Screenshot: Street View

NESLAVNO je propao koncem 90-ih prilično razvikani postupak protiv pukovnika Željka Maglova, zapovjednika 73. bojne Vojne policije, kojeg su zajedno sa njegovim policajcima teretili za zloporabu položaja i ovlasti, odnosno, prebacivanje automobila preko granice u Hercegovinu te šverc šećera iz Neuma. Na sjednici Vrhovnog suda početkom studenog konstatirana je, naime, zastara tako da se o žalbama na osuđujuću presudu nije ni raspravljalo.

Maglovu i ostalima sada ćemo trebati nadoknaditi štetu

Zanimljivo je svakako vidjeti kako je došlo do zastare, pogotovo zbog toga što će sada okrivljenici imati pravo na naknadu štete, u prvom redu Maglov koji je pred uhićenje imao pred sobom perspektivnu karijeru vojnog atašea u SAD-u. Država će morati platiti i odvjetnike koji su zastupali četvoricu prema kojima je u ovom slučaju donijeta odbijajuća presuda zbog nastupanja zastare. Jedna odvjetnica već je zatražila da joj se isplati trošak, a on iznosi gotovo 30 tisuća kuna.

Greška u koracima

Dakle, još 1999. godine sudac Josip Čule donio je osuđujuću presudu protiv Maglova i ostalih, među kojima je bio i Ranko Rapaić, na čije traženje organizirao prijevoz do Hercegovine i dvojice Ivana Bašića, jednoga zvanog Inja i drugog zvanog Ifan. U to doba optužbu je zastupao budući glavni državni odvjetnik Mladen Bajić. Vrhovni sud presudu je ukinuo 2002. godine konstatiravši "grešku u koracima". Bajić i Čule malo su požurili pa su jednog okrivljenika saslušali kao svjedoka prije no što je donijeta odbijajuća presuda. Ispao je i problem sa tim što nije bilo opisano na koji je način Maglov prekoračio svoje ovlasti. 

Upute za korištenje vozila u Oružanim snagama

Pogreška je ispravljena 2012. godine kada je sutkinja Maria Majić osudila Maglova na godinu i tri mjeseca te obrazložila da je prekoračio ovlasti jer se nije pridržavao Uputa za korištenje vozila u Oružanim snagama te naputka o korištenju nevojnih vozila. Provoz vozila trebao je biti evidentiran, što u ovom slučaju nije bio.

Novi zakon i manja šteta

Maglov je osuđen i za šverc šećera koji je prodan na crno. Sudbinski se pokazalo što je i za auta i za šećer protupravna imovinska korist bila ne manja od 30 tisuća kuna. Naime, na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog koncem 2012. godine dignut je imovinski cenzus za kvalifikatorni oblik djela na 60 tisuća kuna pa je Maglov došao u milost novog blažeg Kaznenog zakona koji ga je sada kačio sa do pet, a ne više kaznom do deset godina zatvora. Interesantno je možda da je šteta umanjena pri kraju suđenja, a da je to tada prelazila granicu za kvalifikatorni oblik djela.

Na Vrhovnom nitko ni da pogleda spis i vidi opasnost od zastare...

Zanimljivo je da Vrhovni sud nije stigao u propisanom vremenu odlučiti o meritumu slučaja, premda su dobili dvije godine bonusa jer je splitski Županijski sud donio nepravomoćnu presudu koja je u Zagrebu zaprimljena u srpnju 2013. godine. Dakle, imali su nešto više od godine dana da donesu odluku prije nastupanja zastare, što nije napravljeno, jer je sjednica održana tek u studenom 2014. godine, dok je zastara nastupila u kolovozu za prvu točku, odnosno, u rujnu za drugu točku optužnice.

Evidentno, nitko na Vrhovnom nije pogledao predmet dok je bilo još vrijeme te su ležerno pustili da predmet otklizi u zastaru.

U ovom slučaju se pokazalo da ni ona stara "tko prizna, pola mu se prašta" ne drži vodu. Maglov i još trojica kojima je slučaj pao u zastaru imali su odvojeno suđenje od Rapaića i ostalih koji su priznali pa su 2010. godine osuđeni na više-manje simbolične kazne. Maglov je do kraja ustrajao u tvrdnji da sa inkriminacijama nema ništa i da je u to doba bio s Brankom Cikatićem u Japanu.