GOŠĆA Newsrooma na N1 bila je saborska zastupnica platforme Možemo Sandra Benčić. Govorila je o izboru predsjednika Vrhovnog suda, obnovi nakon potresa te bilježnicama koje su djeca dobila za prvi dan škole u jednoj općini.

Za početak je rekla kako joj je žao što u prošlom pozivu nije izabrana kandidatkinja profesorica Đurđević, ali “što je, tu je”.

“Za Dobronića smatramo da je dobar kandidat. Svakako od ovog što imamo je jedan od boljih, ali isto tako želimo ponoviti da nam je to saslušanje zaista važno jer tek na njemu možete detaljnije čuti što su konkretni stavovi i na koji način se treba provoditi reforma pravnog sustava. Tu tek vidite koliko argumentirano netko stoji iza onog što piše u njihovom programu. To smo mogli vidjeti kod profesorice Đurđević, koja je pokazala neiscrpnu širinu znanja i koja je pokazala poštovanje prema svim zastupnicima koji su bili tamo”, kaže.

“HDZ nije htio osobu koja ima kritički odnos prema pravosuđu”

Rekla je i kako bi HDZ-ovo glasanje protiv Dobronića bio znak da nikako ne želi kandidata kojeg neće moći kontrolirati i na kojeg neće moći utjecati.

“To se pokazalo i u posljednjem izboru kod kandidatkinje profesorice Đurđević, za koju su svi bili svjesni njezinih kvaliteta i mogućnosti promjene koju bi unijela i koja nam zaista treba, no iz političke kalkulacije nisu željeli napraviti taj uzmak pred predsjednikom. U isto vrijeme taj pristup nekog tko ima kritički odnos prema pravosuđu, oni nisu htjeli takvu osobu. Sada ćemo vidjeti hoće li ponovno zauzeti takav stav.

Čini mi se da bi HDZ bio zadovoljniji s nekim, ne samo iz sustava, nego nekim tko je dio i tko je već sada sudac ili sutkinja Vrhovnog suda. Nadam se da to neće biti slučaj, da nećemo imati tu krizu i da nećemo ići i četvrti poziv”, dodaje.

U nastavku je govorila o obnovi i donošenju izmjena Zakona o obnovi.

“Sedmi mjesec prošle godine nije bilo zakona, mi smo bili opcija koja je od potresa zahtijevala da se donese zakonski okvir, tražili smo izvanrednu sjednicu i uspjeli smo ih natjerati da se ona održi. U devetom mjesecu se zakon izglasavao. Tada smo upozoravali, ne samo kroz raspravu nego i amandmane, i molili smo ih da ne rade to da je 10 institucija uključeno za obnovu jednog objekta. Predlagali smo da se napravi jedna institucija koja će nadgledati sve, nikako nisu htjeli prihvatiti taj argument, danas, godinu dana kasnije vide da je upravo problem u tome da ima previše aktera.

Mi smo se zalagali za pristup da ako znamo koliko imamo crvenih i žutih zgrada, pitanje je javnog interesa da se one obnove, ne trebamo pitati vlasnike, ne trebamo imati 100 posto suglasnosti, to je pitanje sigurnosti. Po nama, zapravo i u tom smjeru će i ići naši prijedlozi, obnova se treba donositi na temelju plana, ne trebaju postojati posebni zakoni, dokumentacija, ne treba nas zanimati jesu li oni u tom trenutku živjeli u toj zgradi, mi obnavljamo stambeni fond i dižemo na razinu protupotresne sigurnosti”, objašnjava.

“Onima, koji kreću u samoobnovu, treba omogućiti beskamatne kredite”

Govorila je i o neiskorištavanju sredstava iz Fonda za obnovu:

“Mi imamo dva izbora, ili ćemo sami platiti ili ćemo u slučaju da ima nekih nepravilnosti dio tog novca vratiti. Nema trećeg. Isplati li se nama više uzeti dio tog novca pa vratiti dio ako ima nepravilnosti nego sve sami financirati? To je lažna dilema, mislim da se tu radi o nekim drugim stvarima. Ovo nije klasičan novac iz EU fondova, ovo je novac za sanaciju. Međutim, država je trebala odmah uložiti sve resurse. Mi smo u 6 mjeseci morali napraviti sve što možemo da napravimo projektnu dokumentaciju i povući dio novca. Mogli smo dio novca uložiti u projektnu dokumentaciju pa bismo dio zgrada obnovili. Ako ne dobijemo produljenje, mi nećemo uspjeti realizirati neki značajniji dio tih sredstava. Ni novac od države i grada za privatne objekte se ne troši.

