Foto: Index, FAH

ČUJ i počuj, puče.. Andrej će Milousti na Zorana Snažnog..

Konačno smo i to dočekali – debata između lidera dvaju najvećih hrvatskih političkih stranaka, stranaka koje nerijetko nisu samo stranke, nego i način života, egzistencija.

Kao voditelj debate designiran je Mislav Togonal, osoba sasvim korektna za taj posao. Precizan u upitima, zajedljiv u onoj fino doziranoj mjeri koja ni u jednom trenutku ne prerasta u nekulturu, sklon rezati ekscesivno trabunjanje, fluidan.

Ipak, pošto nitko ne zna koju će igru igrati varljiva 'dalekovidnica' – pripremih nekoliko pitanja za obojicu naših centuriona.

Da se razumijemo, najracionalnije bi bilo da i Zoki i Plenky ignoriraju doslovno svako od ovih pitanja, te se upuste u prešutnu i kontroliranu razmjenu floskula, da kupe vrijeme i tako djelić odluke o pobjedniku izbora maksimalno maknu sa sutrašnje večeri te ga ostave stranačkoj i ideološkoj mobilizaciji, agresiji ili pasivnosti pojedinog dijela društva na dan izbora, umješnosti u poslijeizbornim pregovorima sa MOST-om i Živim zidom, sreći.. Da se realizira neka vrsta obostranog nježnog uzmaka – debata nominalno odrađena, situacija nepromijenjena.

No, iz perspektive kako slučajnoga prolaznika, tako i pažljivoga pratitelja, kada političar koji pretendira na tron, i to ni manje ni više onaj predsjednika vlade, šefa izvršne vlasti – ne da odgovor na precizno upućeno mu pitanje, a kamoli više njih – već je dao svojevrsni odgovor, a da to ni ne zna.

Debata, ugrubo, može krenuti u tri smjera. Može biti, kako sam rekao, razmjena floskula, može biti obostrano, grubo, od sadržaja ispražnjeno vrijeđanje, a može biti i serija vrlo, vrlo preciznih pitanja i boj argumentima.

Ping-pong floskulama definitivno je najgori, to je nešto otužno, a u politici ipak najčešće. Štoviše, kada i ako već mora biti odsustva supstance - bolje je i vrijeđanje - barem pokazuje neki vigor, izvlači tjelesne sokove, animira narod.

Zašto su floskule najgore?

Odgovor na to pitanje najbolje daju floskule same. Primjer nekih, kojima nas se bombardiralo posljednjih dva desetljeća, su 'život dostojan čovjeka', 'društvo znanja', 'vrijednosti europske obitelji pučkih stranaka kojoj pripadamo', 'iseljavanje mladih' i kultno ‘zajedništvo’.

Kada neki ljevičar, SDP-ovac, priča o 'životu dostojnom čovjeka' kao cilju politike, na što on točno misli? Prosječni Hrvat, prema parametrima dohotka, očekivane životne dobi, dostupnosti pitke vode, zdravstvene zaštite, broju obroka dnevno - živi bolje nego jedno 90% ljudi na svijetu. Ne svojom zaslugom, dakako. Razumljivo je da bi isti želio živjeti kao jedan Finac, ili jedan Singapurac, no onda bi trebalo krenuti sa finskim i singapurskim politikama, a one niti su bile, niti jesu ljevičarske, zar ne? Također, Finska i Singapur nisu baš časak časile na kukanje o 'radničkim odmaralištima' i masovno riješenom 'stambenom pitanju' kao tragično zapečeno u vremenu koje se nikad više neće vratiti, zar ne?

Kada neki desničar, HDZ-ovac, priča o 'vrijednostima europske obitelji pučkih stranaka kojoj pripadamo', na vrijednosti kojih to točno članova EPP-a on misli? Jesu li to vrijednosti CDU-a, koje se sada, u trećem mandatu Angele Merkel, razlikuju i od vrijednosti staroga CDU-a i od onih partnera CSU-a, odnosno vrijednosti jedne mini-imperijalne politike gdje se monetarni mehanizmi nominalno zajedničke Europske unije koriste za probitke jednog naroda i države, pri čemu se Francuze umiri poljoprivrednom subvencijskom utjehom, Engleze umirivalo odbicima od uplate u zajedničku blagajnu, a male nacije ostaju na vjetrometini? Ili su to vrijednosti Orbanova Fidesza, tj. kriptosocijalizam na polju ekonomije i nacionalizam na polju društva, s pokojim subliminalnim izletom i u nešto mračnije vode? Ili su to vrijednosti populističkog neočetništva Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke, koja je trenutno u svojstvu pridruženoga člana EPP-a? Također, u pogledu bitnih odluka i politika koje su mahom donošene malo jezivim konsenzusom dvaju najvećih grupacija u Europskome parlamentu zadnjih godina – u čemu se to onda 'europska obitelj pučkih stranaka' razlikuje od 'europske obitelji socijalističkih stranaka', tj. PES-a?

