VJEROJATNO ste i vi već čuli tezu da je Isus Krist bio gotovo pa prvi komunist. Na tu ideju došlo se još u počecima razvoja marksističke ideologije.

Takvim ga je barem vidio mladi Friedrich Engels u ranom djelu Položaj radničke klase u Engleskoj. U nekom smislu je čak ispalo da su marksisti pravi sljedbenici Isusove misli, koju je kršćanstvo ubrzo izobličilo i postalo apologetom već ustoličenih društvenih nejednakosti.

Ukidanje dugova

Naravno, ovdje jedino razborito možemo pričati o Isusu kakvim ga prikazuju evanđelja, ne možemo znati što je točno mislio Jošua iz Nazareta. Mnogima je najzanimljiviji tekst iz Luke 4,18-19, gdje Isus u okviru svoje nastupne propovijedi u nazaretskoj sinagogi veli da je došao proglasiti "godinu milosti Gospodnje" i pustiti robove i potlačene. Nemali broj tumača smatra da Isus želi zapravo proglasiti jubilarnu (pedesetu) godinu, kad su se, prema Starom zavjetu (Levitska 25), svima opraštali dugovi, vraćalo im se oduzeto imanje i ukidao status robova. 

Taj propis značio je da se nikome ne mogu trajno oduzeti kuća, zemlja i sloboda. Vjerovnik je imao pravo da koristi nečiju zemlju samo ograničen broj godina, a onda bi se posjed morao vratiti izvornom vlasniku.

Tako čitamo u Tori, premda ni na jednom mjestu u Starom zavjetu nema spomena da je tko taj propis proveo u djelo.

Siromasi siti, bogataši gladni

Samo dva poglavlja kasnije, Luka (6,20) u svojoj verziji Govora na gori Isusu pripisuje riječi: "Blago vama siromasi, vaše je Kraljevstvo Nebesko!" Zamijetite da ne govori poput Mateja o "siromašnima duhom", nego o doslovno siromašnima. Njima se obećava Kraljevstvo, to utopijsko društvo u kojemu će se nasititi oni što sada gladuju, a gladovati bogataši koji su sada siti (6,21-25). 

Ako najava gladovanja bogataša ne zvuči dovoljno zlokobno, onda treba čuti pisca Jakovljeve poslanice, koji je bučno najavio i dan njihovog klanja (5, 5).

Ostavimo sada po strani pitanje je li uistinu Isus izrekao te riječi, kao i tko je bio pisac Jakovljeve poslanice (najvjerojatnije nije Jakov Pravedni, Isusov brat). Činjenica da to stoji u Novom zavjetu znači da je u najranijoj Crkvi uistinu postojala neka revolucionarna težnja za stvaranjem pravednog društva u kojemu bi siromašni imali dovoljno hrane, dok bi se bogataše nasilno uklonilo. 

Je li to komunizam?

Jedini pošten pristup ovim tekstovima jest da ih se doslovno protumači - ni Luka ni Jakov ne govore o bogatstvu i siromaštvu kao metaforama za neko duhovno stanje ili štogod drugo. Naravno, anakrono bi bilo Jakova i (Lukinog) Isusa proglašavati komunistima, ali je jasno da se priželjkuje nasilna promjena sustava i uvođenje društva u kojemu bi svatko imao po potrebi.

Uzmemo li u obzir sve ove momente i pretpostavimo li da su te ideje izravno potekle od samog Isusa, postaje prilično jasno zašto ga je onda odlučila smaknuti rimska i judejska elita. Istina, ostaje nejasno tko je i kako trebao donijeti to novo Kraljevstvo s nahranjenim siromasima i poklanim bogatašima.

Jesu li najraniji kršćani stvarno vjerovali da će to nekom nebeskom intervencijom učiniti sam Bog ili su se oni mislili angažirati u rušenju nepravednog sistema? Konkretnije, jesu li Isusov ulazak u Jeruzalem na Pashu - i prethodno tjeranje trgovaca iz Hrama - trebali biti preludij prave, krvave revolucije? Iskreno ću odgovoriti kao svatko tko se dugo bavio ovom temom - nemam pojma. No, zamisao novoga društva vidno je prisutna u izvornom tekstu.

Ušutkivanje Isusa

Nipošto nam ne smije promaknuti da je Isus nadahnuće za svoje ideje našao u hebrejskoj Tori, u kojoj su brojni propisi težili stvaranju jednakosti. Možda je ona i prevladavala dok su Izraelci živjeli uglavnom u plemenskoj zajednici, dok je formiranjem kraljevstva došlo do oštrih klasnih podjela (čemu dosta izravno svjedoči i Biblija). Težnja k jednakosti bila je i odlika rane Crkve, u kojoj su se sve materijalne vrijednosti ravnopravno dijelile (Djela 2,44). 

S vremenom i u Crkvi dolazi do raslojavanja, osobito kad su kršćani došli na vlast u Rimu. Zbog prevelikog ugleda spomenutih spisa riječi se više nisu mogle izbaciti, ali su se onda jednostavno uškopile metaforičkim tumačenjem. Godina milosti Gospodnje jest to što Isus propovijeda po Judeji o ljubavi i oprostu. Siromašni su oni koji su svjesni svojeg posrnulog duhovnog stanja, robovi su oni koji služe grijehu. I sve u tom stilu.

Socijalizam rođen u Crkvi

No, unutar same Crkve pojavljivali su se mislioci, od Thomasa Morea i Tommasa Campanelle do južnoameričkih teologa oslobođenja, koji su kršćanstvo vidjeli i kao projekt radikalne promjene ovozemaljskog društva. Možemo slobodno reći da je socijalistička misao i rođena u Crkvi, u kojoj i dalje nastavlja periferno živjeti.

Crkva je Morea beatificirala, ali prije svega kao vjernog papinskog vojnika, dok su teolozi oslobođenja doživljavali i osude Vatikana: tako je papa Benedikt XVI. kritizirao Leonardo Boffa zbog upliva marksističkih ideja.

A u Lijepoj Našoj bogataši mogu slobodno na misi sjesti u prvi red, neće se naći ni jedan nadobudni propovjednik da im čita Lukinu verziju Govora na gori ili, nedajbože, Jakova. Crkvena socijalna misao, istina, zalaže se za pravedno društvo, ali nema namjeru bilo što mijenjati u sadašnjem poretku.

Isus je ionako prije svega govorio protiv homoseksualaca i jugokomunista, znate već svi te tekstove koje još nitko nije našao.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."