Australska astrofizičarka nam je otkrila kako se zaljubila u Zagreb
Foto: Luka Šangulin, Index
Australska astrofizičarka dr. sc. Jacinta Delhaize jedna je od malobrojnih stranih znanstvenica koje su odlučile svoju karijeru razvijati u Hrvatskoj.
Sveučilište u Zagrebu nije naročito visoko pozicionirano na svjetskim rang listama, naprotiv. Hrvatska također nije obećana zemlja kada je riječ o financijskim, akademskim, tehnološkim i drugim uvjetima za znanstveni rad. No čini se da je Delhaize u Hrvatskoj ipak našla ono što je tražila.
Rodila se u Perthu, gdje je odrasla i doktorirala astronomiju i Astrofiziku. U Hrvatsku je došla raditi raditi kao postdoktorand u timu vrhunske hrvatske astrofizičarke dr. sc. Vernese Smolčić na PMF-u u Zagrebu. Ovdje je već tri i pol godine, no u travnju završava projekt u kojem je surađivala pa se sprema za odlazak.
Evo što nam je ispričala o svojoj ljubavi prema astronomiji i Zagrebu.
Kako ste se zaljubili u astronomiju?
Počelo je dok sam još bila vrlo mala, oko sedam godina. Na televiziji sam gledala šetnju astronauta u bestežinskom stanju. Vidjela sam kako lebde, što mi je bilo jako cool. Kasnije mi je netko dao knjigu sa snimkama svemirskog teleskopa Hubble. S prekrasnim slikama galaksija, maglica i zvijezda. To mi se činilo veličanstveno, kao i tekstovi koji su to tumačili. Kada sam postala malo starija, u srednjoj školi, učeći fiziku i matematiku shvatila sam da su to samo jezici koji nam pomažu da razumijemo što se zbiva u svemiru. Tako sam naučila da ne gledam jednadžbe kao nešto dosadno, postale su mi stvarno lijepe. To je nastavilo rasti tijekom studija fizike. Potom sam 2008. išla na tri mjeseca na studentsku razmjenu u Čile, na teleskop. Sjećam se kako sam bila na vrhu planine Cerro Pachon na kojoj se nalazi teleskop Gemini. Bio je golem i vrlo uzbudljiv. Stajala sam na vrhu planine i gledala u noćno nebo. U početku mi se činilo kao da vidim uobičajen prizor Mliječne staze, međutim, kada su mi se oči navikle na mrak, cijelo nebo eksplodiralo je pred mojim očima poput vatrometa. Vidjela sam toliko detalja, a kako se iz južne hemisfere vidi samo središte galaksije, bio je to najljepši doživljaj neba koji sam ikada vidjela. Od tog trenutka sam se posebno navukla na astronomiju.
Kako vam se sviđa život i rad u Zagrebu?
Jako mi se sviđa živjeti i raditi u Zagrebu. Zagreb je siguran, a istovremeno uzbudljiv i prekrasan grad. Za mene kao Australku vrlo je uzbudljivo živjeti u nekom europskom gradu. Određeni aspekti i dinamika drugačiji su nego u Australiji. Primjerice, sviđa mi se što postoji jasan centar grada – trg Bana Jelačića. Znate da možete otići onamo i da ondje započinju sve aktivnosti. Imate prekrasne austrougarske zgrade i divnu arhitekturu. Tu je jako puno kulture po muzejima i puno festivala koji se stalno odigravaju. Živjela sam blizu Zrinjevca i obožavala šetati njime na putu do posla. Ondje sam svjedočila mnogim festivalima. Moj najdraži je festival slastičarnica jer sam mogla jesti kolače na putu do posla svaki dan (smijeh). Puno toga zbiva se u Zagrebu, a ipak je savršene veličine za život. Nije prevelik i previše kaotičan, a nije ni premalen i dosadan. Jednostavno je savršene veličine. Također cijenim to što je jako siguran. Za nas strance to je jako važno. Mislim da je to jedan od rijetkih glavnih gradova svijeta u kojima mlade žene mogu šetati same čak i noću i osjećati se sigurno. Zato mi je stvarno drago da sam aterirala ovdje u Zagrebu.
