“ČISTA i autentična Europa. Samo bijeli Europljani kako je bilo prije samo 30 godina u cijeloj Europi. Ovo bi trebala biti dobra reklama za odmor. Netko bi pomislio da to više nije moguće, ali na sreću jest", napisala je prva tajnica hrvatskog veleposlanstva u Berlinu, Elizabeta Mađarević, u svojoj Facebook objavi koja je izazvala skandal, a nju na kraju koštala unosne sinekure.

>> Skandalozni rasizam naše diplomatkinje u Berlinu: "Hrvatska je zemlja bijelaca"

Naravno, Mađarević kao privatna osoba ima pravo na svoje političke stavove, ma koliko nazadni i uvredljivi bili, ali kao javna dužnosnica nema pravo promicati ih na štetu zemlje koju predstavlja. 

Ekstremni desničari, naravno, ne vide ništa sporno s njenom izjavom jer se slažu s njom da je Hrvatska "čista i autentična Europa", a da su Njemačka i ostatak zapadne Europe na neki način onečišćeni i degradirani imigracijom. 

Mađarević je u krivu: Europa ni prije 30 godina nije bila "čista i bijela"

Mađarević je, doduše, neosporno u krivu kada kaže da su prije 30 godina u Europi živjeli samo bijeli Europljani.

Kako nam je objasnio demograf s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Ivan Čipin, ekonomska imigracija u Europu počela je još nakon Drugog svjetskog rata. U Veliku Britaniju, Francusku i Nizozemsku počeli su pristizati stanovnici njihovih bivših kolonija. Njemačka je šezdesetih počela primati tzv. "gastarbajtere" iz Jugoslavije i južne Europe, ali i iz Turske i drugih zemalja izvan Europe.

"Svi su oni radili na poslovima koje domaća etnička populacija nije htjela raditi, bilo zbog plaće ili drugih razloga", kaže nam Čipin: "Zemlje zapadne Europe i danas imaju dovoljno poslova, ali nemaju dovoljno radnika za te poslove. Ti poslovi su uglavnom za niže kvalificirane radnike. Europljani i njihova djeca sve više žele obrazovanje i kvalifikacije, a sve manje žele raditi manualne, zanatske i slične poslove."

"Zemljama u koje imigranti dolaze imigracija odgovora jer imaju nedostatak radne snage, a imigrantima odgovara jer njihova djeca više ne obavljaju nisko plaćene poslove, jer se integriraju u društvo i stječu više kvalifikacije", drži Čipin, napominjući da je ovo slučaj ako se radi o umjerenoj imigraciji.

No kao ni imigracija, ni tjeskoba oko iste nije ništa novo. Konzervativni političar Enoch Powell još je 1968. održao svoj zloglasni govor nazvan "Rijeke krvi", u kojem je predvidio da će masovna imigracija imati upravo takve posljedice zbog razdora u društvu koje će izazvati. No znakovito je da su već tada 43% mlađih liječnika u britanskom NHS-u bili imigranti.

Je li imigracija tajni projekt liberalnih elita? Ili postoji razumnije objašnjenje?

Naravno, imigracija se otada, pogotovo u posljednja dva do tri desetljeća, dodatno intenzivirala. Izbjeglička kriza iz 2015., koja se u manjoj mjeri nastavlja i danas,  samo je posljednja i najdramatičnija etapa tog višedesetljetnog procesa. A ekstremni desničari u cijelom tom procesu vide kolosalnu zavjeru protiv "autentičnih Europljana". Lijevo-liberalne elite su, tvrde oni, protiv interesa i volje naroda otvorile granice, preplavile europske zemlje neželjenim došljacima iz Trećeg svijeta i izazvale kaos. 

Samo što je taj kaos, uza sve terorističke napade i zločine koje su počinili migranti, u velikoj mjeri fikcija, jer zemlje zapadne Europe i dalje su među najsigurnijima i najprosperitetnijima na svijetu. 

Ako se i ne radi o ekonomskim migrantima ili članovima njihovih obitelji, radi se o izbjeglicama koje traže azil od rata, terorizma i političkog progona. A traženje azila ljudsko je pravo zajamčeno Ženevskom konvencijom o izbjeglicama i Europskom poveljom o zaštiti ljudskih prava. Stoga nije potrebno tražiti objašnjenje drastičnih demografskih promjena na Starom kontinentu u nečijem dijaboličnom planu, samo u kompleksnom spletu ekonomskih, demografskih i geopolitičkih okolnosti.

No ono što teorije zavjere i čini tako neodoljivima, bar za lakovjerne, sklonost je ljudskog uma traženju skrivene namjere i plana iza događaja i obrazaca koji ga uznemiruju. A bjelački nacionalisti su za svoju teoriju skovali i ime: "Velika zamjena". Prema njoj će većinska bjelačka populacija na Zapadu masovnom imigracijom i razlikama u natalitetu biti postepeno zamijenjena nebjelačkom populacijom iz Trećeg svijeta. Rodonačelnik te teorije je francuski autor i ekstremni desničar Renaud Camus, koji je objavio istoimenu knjigu 2011.. Camus je inače bio blizak Nacionalnoj fronti Marine Le Pen. 

Teorije zavjere o "zamjeni stanovništva" i "bijelom genocidu" inspiriraju desne teroriste

Sličnu su teoriju u svojim manifestima promicali i ekstremno desničarski teroristi Anders Breivik, koji je pobio 77 ljudi, većinom djece i tinejdžera, u Norveškoj 2011., i Brenton Tarrant, koji je pobio 50 ljudi u dvjema džamijama u ožujku ove godine na Novom Zelandu. Promicao ju je i Robert Bowers, koji je ubio 11 ljudi u sinagogi u SAD-u, optužujući Hebrejsko društvo za pomoć imigrantima za "dovođenje osvajača koji ubijaju naš narod".

U njihovoj, još ekstremnijoj verziji teorije zavjere o zamjeni stanovništva, koja je nazvana "Bijeli genocid", pravi krivci su Židovi - u skladu s nacističkim teorijama o židovskoj kontroli nad globalnom politikom, kulturom i ekonomijom. Upravo su te antisemitske teorije prije sedamdesetak godina dovele do pravog genocida koji su nacisti proveli nad Židovima i drugim "nižim rasama". Nimalo slučajno, i "alt-desničarski" ekstremisti iz Charlottesvillea, za koje je američki predsjednik Donald Trump neslavno rekao da je među njima bilo "vrlo dobrih ljudi", skandirali su na svojoj povorci s bakljama: "Nećete nas zamijeniti" i "Židovi nas neće zamijeniti". 

No hoće li autohtoni europski narodi zaista postati manjina u vlastitim zemljama? 

Ekonomist i politički komentator Charles Gave podigao je popriličnu prašinu u Francuskoj kad je 2017. objavio vlastitu analizu, prema kojoj će zbog višeg nataliteta muslimanska manjina postati većina za 40 godina. 

U radu pod naslovom "Bijela kuga" iznio je sljedeće podatke: službena prosječna stopa nataliteta u Francuskoj je 1,9 djeteta po ženi, ali po njegovoj procjeni etnički Francuzi imaju u prosjeku samo 1,4, dok muslimanski doseljenici imaju 3,4 do 4 djeteta - gotovo trostruko više. Iako je prema CIA-inoj bazi podataka World Factbook muslimana u Francuskoj nekih 6-7%, Gave tvrdi da ih je već 10%.

Hoće li većina postati manjina i kada?

Ekstrapolacijom trenutnih brojki, bilo službenih, bilo svojih procjena, Gave dolazi do zaključka da će ne samo Francuska, već i Austrija, Njemačka, Španjolska, Italija, Belgija i Nizozemska imati muslimansku većinu. "Opet, ovo nisu predviđanja, nego izračuni, a čak i ne računam nove imigrante", piše Gave i dodaje da će mu njegovi politički nekorektni zaključci o "nestanku" europske populacije koja je "stvorila moderni svijet" donijeti prezir i cenzuru. Iako on ne tvrdi da je ovo rezultat nekog tajnog projekta, jasno je da se njegova alarmantna predviđanja poklapaju s onima koje iznose desničarski ekstremisti.

