Foto: freeimages.com

ADAM SMITH, otac moderne ekonomije, još je u 18. stoljeću postavio pitanje zašto su neke nacije bogatije od drugih. Gotovo cijelu svoju znanstvenu karijeru uložio je kako bi odgovorio na taj intrigantan upit. Je li riječ o prirodnim resursima, geopolitičkom položaju, povijesnim datostima, kulturološkim preferencijama, religiji, radnoj etici…?

Smithovo istraživanje rezultiralo je ekonomskim remek-djelom “Bogatstvo naroda” u kojem iznosi pomalo neintuitivan, ali neizbježan zaključak: ključ je u trgovini.

One države koje su više otvorene za trgovinu s drugim državama, i koje su same prihvatile principe slobodnog protoka roba i usluga, postale su bogate.

S druge strane, države koje aktivno onemogućavaju slobodnu trgovinu ostaju siromašne i nerazvijene.

I Dubrovačka Republika bila je bogata zbog trgovine

Usprkos velikoj količini empirijskih podataka koji su ga doveli do zaključka, Smith do kraja života nije u potpunosti shvatio mehanizam koji zemljama koje slobodno trguju omogućuje da steknu tolika bogatstva. Objašnjenje je stiglo nekih pola stoljeća poslije, kada je David Ricardo, Smithov sunarodnjak, objavio svoj zakon komparativnih prednosti – po mnogima najvažnije otkriće u cijeloj povijesti ekonomske misli. Ricardov zakon objašnjava mehanizam kojim obje strane uključene u trgovinski odnos mogu profitirati, čak i ukoliko je jedna strana po svim stavkama inferiornija od druge. Ovo je sasvim suprotno dijalektičkoj ideji koja na trgovinu u konačnici gleda kao na eksploataciju, pri čemu se jedna strana bogati na račun druge. Zahvaljujući Ricardu danas znamo da je istina upravo suprotna: umjesto da jedna strana eksploatira drugu, trgovina rezultira time da obje strane poboljšaju svoje stanje u usporedbi sa stanjem prije trgovine.

U svojoj glasovitoj knjizi “Free to Choose”, Milton Friedman, američki ekonomist i nobelovac, uvjerljivo argumentira protiv carinskih tarifa i zaštite domaćeg tržišta koju provode Sjedinje Države. Friedman na neki način ponavlja Smithovo istraživanje u 20. stoljeću i dolazi do istog zaključka: trgovina rezultira stvaranjem nove vrijednosti, a time i jačim ekonomijama. Za primjer uzima Hong Kong, koji je samo zahvaljujući politici otvorene i slobodne trgovine uspio u samo nekoliko godina deseterostruko nadmašiti životni standard susjedne Kine. Nama je možda još bliži primjer Dubrovačke Republike, koja je u svoje vrijeme glasila kao jedna od najbogatijih država svijeta. To bogatstvo nije nastalo zbog akcije “kupujmo dubrovačko”, već upravo zbog toga što su dubrovački gospari prepoznali važnost trgovine i od svoje republike napravili trgovinsku i poreznu oazu u kojoj se svaki trgovac i poduzetnik osjećao dobrodošlim.

Ideja o zaštiti domaćeg tržišta površno gledano može se učiniti privlačnom, zbog činjenice da se na taj način domaći proizvođači štite od strane konkurencije. Međutim, ona u isto vrijeme pogoršava stanje potrošača koji zbog politike protekcionizma ostaju uskraćeni za kvalitetnije i jeftinije proizvode. Veliki austrijski ekonomist Ludwig von Mises otišao je toliko daleko da je zalaganje za zaštitu domaćeg tržišta nazvao shizofrenim stanjem: budući da je svaki čovjek istovremeno i proizvođač (utoliko što radi) i potrošač (utoliko što kupuje), onaj koji se bori za zaštitu proizvođača nauštrb interesa potrošača zapravo se bori protiv samoga sebe.

Sporazum o slobodnoj trgovini između SAD-a i EU koristan je  za obje strane

Iz svega navednog jasno da bilo kakav sporazum o slobodnoj trgovini između EU i SAD-a može rezultirati samo općim poboljšanjem životnog standarda i gospodarskim rastom obaju strana. Pa ipak, kritike na račun TTIP-a čuju se sa svih strana. Prigovora je mnogo, ali u suštini se mogu svrstati u dvije skupine: oni koji proizlaze iz nerazumijevanja ekonomije i oni koji proizlaze iz nerazumjevanja slobode.

Prigovori iz prve skupine posljedica su ekonomskog neznanja i tu se nema puno za nadodati. Druga skupina međutim daje puno veći povod za zabrinutost. Recimo, može se čuti kako je TTIP opasan jer se može dogoditi da se u europskim dućanima nađu genetski modificirane namirnice, ili konkretno govedina koja sadrži hormon rasta. Tim kritičarima ne pada na pamet da bi potrošač trebao biti taj koji u konačnici bira što želi kupiti ili konzumirati. Ako netko baš želi kupiti američku govedinu, odakle nekom birokratu pravo da mu uskrati tu mogućnost? Nije li kupac taj koji bi o tome trebao odlučivati, a ne nekakva paternalistička mega-vlada koja svoje podanike tretira kao malu djecu nesposobnu samostalno odlučivati i preuzeti odgovornost za svoje odluke?

Doduše, imam i ja jedan prigovor. Ako je TTIP zaista sporazum o slobodnoj trgovini, zašto je napisan na više od tisuću stranica teksta, a ne na jednoj polovici A4 papira?

                                                                                                                            Katkapital.com

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala