NA FACEBOOKU i Crkvi sklonim portalima danima traju rasprave potaknute izjavom riječkog nadbiskupa koadjutora Mate Uzinića o slučaju Mirele Čavajde. Uzinića je, što je netipičan potez među visokim dužnosnicima Crkve u Hrvatskoj, prozvao i umirovljeni mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić.

Zasmetala mu je Uzinićeva izjava da se danima na Čavajdu i njeno dijete bacalo kamenje te da on ne želi biti jedan od onih koji to rade. "Iskreno priznajem da nemam odgovor na ovu situaciju", rekao je Uzinić.

Perić: Zar takav odgovor nije abdikacija od zdrava razuma?

U tekstu koji je napisao za portal Vjera i djela, Perić oslovljava Uzinića s "jedan naš visoki Prelat" i piše da ove izjave nemaju veze sa zdravim razumom.

"Možda bi bilo bolje da ni sada nije dao ovakva odgovora. Zašto? Zar takav odgovor nije abdikacija ne samo od zdrava razuma nego i od cijele Objave i od Crkvenoga učiteljstva? Je li moguće da za jedan pojedinačan moralan slučaj Crkva nema odgovora iz svoga dvomilenijskoga magisterijskoga repertoara", piše Perić.

"Mediji jedva čekaju zbunjujući odgovor"

Umjesto da prizna da nema odgovor na slučaj Čavajde, Uzinić je trebao za mišljenje pitati katedru za moral na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, kaže Perić i proziva Uzinića da se boji medija i novinara. Kaže i da Uzinić "dominira medijskom scenom" te da želi biti politički korektan.

"Novi, i svaki drugi posvjetovljeni, medij kao da jedva čeka takav zbunjujući odgovor da može zaključiti i svojim čitateljima suflirati: ako jedan ugledan crkveni Predstojnik katoličke i apostolske vjere, koji, između svih hrvatskih Prelata, dominira medijskom scenom, nema odgovora na ovu situaciju, imamo mi, sekularizirano i pluralno društvo: ubiti dijete i – mirna Hrvatska!" piše Perić.

Uzinić: Nekad je bolje šutjeti negoli nešto reći

Uzinić mu je danas odgovorio statusom na Facebooku u kojem kaže da je nekad bolje "sa suosjećanjem šutjeti negoli nešto reći". 

"Nekad su se kršćani prepoznavali po tome što 'kao i ostali rađaju djecu, ali ne odbacuju nerođene djece' (Iz Poslanice Diognetu), a mi današnji kršćani se prepoznajemo po tome što o tome držimo lijepe i učene govore, pišemo članke, dijelimo stavove, iznosimo (svakakve) komentare, organiziramo javne molitve i proteste, ponekad i optužujemo... I još to smatramo svojim velikim doprinosom pluralnom društvu koje – možda baš zato što svoje stavove namećemo, a često sami u skladu s njima ne živimo – postaje sve manje osjetljivo za pravo na život i zaštitu života od začeća do prirodne smrti", piše Uzinić.

"Evo zašto je ponekad bolje sa suosjećanjem šutjeti negoli nešto reći, pa i kad je riječ o načelima koja su nepromjenjiva, svima dobro poznata i ne treba ih ponavljati. I zašto naše 'za život' sa svojim posljedicama možda baš i nije uvijek za život iako bismo mi željeli drugačije. Dosta je vidjeti iskustva drugih iz kojih nismo ništa naučili. I zašto nam je svima osobno obraćenje potrebnije od moraliziranja i dijeljenja lekcija drugima", napisao je Uzinić.