Takva predviđanja ipak treba uzeti s popriličnom rezervom. Gubitak većinskog statusa, čak i kad bi te prognoze bile točne, nije isto što i nestanak. Uostalom, niti su svi doseljenici muslimani, niti je sam islam rasa, već religija koju njeni pripadnici mogu napuštati, kao što joj se "nevjernici" mogu pridružiti. Teško je reći kako će se ti trendovi kretati u budućnosti.

Prema nešto vjerodostojnijoj prognozi američkog centra Pew, udio muslimana u Njemačkoj će do 2050. utrostručiti s trenutnih 6.1% na 19.7% stanovništva, dok će u susjednoj Poljskoj porasti s 0.1% na jednako zanemarivih 0.2% - i to samo ako se nastavi izrazito visok priljev migranata i izbjeglica u posljednjjih nekoliko godina. U tom scenariju, udio muslimana u cijeloj Europi bi porastao s 4.9% iz 2016. na 14%, što je i dalje daleko od većine. Najveći udio muslimana imala bi Švedska, s 30.6% 

U srednjem scenariju imigracije, udio europskih muslimana porastao bi na 11.2%, a u slučaju potpunog prekida imigracije, na 7.4%. Razlog za rast u potonjem slučaju je, naravno, razlika u natalitetu - prosječna stopa fertiliteta europskih muslimana je 2.6 djeteta.

Bilo kako bilo, muslimani nisu krivi bijelim zapadnjacima što ne rađaju dovoljno djece da bi održali svoju populaciju na stabilnom nivou. Stopa fertiliteta koja je za to potrebna je prosječnih 2,1 djeteta po ženi u plodnoj dobi. Prosjek u EU je samo 1,56 djeteta: od 1,9 u Francuskoj do samo 1,26 na Malti. U Hrvatskoj je ova stopa 1,42.

>> Svjetska banka: Najbrže izumirući narodi na svijetu su Litvanci i - Hrvati

Strah da će većina u Europi postati manjina za 40 godina neosnovan je, uvjerava nas Čipin: "Prema demografskim projekcijama, ta zamjena se neće dogoditi tako skoro i većina sigurno neće postati manjina u ovom stoljeću. Moguće je da će u nekim europskim gradovima imigranti i njihova djeca činiti većinu, ali u ukupnoj populaciji ne."

Razlike u natalitetu postoje, ali se smanjuju

No razlika u natalitetu između imigranata i domicilne populacije definitivno postoji. Štoviše, u Njemačkoj je posljednjih nekoliko godina došlo do rasta stope fertiliteta, a to se djelomično može objasniti i milijunskim priljevom izbjeglica, "upravo zahvaljujući visokom fertilitetu među izbjeglicama iz Sirije i drugih zemalja", kaže nam Čipin. Ipak, cijelo objašnjenje ne leži u izbjegličkoj krizi, budući da je stopa fertiliteta počela rasti još 2009., i u ukupnoj populaciji i među samim Nijemcima. 

"Iako je to teško kvantificirati, reforma njemačke obiteljske politike daje, izgleda, pozitivne rezultate", zaključuje Čipin na stranici svog Centra za longitudinalne populacijske studije.

"U demografiji se ovo naziva treća demografska tranzicija, prema kojoj će doći do promjene etničke strukture zbog te razlike u natalitetu. Međutim, u većini zemalja u kojima su rađena istraživanja, kako se imigranti druge i treće generacije integriraju u društvo, tako se i njihova stopa fertiliteta približava onoj među domicilnom populacijom", tvrdi Čipin.

Osim toga, dodaje Čipin, "doprinos stope nataliteta imigrantskoj populaciji u biti je dosta nizak, čini razliku u stopi fertiliteta od 0,2 do 0,3 djeteta". U Norveškoj je tako stopa fertiliteta za imigrante druge generacije prošle godine pala na samo 1,48., prema norveškoj statističkoj agenciji. Sličan trend, samo mnogo sporijeg tempa, postoji i na globalnoj razini, pa demografi očekuju da će svjetsko stanovništvo prestati rasti do kraja stoljeća. 

