Bitka kod rijeke Granik
U SVIBNJU 334. pr. Kr. Aleksandar III. Makedonski još nije bio "Veliki". Imao je tek 22 godine, naslijedio je snažnu vojsku svoga oca Filipa II. i pred sobom imao cilj koji je zvučao gotovo suludo: napasti golemo Perzijsko Carstvo.
Nakon što je prešao Helespont, današnje Dardanele, Aleksandar je stupio na tlo Male Azije. Bio je to simboličan i stvaran početak njegova velikog pohoda na istok. Perzijsko Carstvo tada je još bilo jedna od najvećih sila svijeta, a mladi makedonski kralj morao je dokazati da nije samo nasljednik očeve vojske, nego i zapovjednik sposoban voditi rat protiv mnogo većeg neprijatelja.
Prvi veliki ispit stigao je na rijeci Granik, u današnjoj sjeverozapadnoj Turskoj. Ondje su ga dočekale snage perzijskih satrapa, lokalnih upravitelja koji su branili zapadne dijelove carstva. Bitka se odigrala nekad između 20. i 24. svibnja. Mnogi povjesničari misle da se odigrala baš na današnji dan, 22. svibnja.
Bitka na rijeci Granik
Bitka kod Granika bila je prva velika Aleksandrova pobjeda u Aziji i prva od njegovih velikih bitaka protiv Perzijanaca. Prema antičkim izvorima, Perzijanci su se postavili uz obalu rijeke, oslanjajući se ponajprije na konjicu. Uz njih su bili i grčki plaćenici, iskusni vojnici koji su se borili za perzijsku stranu.
Aleksandar je odlučio napasti izravno, iako je prelazak rijeke pod neprijateljskim pritiskom bio vrlo opasan. Njegov stariji general Parmenion navodno je savjetovao oprez i čekanje pogodnijeg trenutka, no Aleksandar je izabrao agresiju. Bio je to potez koji će obilježiti njegovu karijeru: brzina, rizik i udar na mjesto gdje neprijatelj ne očekuje takvu odlučnost.
Makedonska konjica krenula je preko rijeke, a borba se brzo pretvorila u kaotičan okršaj prsa o prsa. Aleksandar se, kao i mnogo puta kasnije, borio u prvim redovima. To je njegovim vojnicima davalo ogroman moralni poticaj, ali ga je istodobno izlagalo smrtnoj opasnosti.
Trenutak u kojem je mogao poginuti
Najpoznatiji trenutak bitke vezan je upravo uz Aleksandrovo gotovo kobno izlaganje. U žestokoj borbi perzijski plemići pokušali su ga ubiti. Jedan udarac srušio mu je dio kacige, a prema antičkoj tradiciji, život mu je spasio Kleit Crni, jedan od njegovih zapovjednika, koji je u posljednjem trenutku zaustavio neprijatelja.
Da je Aleksandar tada poginuo, njegov pohod vjerojatno bi završio gotovo prije nego što je počeo. Ne bi bilo osvajanja Egipta, bitke kod Gaugamele, prodora do Indije ni helenističkog svijeta kakav je nastao nakon njega. Granik je zato bio više od taktičke pobjede. Bio je trenutak u kojem se povijest mogla okrenuti sasvim drugim putem.
Perzijanci su izgubili zapad Male Azije
Nakon što je makedonska konjica slomila perzijski otpor, Aleksandar se okrenuo grčkim plaćenicima koji su se borili za Perzijance. Prema antičkim izvorima, s njima je postupio vrlo strogo jer ih je smatrao izdajnicima grčke stvari. Dio je ubijen, a dio zarobljen i poslan na prisilni rad.
Pobjeda kod Granika otvorila je Aleksandru put kroz Malu Aziju. Gradovi pod perzijskom vlašću počeli su padati jedan za drugim, a mladi kralj dobio je ono što mu je na početku pohoda najviše trebalo: autoritet, plijen, zalihe i dokaz da Perzijanci nisu nepobjedivi.
Brojke o veličini vojski i žrtvama razlikuju se od izvora do izvora, pa ih treba uzeti s oprezom. Antički autori često su preuveličavali broj neprijateljskih vojnika i gubitaka. Ipak, povjesničari se uglavnom slažu oko ključnog: Granik je bio odlučujuća Aleksandrova pobjeda i prvi veliki korak prema rušenju Ahemenidskog Carstva.
Početak legende
Aleksandar je kod Granika pokazao ono što će ga učiniti jednim od najpoznatijih vojskovođa u povijesti. Bio je brz, drzak, spreman riskirati i osobno voditi napad. Njegova vojska bila je disciplinirana, dobro uvježbana i sposobna izvesti složene manevre čak i u iznimno opasnim uvjetima.
No bitka je pokazala i drugu stranu njegove vojne genijalnosti: sklonost opasnom osobnom junačenju. Aleksandar nije zapovijedao iz sigurne udaljenosti. Bio je ondje gdje je bitka bila najkrvavija. To ga je pretvaralo u legendu među vlastitim vojnicima, ali ga je moglo stajati života.
Kod Granika je prvi put dokazao da je spreman napasti Perzijsko Carstvo u njegovu vlastitom dvorištu. Nakon te pobjede više nije bio samo mladi kralj iz Makedonije. Postao je čovjek kojeg će Darius III. morati shvatiti ozbiljno.