DA JE KOJIM slučajem Feral Tribune još uvijek među živima Jean-Marie Gustave Le Clezio, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, se mogao "ovjenčati" s još jednim "priznanjem", ovaj put na stranicama tog lista. Razlog za to je mogla biti De Cleziova izjava kako bi Internet, da je kojim slučajem postojao prije sedam desetljeća, zaustavio Drugi svjetski rat "izvrgnuvši Hitlera ruglu".

Dodjeljivanje dodatne "nagrade" nobelovcu, s druge strane, može izgledati pomalo surovo i neprimjereno. Le Clezio, zapravo, nije rekao ništa naročito novo niti šokantno – samo je ponovio stav o kojem je u proteklom desetljeću postojao manje-više čvrsti konsenzus u zapadnom svijetu. Prema tim tvrdnjama, uzrok ratova i sličnih globalnih zala je bio u nedostatku informacija, odnosno masama koje su svakojaki Hitleri, Staljini, Sadami i Miloševići namjerno držali u neznanju kako bi s njima bezobzirno manipulirali.

Dakle, sve što je trebalo učiniti bilo je razbijanje informatičkih barijera. Nakon toga bi se manipuliranim masama otvorile oči te bi shvatili kako je jedina ispravna i jedina moguća budućnost u neoliberalnoj utopiji trajnog mira i blagostanja koju je propovijedao Fukuyama, a koja je krajnji izraz našla u klintonovsko-blairovskom "Trećem putu". Internet je tada bio shvaćan kao jedno od najmoćnijih sredstava za postizanje tog cilja.

Danas bi se, pak, mogao steći dojam da je Le Clezio prespavao cijelo jedno desetljeće, da nema pojma o onome čemu priča ili da je riječ o još jednom intelektualcu koji, za razliku od običnih smrtnika, živi na nekom drugom planetu. Oni koji se svaki dan susreću s Internetom su bolno svjesni da nije riječ o nikakvoj epohalnoj panaceji koja će ukinuti siromaštvo, nahraniti gladne u Africi i izliječiti bolesne od AIDS-a. Naprotiv, u pitanju je banalni fenomen, odnosno alat čiji potencijal isključivo ovisi o onima koji ga koriste; Internet dakle može učiniti dosta dobra, ali i zla o kojem su najpoznatiji povijesni negativci mogli samo sanjati.

Sposobnost Interneta da zaustavlja ratove je, uostalom, bila itekako na kušnji u posljednjim godinama, i ne bi se moglo reći da je novi medij u tome bio bolji od tradicionalnih. Tako milijuni klikova mišem nisu učinili ništa da bi se spriječila krvoprolića u bivšoj Jugoslaviji, Bliskom Istoku ili ono najnovije – na Kavkazu.

Ni Le Cleziove nade da će Internet potencijalno opasne političare "izrugivanjem njihovih ideja" zauvijek udaljiti od vlasti se nisu ostvarile. Trenutni stanar Bijele kuće je bio izložen daleko intenzivnijoj poruzi nego ijedna ličnost u svjetskoj povijesti, a ipak je ostao osam mjeseci na vlasti. Kod na u Hrvatskoj također imamo niz sličnih primjera, od kojih je "Jubito" ministar najočigledniji.

Međutim, najjači protuargument Le Cleziju je spoznaja da se zajedno s informacijama preko Interneta globalno šire i dezinformacije, urbane legende, pa čak i na izuzetno efikasan način potpiruje "dobra stara" etnička, vjerska, rasna i spolna mržnja. Danas prilično aktualan Facebook je još jedan argument u prilog tome; uz grupe koje spajaju ljude i spašavaju kitove, mogu se pronaći naslovi kao "Nož, žica, Srebrenica" i Marijana Petir Hate Club.

Kao utjeha za sve gore navedeno ne bi prošla ni teza o tome da je Internet postao žrtvom prostačkih masa za koju su njegove blagodati – za razliku od intelektualne elite – isto što i biserje za svinje. Zapravo, i elitistički intelektualci po pitanju sklonosti "problematičnim" idejama, uključujući one koje su inspirirale Godwinov zakon, nisu ništa bolji. I među dobitnicima Nobelove nagrade za književnost su se, uostalom, mogli naći Hitlerovi sljedbenici.

Dragan Antulov