Pitanja koja će uslijediti strukturirana su kao kratke natuknice iza kojih slijedi detaljna razrada, sa potpitanjima i opaskama koje su tu da pokriju sve retoričke izlaze za nuždu onoga koji odgovara, da njegovo možebitno migoljenje srežu na minimum. Samo se tako može doći do konkretnog odgovora, ako se uopće može.

PITANJA ZA MILANOVIĆA
 
Lex Perković

Iako, ugrubo, stoji uvjerenje da bi svaka država, u definiciji ultradelikatne stvari obavještajnih repova i posrnulih obavještajaca, trebala rješavati u vlastitoj kući – sasma je razvidno da to vama nije bio motiv za 'Lex Perković'.

Istina, da su primjerice Izrael ili SSSR 50-ih od te iste Njemačke tražili izručenje osnivača Bundesnachrichtendiensta (BND-a), obavještajne službe tada zapadne i istinski demokratske Njemačke – Reinharda Gehlena, inače svega nekoliko godina prije visokorangiranog nacističkog obavještajca sa Istočnoga bojišta – Nijemcima ne bi bilo nakraj pameti izručiti ga.

No, ne može se reći da ste neki neojugoslaven, koji bi iskreno vjerovao u UDBU kao 'manje zlo' koje je ratovalo protiv 'starih ratnih neprijatelja', ustaške i četničke emigracije. Na kraju krajeva, SFRJ 80-ih, u vrijeme Đurekovićeve likvidacije, svjetlosnim je miljama daleko od te priče, poprište je tihoga rata kako republičkih elita, tako i republičkih SDB-ova i SDS-ova, a i prije sudskoga procesa se dalo naslutiti da je obavještajni sustav SR Hrvatske bio privatna prćija nekoliko visokorangiranih partijskih kriminalaca. Stoga, čemu to?

Još je manje uvjerljivo bilo objašnjenje da se europski uhidbeni nalog minira 'da se ne bi potraživalo i sudilo hrvatske branitelje'.

Pitanje svih pitanja – što je jednom diplomatskom službeniku, šminkeru, purgeru i ljevičaru prije iz oportunosti no ideologije – to trebalo? Ukoliko ovome dodamo da je od samoga starta bilo jasno da ćete tim činom u sekundi imati pola Hrvatske, jednu Njemačku i Europsku komisiju protiv sebe, da sami idete protiv plime – pitanje je utoliko čvršće – čemu?

Da vas netko iz sjene nije malo nagovorio na to? I ako jest, čime vas je mogao privoliti ili ucijeniti na takav čin?

Predstečajne nagodbe

Stručna javnost i rijetke nepokolebljive individue iz sudstva poput suca Kolakušića slažu se da su predstečajne nagodbe najveći ekonomski zločin u novijoj hrvatskoj povijesti, nerijetko ih se naziva i 'Pretvorbom i privatizacijom 2.0'. Iako tobože kreirane da rasterete ekonomiju i injektiraju nešto likvidnosti u istu – arhitektura im je takva da kapilarno uništavaju one koji su za ekonomiju najdragocjeniji – male poduzetnike, dobavljače, a spašavaju razne mogule i tajkune, one koji su prema svakom Božjem i tržišnom zakonu trebali nekoliko puta propasti čisto načisto. Iako se uz predstečajne nagodbe gotovo automatski pojavljuje ime gospodina Linića i njegova kompromitirana pomoćnika Šegona, nameće se retoričko pitanje – tko je Linića učinio ministrom financija i vodio vladu koja je uvela institut predstečajne nagodbe? Vi.

Je li to bilo iz totalnog, sveobuhvatnog i agresivnog neznanja o ekonomiji, krajnje nezainteresiranosti za tu domenu, konkretnih materijalnih interesa u sustavu predstečajnih nagodbi, ili nemogućnosti kontrole Slavka Linića koji je, ako je, funkcionirao kao država u državi?