Što istražujete na PMF-u?
Istražujemo razvoj galaksija uz pomoć radio teleskopa.
Kako se dogodilo da ste odabrali baš Hrvatsku za razvoj znanstvene karijere, nismo baš poznati kao svjetska znanstvena sila?
U trenutku kada sam predavala svoj doktorski rad, Vernesa je bila u posjetu našem institutu na Sveučilištu Zapadne Australije. Putovala je diljem Australije, razgovarala s različitim istraživačkim skupinama i pokušavala promovirati činjenicu da je dobila vrlo kompetitivna sredstva Europskog istraživačkog vijeća kako bi pokrenula istraživanja u Hrvatskoj. Tražila je znanstvenike koji bi htjeli doći na postdoktorski rad. Hrvatska baš nije na svjetskoj karti u smislu vrhunske znanosti pa može biti teško privući međunarodne istraživače da dođu. Stoga je ona bila na turneji kako bi promovirala svoj projekt. Vidjela je da sam napravila doktorski rad pa me je pitala jesam li zainteresirana za posao. Radimo na istraživanju koje je slično onome što ti radiš, rekla je. Porazgovarali smo i ja sam odlučila prihvatiti ponudu i doći u Hrvatsku.
Kako ste zadovoljni tom odlukom?
Stvarno je super. Znanost se danas u biti može raditi svugdje u svijetu. Nije važno gdje se nalazite dok god imate priključak na internet. Mi smo u našim istraživanjima koristili golemi teleskop poznat kao Very Large Array (VLA) u Novom Meksiku u SAD-u. Mogli smo to raditi odavde iz Hrvatske. Bila je to divna prilika i radili smo na najnovijoj i najnaprednijoj znanosti u tom području. VLA je nedavno unaprijeđen i jedan je od najmoćnijih teleskopa na svijetu. To znači da smo sposobni vidjeti dijelove neba s većom kutnom rezolucijom i boljom osjetljivošću, što znači da vidimo sitnije detalje i objekte slabijeg sjaja. Na taj način možemo istraživati velike populacije galaksija u dalekom svemiru i njihov razvoj – na koji način su se formirale i mijenjale od velikog praska do danas. To je danas vrlo zanimljivo i vrlo živo područje znanosti. Mnogi teleskopi različitih valnih duljina, kako oni na Zemlji, tako i svemirski, istražuju razvoj galaksija. Mi vidimo da galaksije s vremenom mijenjaju svojstva, kao što su veličina i boja. Prije su u njima zvijezde nastajale mnogo brže nego danas.
Zašto je to tako?
Ne možemo reći da nam je baš sasvim jasno. Moguće je da su u igri različiti uzroci. To je pitanje koje je u nekoj mjeri slično dvojbi je li važnija naša genetika, odnosno priroda ili odgoj (nature vs nurture). Mi se pitamo postoje li određeni fizikalni procesi koji se odvijaju iznutra, u samim galaksijama, kao što je primjerice hranjenje supermasivnih crnih rupa, koji bi mogli mijenjati svojstva galaksija ili su te promjene posljedica galaktičkog okoliša, primjerice sudara među galaksijama.
Ne nedostaje vam to što niste u nekom poznatom svjetskom znanstvenom centru?
U biti ne. Sve te stvari možemo istraživati preko interneta jer su nam ovdje u Zagrebu dostupni podaci VLA-a koje obrađujemo. Naravno, također imamo suradnju s mnogim svjetskim znanstvenim kolaboracijama kao što je COSMOS koja uključuje stotine znanstvenika iz cijelog svijeta, iz SAD-a, Europe, Azije... Svatko od njih u istraživanje unosi svoju osobnu stručnost u određenom području tako da nam je međusobna komunikacija jako važna. Sa suvremenom tehnologijom to je moguće. Dakle, možda je pomalo ograničavajuće raditi u zemlji u kojoj svakodnevno znanstveno ozračje nije jako živo. Možda je pomalo teško to što nemam brojne druge astronome oko sebe koji bi me savjetovali i pomagali kada upadnem u nevolje, no generalno gledano ipak nije važno odakle se znanost radi. Milim da je to jako uzbudljivo jer mjesta poput Hrvatske, koja tradicionalno nisu jaka u određenim znanstvenim granama, sada mogu raditi na istoj razini kao i bilo koja druga zemlja svijeta.
