NAKON dugih i bolnih pregovora, Velika Britanija i Europska unija potpisale su sporazumni razvod kojim će okončati više od četrdeset godina braka iz interesa u kojem je ekonomija uvijek imala prednost pred zajedničkim snovima.

"Od 1973. radi se o odnosu iz koristi u kojem je naglasak uvijek bio na ekonomskoj, a ne na političkoj dimenziji", rekla je uoči referenduma o Brexitu Pauline Schnapper, profesorica na Sorboni u Parizu koja se bavi britanskim suvremenim društvom. 

Bez emocija

"Nikakvih emocija u tom braku nije bilo", naglasila je.

Velika Britanija na početku nije htjela pristupiti europskom projektu, osmišljenom nakon Drugog svjetskog rata u duhu pomirenja.

"Nismo se osjećali dovoljno ranjivi da bismo mu se pridružili", sažima Anand Menon, profesor europske politike na King's Collegeu u Londonu.

Zemlja ostaje okrenuta prema posebnom odnosu sa Sjedinjenim Državama i svojim kolonijama, odnosno onome što je od njih ostalo.

Ipak, London prati europski projekt i podupire ga sa strane. 

Početkom 60-ih godina prošlog stoljeća stvari se mijenjaju: britanski ekonomski rast zaostaje za francuskim i njemačkim pa London želi uhvatiti korak. Jedinstveno europsko tržište postaje privlačno. 

Želim svoj novac natrag

"Britanski čelnici shvatili su da ne mogu ostati izvan onoga što ubrzano poprima izgled najbolje organizacije u ekonomskom, političkom i sigurnosnom smislu u zapadnoj Europi", pojašnjava Tim Oliver s Instituta za diplomatske studije sveučilišta Loughborough u Londonu.

"Velika Britanija morala se integrirati", dodaje.

Ali pristup se ne odvija bez poteškoća. Prva kandidatura 1961. nailazi na veto generala Charlesa de Gaullea koji u Britancima vidi američkog Trojanskog konja i sumnja u iskrenost njegova europskog duha.

Nakon novog veta francuskog predsjednika 1967., Velika Britanija konačno ulazi u Europsku zajednicu 1973.

No to se poklopilo s prvom svjetskom naftnom krizom i očekivani ekonomski bum nije se dogodio. 

Prva kriza

Na referendumu 1975. na upit o tome žele li ostati u članstvu EZ-a, dvije trećine Britanaca odgovara potvrdno. 

Nije dugo trebalo čekati na prvu krizu.

London 1979. odbija sudjelovati u europskom monetarnom sustavu braneći svoj nacionalni i fiskalni suverenitet.

Britanija potom odbija svaku inicijativu jačanja političke integracije i suprotstavlja se kritikama da je "jednom nogom unutra, drugom vani".

Godine 1985. ne želi pristupiti šengenskom ugovoru, a 1993. odbija i euro.

Premijerka Margaret Thatcher u govoru u Brugesu 1988. odbacuje ideju "europske superdržave koja dominira iz Bruxellesa".

Četiri godine kasnije konzervativna čelnica ishodila je i tzv. britanski rabat na uplate u europski proračun, koji je zatražila slavnim zahtjevom: "Želim svoj novac natrag."

Iluzije o slobodi

Nepovjerenje prema Bruxellesu jača sredinom 1990-ih godina stvaranjem stranke UKIP koja se zalaže za izlazak iz EU-a.

Zbog njezinih izbornih uspjeha, Konzervativna stranka morala je radikalizirati retoriku.

Kriza eurozone i imigracijska kriza doprinose dodatnoj radikalizaciji javnih rasprava zbog čega premijer David Cameron pod pritiskom odlučuje 23. lipnja 2016. organizirati referendum o izlasku ili ostanku u Uniji.

Pristašama Brexita to je značilo da Velika Britanija konačno može "preuzeti kontrolu" nad svojim granicama, zakonima, financijama.

Suočavanje s realnošću

Ali ubrzo se suočavaju s realnošću koja pokazuje da nije lako rasplesti desetljeća odnosa jer se i sami Britanci ne slažu u tome kakvi bi trebali biti budući odnosi s EU-om.

"Britanska strategija bila je loša od početka jer London nije imao jasne ciljeve", rekao je Tim Oliver naglašavajući da je britanski manevarski prostor ograničen ako žele nastaviti trgovati s EU-om.

Iako je datum konačnog razvoda 29. ožujka 2019., Britanci će i dalje biti vezani s EU-om u prijelaznom razdoblju dugom najmanje 21 mjesec u kojem moraju ispregovarati buduće odnose.

U tom razdoblju morat će slijediti europska pravila, ali na njih neće moći utjecati.