Problem je u tome što ljudi koji podnose zahtjeve za obnovu ne dobivaju na vrijeme rješenja, ljudi koji podnose zahtjeve za rušenje ne dobivaju rješenja. Ta rušenja smo mogli riješiti po postojećim zakonskim rješenjima. To smo mogli riješiti u prvih mjesec dana. Mogli su otići građevinski inspektori i reći da nešto nije za obnovu, i narediti rušenje, oni to mogu.”

Rekla je i kako na razini Grada Zagreba treba postojati mogućnost donošenja mjera i plana obnove za svaki grad zasebno i da bi se tako mogli donijeti planovi za čitave blokove, a ne za objekt po objekt. Kaže kako bi se tako mogli revitalizirati cijeli blokovi zgrada, manje bi bilo prometnih problema jer bi se zatvarao samo jedan blok, a ne deset ulica odjednom, a bolje bi se moglo i upravljati statikom. Naposljetku, takav pristup omogućio bi i puno bolju poziciju u pregovaranju s izvođačima i jeftiniju cijenu radova.

“Oni moraju odustati od toga da je ministarstvo nadležno za izdavanje rješenja o obnovi. Po meni bi trebali zauzeti taj pristup da ne ovise o privatnoj inicijativi da idemo zakonski u obnovu crvenih i zelenih, da se rade planovi s jedinicama lokalne samouprave i da se definiraju prioriteti za tu godinu i najvažnije, da se svim građanima koji idu u samoobnovu preko HBOR-a omogući dobivanje beskamatnih ili vrlo niskokamatnih kreditnih linija koje služe samo za obnovu i koje se zatvaraju i refundiraju sredstvima države i grada kada se radovi završe. Mi bi tako ubrzali obnovu i tako bismo mogli vidjeti koji su troškovi opravdani ili ne. I onda bismo mogli reći da država i grad pokrivaju 80%, no imali ste neke nepredviđene troškove, to ćete riješiti kreditom. Ovim tempom trebat će nam 200 i nešto godina da završimo obnovu”, kaže.

“Treba nam leadership, treba nam vodstvo u tome, ne možemo sve prepuštati birokratskim procedurama u kojima se građani nađu na svoju inicijativu. Mi moramo odlučiti da idemo u obnovu i Banije i Zagreba i Zagrebačkog prstena i da je to posao stoljeća i oko njega možemo stvarati novu ekonomiju s novim poslovima.

Rekla bih i jednu bitnu stvar za Baniju, tamo su problemi nelegalne zgrade. Moramo reći da nije sad trenutak, ako je država 30 godina puštala da grade nelegalno pa kako je sada vrijeme da im kažemo ‘ništa, vama kuća nije legalna, ostali ste beskućnik’ ili ćemo obnoviti i legalizirati kuće”.

“Moramo paziti kako djeci prezentiramo sadržaje koje im dajemo”

Na kraju je komentirala i bilježnice koje su djeca dobila od Općine Sibinj.

“Ja, općenito svaki put kada se na bilo koji način bilo što militarno djeci serviralo, sam bila protiv toga. Iz jednostavnog razloga što djeca ne znaju što to znači niti trebaju znati, oni će naučiti kroz godine. Imali smo slučajeve da su pozivali djecu na nešto što je imitiralo vojne mimohode. Mislim da to nije dobro. Moramo paziti kako prezentiramo sadržaje koje im dajemo, a posebno u slikama.

Ja gledam kako moj prvašić gleda, on gleda sliku u udžbeniku. U prvom udžbeniku koji je otvorio imate tko radi u školi, imate čistačicu – žena naravno, učiteljica – žena naravno, ravnatelj – muškarac naravno. Škole moraju biti mjesto otvorenog promišljanja i usvajanja kritičkog razmišljanja. Posebno kada su mali, od 1. do 4. razreda oni te simbole ne mogu razumjeti i zapravo im može štetiti.”

Rekla je i kako je jasno zašto je čelnik općine podijelio takve bilježnice.

“On ima agendu utjecaja na odgojnu komponentu u školama na način da vjerojatno smatra da je ono što djeca trebaju - naučiti i prihvatiti tko je većina, a tko manjina i on sam vjerojatno podržava određenu količinu nacionalističke retorike. To je legitimno, ali ne možemo na taj način servirati djeci, pogotovo grupama koje su tek došle u školu.

To nije stvar hrvatske zastave, zašto bi nekome smetala zastava? Sva djeca znaju što je zastava. Problem je što odrasla osoba ima potrebu na baš svaku bilježnicu staviti zastavu. Imamo svoju državu, imamo svoju vlast već 30 godina, ne moramo se bojati tog da imamo svoju zemlju. Hajdemo se odmaknuti od te potrebe da simbolima pokazujemo patriotizam”, rekla je.