>> Prognoza UN-a: Pravo izumiranje Hrvatske tek slijedi, prepolovit ćemo se

Prema jednom demografskom istraživanju iz 2007., u Italiji bi migranti mogli postati većina za 50-80 godina, a u Austriji za 65-90 godina. Brzina transformacije prije svega ovisi o tome hoće li se imigracija nastaviti istim tempom kao i dosad. S druge strane Atlantika, u SAD-u, bijeli Amerikanci će postati manjina već 2044., prema projekciji američkog Biroa za popisivanje stanovništva.

Europa bi mogla bez migranata kad bi imala dovoljno djece - ali nema

U Italiji je broj novorođene djece lani pao na najniži broj od početka vođenja evidencije. Nacionalna statistička agencija u svom izvještaju iz 2017. procjenjuje da će broj stanovnika pasti sa 60 na 53,7 milijuna do 2065., čak i uz daljnju imigraciju. "Ako Talijani ne počnu imati više djece, morate se zapitati kako će Italija izgledati u sljedećih nekoliko desetljeća", upozorio je demograf Francesco Scalone sa Sveučilišta u Bologni za portal The Local Italy.

>> Šef talijanskog mirovinskog fonda: "Trebamo migrante da bismo imali za mirovine"

Unatoč prirodnom padu, odnosno većem broju umrlih nego rođenih, populacija EU-a se prema Eurostatu samo 2017. povećala na 512,6 milijuna, što je milijun više nego 2016. Razlog je, naravno, imigracija, pri čemu je itekako primjetan kontrast između zapadne Europe, u koju ljudi imigriraju, i istočne Europe, iz koje stanovništvo emigrira.

U Njemačkoj se 2017., prema podacima godišnjeg "mikro-popisa stanovništva", broj ljudi imigrantskog porijekla popeo na rekordnih 19,3 milijuna. To je čak 23,6% ukupnog stanovništva i 4% više nego 2016., piše Deutsche Welle. Naravno, znatan dio ove migrantske populacije čine drugi Europljani, od Poljaka i Rusa do - Hrvata.

Može li Europa bez migranata? Najbolji odgovor može nam dati pogled na jednu drugu razvijenu zemlju, Japan.

Pad nataliteta je nepovratan

"Japan, koji je izrazito antiimigrantski nastrojen, morao je zbog izuzetno niske stope nataliteta popustiti i dozvoliti ograničenu imigraciju iz drugih zemalja. Japan ekonomski stagnira već dulje vrijeme, djelomično baš zbog toga što ima nizak natalitet i nedostatak radno sposobne populacije", kaže Čipin i dodaje kako su Japanci pokušali doskočiti ovom problemu robotizacijom, no s ograničenim uspjehom.

Što se Njemačke tiče, izvještaj Saveznog statističkog ureda iz 2017. utvrdio je da je ovoj zemlji, koja se smatra ekonomskim motorom Europe, potrebno 300 tisuća migranata godišnje u idućih 40 godina kako bi se spriječio pad populacije. 

A što je s pronatalitetnom politikom? Može li ona obrnuti negativne trendove? 

Čipin je i tu skeptičan: "Vi jako teško možete natjerati ljude da imaju više djece nego što oni žele. Tu politika ima ograničeni učinak. U zemljama kod kojih je došlo do pada nataliteta praktički je nemoguće vratiti ga na razinu prije stotinu godina. Država može potpomoći samo ako su ljudi htjeli djecu, a ne mogu je imati iz ekonomskih razloga. Političari mogu, osim pronatalitetnih mjera, pokušati poticati svoje građane i sunarodnjake da se vrate u domovinu. Poljska je to pokušavala, ali imala je ograničeni uspjeh."

Sve to ne znači da imigracija mora biti stihijska ili da granice treba ukinuti, kao što ljevičarski aktivisti zahtijevaju. Ali dilema je prilično jasna: ili etnički sve heterogeniji kontinent, uz rizik od nepovratnog gubitka društvene kohezije, rasta ekstremizma s jedne i druge strane i svih ostalih mogućih posljedica, ili ekonomska stagnacija, nedostatak radne snage, kolaps mirovinskog sustava i druge neželjene posljedice. A to, ponovimo, nema previše veze s Georgeom Sorosom, Angelom Merkel ili nekim trećim dežurnim krivcem.