Koliko ljudi radi s vama u Vernesinom timu?
Osim mene tu je još Ivan Delvecchio iz Italije, a vjerojatno ćemo uskoro dobiti još jednog znanstvenika izvana. Također imamo tri hrvatska doktoranda, Mladena Novaka, Lanu Ceraj i Krešimira Tisanića. Uskoro nam dolazi još jedna postdoktorandica iz Španjolske.
Koliko dugo ostajete?
Moj postdoktorski studij traje četiri godine, što završava vrlo brzo, u travnju.
Onda ćete se vratiti nazad na svoje sveučilište u Australiji?
Ne. Prihvatila sam posao u Cape Townu u Južnoafričkoj Republici. Dobila sam stipendiju SKA Fellowship za neovisno istraživanje. Radit ću na teleskopu MeerKAT, najnovijem teleskopu i jednom od najmoćnijih na svijetu. On se trenutno dovršava i počet će raditi ove godine. Znanje koje sam stekla doktoratom i postdoktoratom u Hrvatskoj iskoristit ću za još naprednije istraživanje razvoja galaksija.
Planirate li nastaviti suradnju s Vernesom i zagrebačkim timom?
Da, no to ovisi o tome u kojem smjeru će ići dalje moj znanstveni rad. Voljela bih nastaviti suradnju. Četiri godine razvijali smo ovo istraživanje, uključujući i moje područje rada, pa bi bila šteta promijeniti smjer i ne iskoristiti to. Kako napredujete u znanstvenoj karijeri, gradite znanstvene društvene mreže. Bilo bi divno zadržati suradnju s Vernesom iz dva razloga: a) zbog njene stručnosti i b) jer bih se tako mogla vratiti u Hrvatsku (smijeh).
U području znanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike ima više muškaraca nego žena. No čini se da to ne vrijedi jednako za astronomiju. Kao da je posljednjih godina sve više žena u astronomiji.
Mislim da se tu situacija popravlja, no još uvijek previše sporo. Na razini doktorata trenutno je omjer muškaraca i žena ugrubo oko 50:50. No kada se ide dalje od postdoktorata preko drugog postdoktorata i izvanrednog profesora do profesora u trajnom zvanju, udio žena jako brzo pada tako da ih na vrhunskom položaju ima manje od pet posto žena. Mislim da za to postoji cijeli niz razloga.
Koji smatrate najvažnijim? Je li stvar u tome da žene češće odlučuju preuzeti više odgovornosti za dom i djecu od muškaraca? Ili je to možda zbog patrijarhalnog svjetonazora i sustava u kojem muškarci tradicionalno zauzimaju pozicije moći?
Mislim da se to mijenja. Nadam se da će postotak žena u vrhu rasti. Istina je da žene preuzimaju veći teret odgovornosti za dom i djecu, međutim, danas je bolje jer postoji i porodiljski za muškarce, a ne samo za žene. Danas postaje sve prihvaćenija opcija da muškarac brine za djecu i dom jednako kao i žena. Mislim da će se to promijeniti. Treba nastaviti raditi na roditeljskom dopustu i reintegraciji nakon prekida. Naime, tradicionalno je ženama bilo jako teško vratiti se na posao nakon porodiljskog prekida. U mnogi(m) područjima, a osobito u akademskom svijetu, teško je vratiti se nakon praznine u istraživanjima i objavljivanju radova. Naravno, također postoji i nesvjesna pristranost. Ne znam kako je to stvarno u Hrvatskoj jer ovdje nisam toliko izložena, ali znam da u Australiji ljudi jako puno ulažu u borbu protiv nesvjesne pristranosti.
Primjerice tako da na natječajima ne predstavljaju imena iz kojih bi se vidjelo tko je muškarac, a tko žena?
Točno, procesi odabira su dvostruko slijepi. Mislim da je to stvarno važno proaktivno djelovanje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati