dio dohotka nego u bogatijim državama, glavni udar na svakodnevicu ima cijena nafte, tj. benzina. Hrvati plaćaju jednu od najvećih, a po nekim izračunima i najveću, cijenu naftnih derivata u EU s obzirom na dohodak. To znači da je, iako je primjerice u Njemačkoj litra goriva skuplja nego u Hrvatskoj, s obzirom na to koliko Hrvati imaju manje plaće od Nijemaca, u Hrvatskoj realna cijena puno veća.

Ljudi će instinktivno za takvu situaciju kriviti pohlepne naftne kompanije i navodno astronomske marže koje ostvaruju, ali istina je sasvim suprotna. Prema analizi tržišta naftnih derivata koju je prije nekoliko godina izradila Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, nabavna cijena goriva je između 30 i 35 posto iznosa koji plaćamo na benzinskoj postaji.

Trgovačka marža je između 5 i 10 posto. Najveći dio cijene se odnosi na davanja državi. 20 posto cijene se odnosi na PDV, a 35 - 40 posto na razne trošarine. Znači da između 50 i 60 posto cijene koju građani plate za litru goriva odlazi državi.

Od 11 kuna 6.6 kuna ide državi

Preračunato na sadašnje cijene, to znači da od 11 kn za litru Eurosupera 95 (zaokruženo radi lakšeg izračuna) 1.1 kn ide distributeru (vlasniku benzinske), 2.2 kn za PDV, tj. državi, 4.4 kn za razne vrste trošarina (državi), a 3.3 kn je cijena same litre goriva. Od svakog točenja goriva najviše zaradi država, a ne vlasnik benzinske postaje ili dobavljač goriva. Istodobno i benzinska postaja i dobavljač sirovine moraju iz svog dijela kolača pokriti troškove radnika, transporta, prerade, održavanja i druge operativne troškove. Država, koja dobije najveći dio kolača, nije ničim pridonijela da bi netko mogao uliti litru benzina u svoj automobil.

Građani su time državi dužni plaćati glavninu cijene bez ikakve protuusluge države. Nekim trošarinama se čak direktno financiraju državne kompanije, koje su redom gubitaši i ne bi opstale da ih država, tj. građani ne održavaju na životu, ali će prilikom korištenja usluga tih kompanija isti građani koji kroz trošarine financiraju njihovo poslovanje platiti punu cijenu. Time su građani ne samo prisiljeni plaćati nešto što ne koriste nego će, kada to budu koristili, opet morati platiti punu cijenu korištenja. Dvostruko financiranje. Bez milostinje građana RH, koju su prisiljeni plaćati prijetnjom zatvora, velik dio državnih kompanija ne bi mogao ni isplatiti plaće svim djelatnicima, a kamoli investirati.

Trenutna visina trošarina na naftne prerađevine je obični državni reket

Treba to jasno reći: trenutna visina trošarina na naftne prerađevine je obični državni reket. Nije problem samo visina tih trošarina nego i ono što se tim financira, a to su često državne zombi-kompanije koje preživljavaju isključivo uz pomoć reketarenja građana RH a da im zauzvrat ne nude ni približno istovrijednu uslugu.

S obzirom na to da građani RH već plaćaju relativno najveću cijenu goriva u EU zbog državnog reketarenja PDV-om i trošarinama, a rast cijena sirove nafte ne jenjava i ne očekuje se skoro zaustavljanje tog rasta, država bi se trebala odreći svog velikog dijela kolača. Privremeno (kamo sreće da bude i trajno) ukidanje svih trošarina na naftne derivate bi olakšalo život svim građanima, posebno onima koji svakodnevno prelaze velike udaljenosti do mjesta rada. Visokim trošarinama država kažnjava sve radnike, a ionako im oduzima velik dio bruto plaće.

Iako je tužna činjenica da država prvo radniku oduzima velik dio bruto plaće, da bi ostatak (neto plaću) oduzela kroz PDV, trošarine i druge namete, bilo bi lijepo da se u nadolazećim teškim vremenima odrekne bar malog dijela onoga što smatra da joj pripada.

Ako se uvijek poziva na solidarnost kada treba povećati razne poreze, neka se jednom pokaže ta solidarnost prema radnicima koji financiraju cijeli državni aparat. Država ne posjeduje ništa što nije oduzela radnicima i poduzetnicima. Ako ništa, bar bi joj bilo pametno da ne uništi radnike i poduzetnike jer u suprotnome neće imati kome oduzimati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala