Foto: AFP, Arhiva

ANTE GOTOVINA i Mladen Markač pravomoćno su oslobođeni optužbi za zapovjednu odgovornost za ratne zločine počinjene u Oluji i sudjelovanje u zločinačkom pothvatu s ciljem etničkog čišćenja područja Krajine.

Njihova haška priča time je završena. Ali, posao hrvatskog pravosuđa tek počinje. Naime, oslobodivši Gotovinu i Markača, sudsko vijeće pod vodstvom Theodorea Merona ni na koji način nije apsolviralo one koji su u Oluji i nakon nje pljačkali, ubijali, silovali i mučili civilne žrtve.

Trijumfalizam s ulica i trgova ne smije preplaviti sudnice

Trijumfalizam koji je preplavio Hrvatsku i u kojem se, više nego ikad prije, odmahuje rukom na to da su zločini nad Srbima nakon Oluje doista počinjeni, a podatak da su hrvatske ubojice nemoćnih srpskih staraca, te pljačkaši stoke, kućanskih aparata i palikuće slobodni, uzima zdravo za gotovo, ne smije se prenijeti na pravosuđe ove zemlje. Milanović i Josipović to su uvijeno i poručili u govorima nakon oslobođenja generala.

Jedan od razloga zašto su Gotovina i Markač nevini čamili u haškom zatvoru, upravo je taj što stvarni počinitelji zločina, "pojedinci", kako ih se naziva, nisu procesuirani, ili je to napravljeno reda radi, kako bi se nakon akcije i zlodjela koja su je pratili, mogli pohvaliti brojkama o stotinama očevida i podnesenih prijava. Brojkama, iza kojih ne stoje konkretne osude, imena krivaca ni kazne za njihova zlodjela.

Za ratne zločine u Oluji nitko nije osuđen!

Neosporna je činjenica da su se za vrijeme akcije Oluja i nakon nje događali ratni zločini. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), uništeno je oko 22.000 objekata, protjerano je oko 200.000 ljudi, a ubijeno je najmanje 677 civila.

Državno odvjetništvo RH, međutim, barata drugačijim podacima. Prema DORH-u, za vrijeme i nakon Oluje počinjena su 24 najteža ratna zločina s ukupno 167 žrtava, kao i 47 kaznenih djela ubojstava. S tim da je DORH-ova kvalifikacija prilično suspektna, s obzirom da su razdvojene "žrtve rata" i "žrtve ratnih zločina i ubojstava".

No, koje god podatke uzeli kao relevantne, ostaje činjenica da i dalje nitko nije osuđen za ratne zločine počinjene nakon Oluje. Javno je to priznala Jasmina Dolmagić, zamjenica glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, na tribini koju je u travnju prošle godine organizirao Centar za suočavanje s prošlošću Documenta.

U Varivodama i Gruborima gorko zažalili što su poslušali Tuđmanov poziv i "ostali kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i imovinu dočekali hrvatsku vlast"

Svakome tko je čak i mjesecima poslije Oluje prošao teritorijem potpuno opustošene i popaljene "Krajine", kao i onima koji pogledaju video zapise koje prilažemo uz tekst, na kojima se vide leševi hladnokrvno likvidiranih srpskih civila, koji su bili previše stari ili nepokretni da bi otišli u zbijeg, jasno je koliko je taj podatak skandalozan i nevjerojatan.

Navedeni starci ostali su dočekati hrvatske vojno-redarstvene snage nakon proglasa hrvatskog predsjednika, koji je prije i tijekom trajanja akcije puštan preko radija u kojima Tuđman poziva "hrvatske građane srpske nacionalnosti koji nisu aktivno sudjelovali u pobuni da ostanu kod svojih kuća i bez bojazni za svoj život i svoju imovinu dočekaju hrvatsku vlast, uz jamstvo da će im se dati sva građanska prava."

Ratni zločini bez kazne

Podsjetimo samo na neke zločine koji su javnosti odavno dobro poznati, a na koje su opetovano upozoravali organizacije poput HHO-a, Documente, Centra za mirovne studije ili Građanskog odbora za ljudska prava:

- U Golubiću kraj Knina 6. kolovoza 1995. ubijeno je najmanje 10 civila

- U Mokrom Polju kraj Knina 6. kolovoza 1995. i u narednim danima ubijeno je najmanje petero civila

- Između Gline i Dvora u napadima na izbjegličku kolonu tijekom 7. i 8. kolovoza 1995. ubijeno je nekoliko desetaka civila

- U napadu aviona HRZ na izbjegličku kolonu na "Petrovačkoj cesti" između Bosanskog Petrovca i Ključa, u selu Bravsko, 7. kolovoza 1995. ubijeno je devet civila, a ranjeno 50. Od poginulih, četvero su bili djeca.

- U Komiću kraj Korenice 12. kolovoza 1995. ubijeno je devet civila

- U Gruborima kraj Knina 25. kolovoza 1995. ubijeno je šestero civila

- U Gošiću kraj Kistanja 27. kolovoza ubijeno je sedmero civila

- U Varivodama kraj Kistanja 28. rujna 1995. ubijeno je devetoro civila.

Obitelji žrtava imaju pravo na pravdu

To su, nažalost, samo neke od žrtava koje su tih dana iza sebe ostavili krvoloci u redovima hrvatske vojske i specijalne policije. Nitko od ubojica ovih, ali i stotina drugih srpskih civila, nije pravomoćno osuđen za počinjene zločine.

"Zločini u Oluji su se događali. Samo se za te zločine sudilo pogrešnim osobama. A za to je djelomično kriva i Hrvatska", izjava je kojom je Florence Hartmann, bivša glasnogovornica glavne tužiteljice Haškog tribunala Carle del Ponte, u razgovoru za slovensku televiziju popratila oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču.

"Neovisno o presudi Žalbenog vijeća u predmetu protiv Gotovine i Markača, obitelji žrtava imaju moralno pravo očekivati da za njihove tragedije i tragedije mnogih drugih počinitelji odgovaraju, bez obzira na kojoj su strani ratovali i u čije ime su zločin počinjeni", priopćeno je u petak iz Documente.

Hoće li Gotovina iskoristiti mitski status i tražiti da se procesuiraju oni zbog kojih se skrivao i tamnovao?

Činjenica je da niti jedna hrvatska vlada nije pokazala političku volju za procesuiranje ratnih zločina u Oluji. Upitno je i koliko je tome dorasla sadašnja vlada. No, možda će ih upravo oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču prisiliti na akciju. Njima bi, na kraju krajeva, prvima trebalo biti u interesu da se pronađu zločinci umjesto kojih su godinama čamili u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu.

Gotovina uživa ogorman ugled u narodu, ali i "institucijama", vidjelo se po tome kako ga je dočekala svjetina na Trgu, a slijedom toga i državnih vrh na Pantovčaku. Autoritet koji ima dovoljan mu je kapital da zahtjeva pronalaženje krivaca zbog kojih je "gulio" i skrivao se tolike godine. Pitanje je želi li to.

Točno je kako je pravda za generale došla 11 godina prekasno, ali činjenica je kako brojne srpske post-olujne civilne žrtve - nevine žene, djeca i starci, svoju čekaju i šest godina dulje. Ali oni, za razliku od Gotovine i Markača, više nikad neće zagrliti svoje najmilije.