Kako se osjećate sada kada taj isti čovjek ide okolo po paradesničarskim emisijama i pljuje vas?         

Tim

Nerijetko vas se optužuje da ste egoistična osoba, da suradnike birate ne prema nekoj unikatnoj sposobnosti koju posjeduju, nego prema servilnosti koju iskazuju. I zaista, čini se da je svatko tko je bio malo autonomniji u svome radu, pozitivnome ili negativnome, u vašoj vladi i vašoj blizini – izletio. Aleksandra Kolarić, Mirela Holy, a potom i Slavko Linić. S druge ste strane okruženi ljudima koji u javnosti rezoniraju posprdno. Zašto niste iskoristili vrijeme u oporbi i obnovili tim nego se, prema svemu sudeći, vraćate s istim promašenim ljudima? Je li predsjednik vlade samome sebi svrha, ili je zamišljen kao glava dobro uštimanog neprobojnog mehanizma za rješavanje tekućih problema?

Je li vam katkad neugodno kada vidite HDZ-ovu veoma solidnu stranačku infrastrukturu u vidu HVIDR-e, raznih martiroloških udruga, prešutne potpore gotovo svih desnih intelektualaca, prešutne potpore malograđanskoga centra, dok se vaša 'infrastruktura', nakon svih ovih godina, svodi tek na gomilicu kvaziantisistemskih bezveznjaka i umjetnika u pokušaju rasutih po opskurantskim časopisima, koji nikad nisu tu kada politički krvarite, nego ste im i vi 'predesno'?

Ideološko opredjeljenje

U Jutarnjem listu 2011. rekli ste da ste, citiram, 'moderni socijaldemokrat (libertarijanac)'. To je oksimoron. Libertarijanci su snažna ekonomska desnica, a socijaldemokrati u najmanju ruku umjerena (u nekim inačicama i snažnija ljevica) ekonomska ljevica. 2013. ste pak u jednoj emisiji rekli da ste 'liberalni konzervativac'. Liberalni je konzervativizam, inače, prvi put inauguriran kao tačerizam. Objektivno se radi o jednoj od najfinijih ideologija kugle zemaljske. Tačerizam i ljevica? Ne baš.

Na čelu ste nominalno socijaldemokratske stranke. Koje je na kraju vaše ideološko opredjeljenje, a koje ono SDP-a? Ako SDP baštini socijaldemokraciju, o kojoj se socijaldemokraciji radi, onoj zaključno sa 70-im godinama 20. st., ili o modernoj, njemačko-nordijskoj socijaldemokraciji?

Kada se hvalite 'antifašizmom', što točno podrazumijevate pod tim pojmom – ratni savez Zapada i Istoka protiv Hitlera, NOB 1941.-1944., komunističku revoluciju 1944.-1946., FNRJ i SFRJ 1945.-1991., hrvatske partizane Hrvate i Srbe, sve jugoslavenske partizane, ispriječenost modernim recidivima desnih totalitarizama, kulturološku ljevicu, svaku ljevicu, nekakve univerzalne trajne humanističke vrijednosti, svoju viziju liberalne demokracije, ili što?

PITANJA ZA PLENKOVIĆA

Reforme i potencijalna blokada od vlastite stranke

Svaka sljedeća vlada morat će nastupiti sa jasnom reformskom agendom. U vladi na odlasku bilo je nekih mikro-pomaka, prije svega u osobama Zdravka Marića i Dubravke Jurline-Alibegović, no krajnji dojam je jalov, kako sam prije njezina formiranja u svome tekstu i predosjetio. Vrijeme je izgubljeno. A vremena nema.

Ekonomija na globalnoj razini nije igra nulte sume (zero sum game), probitak jednoga nije nužno gubitak drugoga. No, u malim sabijenim prezaduženim rentijerskim sustavima poput onoga hrvatskog – u reformsko vrijeme, na kratki rok, probitak jednoga nužno znači gubitak drugoga. Svako rasterećenje ekonomije u definiciji će ići na račun državnih poduzeća, javnih poduzeća, ministarstava, agencija, tijela lokalne i regionalne samouprave, raznih komora, materijalno povlaštenih društvenih skupina - a tamo obitava zaista solidan, solidan broj vaših stranačkih kolega, kako prašinara, tako i nešto serioznijih igrača.

