OSTAVKOM Fidela Castra na mjesto kubanskog predsjednika završava jedna od najdužih, najkontroverznijih i najživopisnijih političkih karijera u suvremenoj povijesti.

Fidel Alejandro Castro Ruz se rodio 13. kolovoza 1926. godine kao sin imućnog galicijskog imigranta Angela Castra y Argiza. Majka mu je bila Angelova kuharica Lina Ruz Gonzalez, koju je Angel oženio tek kada je Fidelu bilo 15 godina. Fidel je imao dva brata i četiri sestre, kao i polubrata i polusestru iz ranijeg očevog braka.

Mladi Fidel je bio nadaren učenik, ali se više zanimao za sport nego za knjigu. Odgajan je u privatnim školama, kao i elitnom jezuitskoj gimnaziji u Havani. Godine 1945. se upisao na Sveučilište u Havani gdje se počeo zanimati za politiku.

Prva politička stranka kojoj se Castro priključio bila je Partido Ortodoxo (Pravovjerna stranka), koju je vodio nacionalistički i reformski orijentirani političar Eduardo Chibas. Mladi Castro je postao njegov učenik te bio nazočan u trenutku kada je njegov mentor, osramoćen prljavim trikom njegovih političkih protivnika, počinio samoubojstvo.

Godine 1950. Castro, oženjen za Mirtu Diaz Balart, kći aristokratske obitelji, diplomirao je pravo i otvorio odvjetnički ured u Havani. Većina njegovih klijenata su bili siromašni seljaci i radnici. Castro se kao kandidat Pravovjerne stranke namjeravao kandidirati za kubanski parlament, ali je izbore spriječio državni udar proameričkog generala Fulgencia Batiste.

Castro je tada postao uvjeren da se na Kubi promjene u smjeru društvene pravde mogu postići jedino revolucijom, odnosno oružanom borbom. U tu je svrhu zajedno s malom grupom mladih pristaša, uključujući brata Raula, počeo planirati napad na kasarnu Moncada, nastojeći se dočepati oružja nužnog za početak općeg ustanka. Napad 26. srpnja 1953. godine se pretvorio u krvavi fijasko, a Batistin režim je zarobio, a potom likvidirao većinu sudionika pobune. Castro je uhvaćen, ali mu je javno suđeno. Iako je dobio 15 godina zatvora, Castro je vatrenim govorom u sudnici stekao brojne simpatije.

U zatvoru je Castro proveo dvije godine, kada je pušten na osnovu Batistine amnestije. Otišao je u Meksiko gdje je osnovao "Pokret 26. srpnja" - jezgru svoje buduće gerilske vojske kojoj se priključio i mladi argentinski liječnik Ernesto "Che" Guevara. Skupina od 81 pobunjenika se brodom "Granma" iz Meksika zaputila na Kubu i iskrcala kraj grada Manzanilla 2. prosinca 1956. godine. Vrlo brzo je većina njenih članova izginula u sukobima s Batistinom vojskom.

Castro i oko dvadesetak preživjelih su se uspjeli dočepati unutrašnjosti i neprohodnog područja Sierra Maestre. Tamo je započela legenda o kubanskoj revoluciji. Mala jezgra revolucionara se povezala sa seljacima koji su mrzili Batistu te od njih stvorila gerilsku vojsku. Castro se pokazao ne samo kao vješt gerilski zapovjednik, nego kao i stručnjak za propagandu, ostavivši dojam romantičnog junaka na dopisnike New York Timesa.

U svibnju 1958. Batistina vojska je pokrenula veliku ofenzivu protiv Castrovih gerilaca. Iako s daleko manje ljudi i suvremenog oružja, Castrovi borci su nanijeli niz teških poraza Batistinim snagama izazvavši sveopću demoralizaciju i rasulo. Kada je u prosincu 1958. krenula ofenziva na Havanu, Batistin režim je doživio potpuni kolaps, a Batista pobjegao iz Havana prije trijumfalnog Castrovog ulaska u glavni grad.

Samo nekoliko mjeseci nakon Castrovog dolaska na vlast počele su nesuglasice sa SAD, za što su razlog bile nacionalizacije i eksproprijacije plantaža i tvornica u vlasništvu američkih korporacija.  Iako se Castro tada još uvijek javno očitovao kao demokrat i distancirao od komunizma, odnosi sa SAD su postajali sve hladniji te Castra natjerali da početkom 1960. godine sklopi prve ekonomske sporazume sa SSSR-om.

Time je Kuba postala bojište hladnog rata, a američka vlada počela planirati Castrovo zbacivanje uz pomoć armije kubanskih emigranata - uglavnom bijelaca i pripadnika srednje klase koji su bili sve nezadovoljniji skretanjem ulijevo, nacionalizacijama i pretvaranjem Kube u komunističku državu. U travnju 1961. predsjednik Kennedy je lansirao zlosretnu invaziju u Zaljevu svinja čije je odbijanje postalo još jedna velika Castrova pobjeda.

Nekoliko mjeseci nakon invazije se Castro javno očitovao kao marksist-lenjinist te dozvolio Sovjetima da na Kubi postave nuklearne projektile usmjerene na SAD. To je u listopadu 1962. godine dovelo do kubanske nuklearne krize, a svijet na rub nuklearne kataklizme. U posljednji trenutak je postignut kompromis kojim su Sovjeti povukli projektile, a SAD se obvezale da neće pokušati vojnom silom svrgnuti Castra.

Kennedy, ponižen u Zaljevu svinja, je i nakon toga vodio tzv. Operaciju Moongose - seriju obavještajno-diverzantskih akcija čiji je cilj bila Castrova likvidacija. Castro je u više navrata upozoravao američku vladu da prekine s time, ali su planovi za atentat na Castra obustavljeni tek kada je sam Kennedy ubijen u Dallasu 1963. godine, što je izvor brojnih teorija zavjere koji kubanskog čelnika povezuju s tim događajem.

Castro je, suočen s američkim ekonomskim embargom i izolacijom od pretežno proamerički i desničarski raspoloženih država Latinske Amerike, od sredine 1960-ih postao sve više ekonomski ovisan o Sovjetskom Savezu. Zbog toga je slao kubansku vojsku da sudjeluje u ratovima na strani prosovjetskih režima Angole i Etiopije 1970-ih.

Kraj 1980-ih, a kasnije i krah Sovjetskog Saveza mnogi smatraju jednim od najtežih trenutaka Castrove političke karijere, a činjenicu da je njegov režim sve to preživiti najdojmljivijim dostignućem. Nakon  krize izazvane nestankom sovjetskog sponzora, Castro je postupno počeo poboljšavati odnose sa svojim demokratskim susjedima, pogotovo s obzirom da više nije bilo hladnoratovskih izgovora da se Kuba drži u izolaciji.

Koliko su se stvari promijenila, svjedoči činjenica da latonoameričke države danas uglavnom vode ljevičarske i antiamerički orijentirane vlade, a mnoge od njih - poput Chavezove u Venezueli - ne kriju da im je upravo Castro veliki uzor.

Čvrstoća Castrovog režima se često objašnjava vrlo dobro organiziranim kultom ličnosti, ali i činjenicom da su prosječni Kubanci, usprkos gubitka ljudskih i građanskih sloboda, iskusili primjetan porast blagostanja i društvene jednakosti u odnosu na druge latinoameričke države. To se pogotovo odnosi na crnce i mulate koji su prije revolucije bili građani drugog reda, a nakon revolucije preuzeli položaje dotada rezervirane za pripadnike bijele aristokracije i srednje klase, izbjegle u Miami. Castrovoj se Kubi također pripisuje jedan od najboljih sustava zdravstvene zaštite na svijetu.

S druge strane, mnogi - pogotovo antikomunistički nastrojeni Kubanci u Miamiju - drže da će se bez Castra i njegove karizme komunistički sustav na Kubi srušiti kao kula od karata, odnosno da će kaos nove, ovaj put demokratske i antikomunističke revolucije zbrisati sva, pa i pozitivna Castrova dostignuća. Međutim, sam Castro je kroz više od pola stoljeća pokazao kako su loše procjene bile svih oni koji su ga bili otpisali, pa bi se nakon njegove ostavke takvim špekulacijama ipak trebalo prilaziti s daleko više opreza.
 

D.A.
Foto: AFP