Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

 

BICRO, poslovno inovacijska agencija Republike Hrvatske, koja je, kao što će se kasnije pokazati - očito nečijom greškom, osnovana oko 2007. godine, već je godinu dana kasnije investirala 1.7 milijuna kuna u projekt ShoutEm. Toj investiciji tad se pridružio i vlasnik projekta, tvrtka Pet minuta, s 0.8 milijuna kuna vlastitog kapitala. I sve do nedavno Viktor Marohnić i Luka Abrus, vlasnici spomenutih tvrtki, ne bi znali što se u međuvremenu dogodilo da im pred oči nisu došle začuđujuće velike brojke na netom isprintanom komadu papira.

 

Brojke iz tog izvještaja sablaznile su okupljene i pokazale su da su tvrtke Pet minuta i Dovikivati (ShoutEm) u samo pet godina od investicije uplatile 14.6 milijuna kuna direktno u državni proračun Republike Hrvatske. Za svaku kunu investicije, tvrtke su tako  kroz direktne poreze, doprinose i parafiskalne namete uplatile čak 8.4 kuna u proračun. Time je ostvaren, kako to u stručnim krugovima vole reći, ROI od 8.4 puta.

 

No međutim to nije sve - u svom bezumnom naumu, zasipavali su novcem državni proračun i kroz još nekoliko kanala i dodatno, hladni kao led, usporavali pad ekonomije i tako onemogućavali vladajuće u namjeri da u potpunosti istrijebe poduzetnike. Naime, obje tvrtke su u pet godina ostvarile preko 50 milijuna kuna prihoda, od čega je veći dio (oko 36 milijuna kuna) potrošen na plaće zaposlenika. Oni su, navodi se u istraživanju, ničim izazvani taj novac većinom ponovo potrošili u Hrvatskoj na stanarine, hranu, benzin i slične neizbježne troškove. Dakle, na svaku 1 kunu BICRO-ve investicije, dodatno je 21 kuna indirektno kroz potrošnju opet dobrim dijelom završila u RH.

 

 

"Te su brojke izmišljene od strane zagovornika startapa. Gdje je pravi rad, tko će stvarati dugoročne vrijednosti? Nitko se u ovoj zemlji ne bavi građenjem prave industrije. Zašto se sad taj višak, ako uopće i postoji, ne iskoristi na izgradnju transformatora ili farbanje tunela? Sve je to opet bačeno u vjetar.”, kaže vlasnik autopraone gdje Luka rijetko pere auto.

 

"Još ne vjerujem, uvijek sam mislila da je dobar mladić i da će naći pošten posao kao i svi drugi. Doduše, trebala sam znati, često je šutio, ni na kavu nikad nije sjeo s nama, samo je trčao po brdima. Sad već danima pijem tablete i još sam u šoku. Tko bi rekao, ne mogu vjerovati da se takve stvari događaju u mojem susjedstvu.”, kaže Viktorova susjeda Milica.

 

Usprkos tome što su inicijalnu ideju potpuno promijenili nekoliko puta, tvrtke su uplaćivale sve više novaca u proračun.

 

Iako su vlasnici tvrtke činili sve ne bi li projekt propao, nisu u tome uspjeli. Promijenili su ideju i smjer projekta nekoliko puta pravdajući se Lean Startup metodologijom. U svojem trošenju nisu stali samo u Hrvatskoj, uzeli su i dodatnu investiciju od slovenskog VC fonda, uvjereni da će to dotući i ovako već nestabilan projekt. Povrh svega, jedan je vlasnik preselio u Ameriku gdje je nekoliko godina trošio novac po luksuznim motelima i hostelima obilazeći konferencije, plaćajući vrtoglavo skupe kotizacije. Doznajemo da je i na nekoliko uspio ući besplatno, izmišljajući pred organizatorima laži da želi predstaviti svoj projekt kroz natjecanja, štand ili networking.

 

 

Na svu sreću, nekolicina ljudi iz sjene sagledali su širu sliku i na vrijeme uočili problem. Tako je, saznajemo, BICRO-u već prije nekoliko godina ukinut skoro svaki oblik financiranja. Za tako nešto je trebao iznimno velik napor s obzirom da se njihovi programi zapravo većinom financiraju iz Europske banke za obnovu i razvoj, a ne iz proračuna Republike Hrvatske. Dotični vizionari su se, bez obzira na prepreke i prekovremeni posao na kojeg su ih natjerale već spomenute tvrtke, uspjeli pobrinuti da BICRO ne dobije niti kune. Dodatno, odlučili su ga polako gasiti i koačno 2014te pripojiti HAMAG-u, koji novac dijeli uniformno svima, dok god svoju prijavu napišu određenom veličinom fonta na točno određenom broju stranica. Ta metoda je pažljivo osmišljena ne bi li se ovakvi nepoželjni ispadi ponavljali u najmanjoj mogućoj mjeri.

 

Nove tvrtke su tako primorane tražiti financiranje izvan Hrvatske, prilikom čega najčešće prebacuju središte poslovanja u Sloveniju ili Ameriku, te je na taj način sigurno da skoro ništa neće biti vraćeno u državni proračun.

 

 

Iako smo navikli da ovakve stvari obično prođu nekažnjeno, ovdje to ipak nije slučaj. Jedna dobra vijest je da su ljudi koji su vodili BICRO i doveli do pozitivnog ROI-a redom smijenjeni i marginalizirani, a BICRO je pripojen HAMAG-u.

 

No dobro, stavimo šalu nastranu na stranu.

 

BICRO i program RAZUM su u vrijeme dok su se još investirali neki novci u pametne ideje vodili Ivo Friganović i Dalibor Marjanović, i tako nam omogućili da poguramo malo brže svoj biznis koji smo pokrenuli bez ikakvog kapitala i zaleđa. 

 

Damir Sabol i Vedran Pražen su kao evaluatori pozitivno ocjenili naš projekt i dali mu zeleno svjetlo, iako smo tada bili još mladi i neiskusni. Tom prilikom je Damir izrekao rečenicu koju neću lako zaboraviti, a koja mi je tada dodatno povisila ionako već visok puls: “Nisam baš previše siguran u tu ideju, ali dečkima treba dati taj novac jer će sigurno nešto dobro s njim napraviti.”

 

Kolike prilike propuštamo danas? Koliko dobrih ideja ostaje neprepoznato i koliko mladih i neiskusnih osnivača tvrtki moraju svoju priliku potražiti u SAD-u?

 

Ovo što smo napravili nije puno, ali nije ni malo, i svakako je dobar pokazatelj da se hrabre investicije mogu višestruko isplatiti i dugoročno učiniti razliku. Izvještaj koji je spomenut na početku teksta je priredila, tko drugi nego nevjerojatna Tajana Barančić. Evo, samo za vaše oči, taj čudnovati komadić papira :)