Kako ćete reagirati kada nakon tek najave prvih smionijih reformi počnu pristizati telefonski pozivi i emisari raznih župana, dožupana, lokalnih šerifa, moćnih paraprivatnih poduzetnika? Pošto će reagiranja momentalno pratiti i plaćeni tekstovi u raznim paraglasilima (a možda i u 'finim novinama') gdje ćete biti prigodno 'raskrinkani' kao udbaš, bankaroid, sluga stranih centara moći – mislite li da ćete se moći othrvati toj strukturi, ili bolje rečeno - Strukturi?

Bojite li se vlastite stranke, te moćne mašine koju je rijetko tko uspio pripitomiti?

Eurokracija, principijelnost i hrvatska neovisnost

HDZ nominalno drži do hrvatske države, neovisnosti ('samobitnosti'), do Tuđmana. No, nekako se taj suverenizam sve stidljivije ispoljava, tek jubilarno u predizborno vrijeme i samo prema mističnoj i otužnoj Srbiji. Sada, sa odmakom od nekoliko mjeseci, možemo reći da je u epizodi migrantske krize upravo nespretni Milanović odigrao kakvu-takvu suverenističku ulogu, dok se HDZ de facto ponašao kao njemačka usta kroz koja struji neokrznuta njemačka volja, a predsjednica Mađarima tužakala vlastitu državu.

Što nam jamči da ćete u nekoj novoj krizi štititi hrvatske nacionalne interese, imajući na umu vašu besprijekornu europozadinu? Kada smo već kod nacionalnog, možete li nabrojati nekoliko rezolutnih stavova koje ste kao Andrej Plenković, hrvatski političar, zauzeli na polju unutarstranačke, domaće i/ili vanjske politike u posljednjih nekoliko godina?

Kako to da ste član stožerne domovinske stranke tek od 2011.?

Je li vam ideološki bliži Vrhovnik ili Mate Granić?

Kada bi sutra Europska unija, a možda i Sjedinjene Američke Države, neviđenim diplomatskim pritiskom tražili da umrtvite Hrvate u Bosni i Hercegovini, pod svaku ih cijenu svrstate uz Bošnjake da bi se oponiralo Dodiku i ruskom utjecaju – kako biste postupili?

Ustaštvo

Iako sam kao liberalni konzervativac za apsolutnu slobodu govora (a istovremenu sakrosanktnu zaštitu ljudi i njihova privatnog vlasništva), držeći da zabrana nečega stvara zabranjeno voće i jeftine mučenike – nisam ja taj koji se u očima svijeta natječe za časnu poziciju premijera i shodno tomu mora paziti što mu se zbiva u najbližem ideološkom dvorištu.

Stoga je pitanje na mjestu - što je, prema vama, pozdrav 'Za Dom spremni'?

Je li to 'stari hrvatski povijesni pozdrav', je li to 'stari hrvatski povijesni pozdrav zlorabljen u NDH', je li to pozdrav HOS-a 'kao regularne postrojbe Hrvatske vojske u Domovinskom ratu', je li to ustaški poklič, ili pak 'osuđujete sve provokacije', kako ste rekli u Kninu, ma što god to značilo?

Nadalje, da vam isto pitanje, o 'Za Dom spremni', postave recimo kolege na nekom 'finom eventu' posjećenom 'finim ljudima', eventu koji priređuje Europska pučka stranka ili Europska komisija, da vam u kadru sa lijeve strane stoji recimo Joseph Daul, a sa desne recimo Angela Merkel - koji biste tada odgovor dali? Biste li 'osudili sve provokacije' ili ipak rekli nešto drugo?

Socijalni konzervativizam

HDZ si voli tepati da je konzervativna stranaka. U čemu se ogleda taj konzervativizam? Da odmah maknem dvojbu – prijašnje koketiranje s balkanskim nacionalizmom nije konzervativno obilježje, nego ono veoma revolucionarno.

Ima li HDZ nešto od svoga konzervativizma? Da stvar dignem na jednu blatantniju razinu – što je uopće konzervativno u današnjem demokršćanstvu kao takvome, koji elementi, ako pretpostavimo da ste čelnik demokršćanske stranke?

U duhu toga - koji je vaš stav o abortusu – jeste li indiferentni i stoga za postojeće rješenje, biste li abortus ograničili na specifične situacije, ili ga možda i zabranili? Koji je vaš stav o istospolnom braku? Koji je vaš stav o istospolnoj zajednici?

U iščekivanju vaših odgovora,

s poštovanjem,

Aleksandar Musić