Bitka kod Dojranskog jezera
POČETAK 20. stoljeća vidio je kako se industrijalizirane zemlje Europe okupljaju u vojne tabore i pripremaju za veliki rat. Međutim, prije nego li je krenuo totalni kaos u Europi, na jugoistoku kontinenta traje jedna druga drama. Nove balkanske zemlje poput Srbije, Grčke, Bugarske i Crne Gore odlučile su otjerati stare osmanske vladare i preuzeti totalnu kontrolu nad Balkanom.
Samo mjesec dana nakon što je rat bio završio, Bugarska je vrlo odvažno krenula u novi rat protiv svojih saveznika, smatrajući da nije dovoljno dobila na kraju prošlog. Tada Bugarska napada Srbiju i Grčku kako bi ostvarila veći teritorij u Makedoniji, a nakon samo mjesec i pol dana potpisuje primirje i gubi teritorije.
Na današnji dan 1913. godine Bugari gube bitku kod Dojranskog jezera, čime otvaraju put grčkim trupama prema Sofiji. Grčke i bugarske vojne jedinice sukobile su se u bitci koja je završila bugarskim povlačenjem. Moral bugarske vojske, vodstva i stanovništva bio je uništen, a samo tri tjedna kasnije potpisana je kapitulacija.
Od saveznika do neprijatelja unutar mjesec dana
Bugarska je u novi rat ušla vrlo samouvjereno, a njezino je društvo smatralo da su upravo oni najviše propatili protiv osmanskih snaga. Upravo zato, smatrali su, treba im pripasti cijela Makedonija, a nikako ne Srbima i Grcima koji se nisu borili jednako predano kao Bugari.
Zemlje saveznice bile su iscrpljene ratom. Radi se o siromašnim zemljama čija je ekonomija ovisila o trgovini s Njemačkom i Austrijom, a njihova vojska bila je puna ranjenih i mrtvih iz prijašnjeg sukoba. Ipak, uspjeli su savladati bugarske napade i defenzivni rat brzo je prešao u marš prema Sofiji. Bugarski generali možda bi i izbjegli totalnu kapitulaciju da su u pitanju bile samo srpska i grčka vojska, no to nije bio slučaj.
Naime, Rumunjska i Bugarska imale su teritorijalne razmirice još od proglašenja neovisnosti četrdesetak godina ranije pa je ovo bila sjajna prilika za Rumunjsku da se uključi u rat i pritisne Bugarsku da joj prepusti teritorij južne Dobrudže. Da bi stvar bila gora, istu su situaciju iskoristili i Osmanlije pa osvojili istočnu Trakiju te vrlo bitan grad Edirne (grčki: Hadrijanopol).
Bugarsko vodstvo nije računalo na rat na gotovo četiri fronta pa je često naredilo povlačenje iz bitaka kako bi izbjeglo totalni kolaps. Kada je grčka vojska stigla do Dojranskog jezera, Bugari su znali da će ova bitka biti presudna za buduće uvjete mira.
Bitka je trajala dva puna dana. Bugari su nastojali zadržati svoje pozicije i prvog dana u tome su svakako uspjeli. Činilo se da će bitka potrajati mjesecima, no već idućeg dana u bugarski kamp stiže vijest da je grčka vojska zauzela željezničku stanicu te dovodi nova pojačanja. Iz straha da ne budu kompletno okruženi, Bugari se povlače prema Sofiji.
Mir u Bukureštu nacrtao je nove granice u kojima Bugarska gubi Makedoniju u korist Srba i Grka, južnu Dobrudžu u korist Rumunjske te istočnu Trakiju u korist Osmanskog Carstva. Glavna posljedica ipak je bila totalna društvena i politička frustracija. Političari su krivili jedni druge, narod je krivio politiku, a vojska je bila u rasulu.
U takvim uvjetima Bugarska će vrlo čvrsto odabrati Centralne sile u Prvom svjetskom ratu kako bi se osvetila svojim susjedima, no nakon poraza u ratu ponovo će izgubiti teritorije.