Foto:FaH

GRAĐANSKA inicijativa Krug za trg ponovo je zatražila da se zagrebački Trg maršala Tita preimenuje u Kazališni trg, što bi prema stručnim izvorima bio najmanje 475 identitetski hodonim bivšeg režima koji su promijenile nove vlasti. Nakon pada Berlinskog zida i urušavanja socijalističkih režima, u Zagrebu, Hrvatskoj i drugim tranzicijskim državama, promijenjeni su nazivi stotina i tisuća „ideoloških“ ulica, a ta se praksa redovito pojavljuje u svim zemljama nakon korjenitih političkih promjena.

Ta iznimna politička energija rezultirala je i bujicama znanstvenih radova koji objašnjavaju pojave, te brojnim mrežnim forumima s različitim stavovima sudionika, od gorljive afirmacije do žaljenja što su opet morali mijenjati osobne dokumente.

Hina je iz dijela tih radova napravila izbor koji ilustrira dimenzije promjena, što nipošto ne znači da su obuhvaćene sve promjene i da su podaci iz jednog izvora usporedivi s onim iz drugih izvora.

Zagreb: Sedam imena Ulice Republike Austrije

Prema jednom od najdetaljnijih tekstova o Zagrebu, onom skupine zagrebačkih kulturnih geografa kojima je vodeća autorica Jelena Stanić, najviše je u povijesti Zagreba imala imena današnja ulica Republike Austrije – šest. Najprije se zvala Kolodvorska, pa Ulica 26, pa Ljubljanska, zatim Pavičićeva, pa Braće Oreški i danas, Republike Austrije.

Po pet puta mijenjali su ime Trg hrvatskih velikana (Trg burze, Washingtonov trg, Trg Muenchenskih žrtava i Trg Jože Vlahovića), Trg Maršala Tita (Sajmište, Sveučilišni trg, Trg kralja Aleksandra i Trg I.) te Trg Petra Preradovića (Preradovićev trg, pa bez imena, zatim Barthouvov trg, pa Trg III., i Trg bratstva i jedinstva, dok se u narodu, uglavnom već dugo zove samo Cvjetni plac).

Po četiri imena nosile su u različitim vremenima današnje ulice: Branimirova, Mutimirova, Ante Kovačića, Kralja Zvonimira, Jurja Žerjavića i Prilaz Gjure Deželića, te trgovi: Rooseveltov, Trg Vladka Mačeka i Trg žrtava fašizma.

Podaci su vidljivi iz tablice-priloga sa 128 ulica i trgova Donjeg grada, koja donosi stanje ulica u osam povijesnih trenutaka: 1878., 1902., 1938., 1944., 1947., 1990. i 2008. Između ovih godina bilo je također promjena koje u tablici nisu registrirane.

Među njima je 70 ulica koje nikada nisu mijenjale imena od prvog sustavnog uređenja naziva javnih prostora. To su Berislavićeva, Dalmatinska, Frankopanska, Gajeva, Gundulićeva, Ilica, Jurišićeva, Katičićeva, Katančićeva, Krajiška, Medulićeva, Palmotićeva, Petrinjska, Preradovićeva, Primorska, Savska, Vlaška i Zrinjski trg.

Povijest promjena u Zagrebu

Prvo uređenje, poznato pod nazivom Mažuranićeve reforme, datira iz 1878., i autor mu je bio, smatra se, književnik i tadašnji gradski senator August Šenoa. Prije toga, imena ulica su bila orijentacijska. Stanovnici su ih nazivali po nečemu što obilježava prostor, a gradska administracija ih je usvajala ili im dodavala neke svoje nazive, opet uglavnom po obilježjima ulice kao npr. Kazališna ulica, Samostanska ulica, Tesarska itd.

Do 1878. u Zagrebu je bilo imenovano samo sedam ulica, trgova i šetališta, a tada je to učinjeno za 46 ulica, od kojih je 16 dobilo imena po zaslužnim osobama. Prvi trg koji je dobio ime po znamenitim ljudima bio je Trg bana Jelačića još za banova života, 1850. godine.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije 1928.-29. imenovano je 424 ulice i trga, od kojih je 66 promijenilo stare nazive, a za vrijeme NDH promjene su bile tako brze da su neki trgovi ostali neimenovani, npr. Trg I, II, i III.

U socijalizmu je preimenovana svaka četvrta ulica u Donjem gradu, a osamostaljenjem Hrvatske – svaka peta. U Gradu Zagrebu, dakle ne samo u Donjem gradu, od 1990. do 2007. promijenjeni su nazivi 474 ulice i trga, najviše 1993., oko 170 njih.

Najuočljivije je brisanje kategorija „osobe vezane uz Jugoslaviju i NOB“, zatim internacionalni pojmovi vezani uz Jugoslaviju, NOB i komunistički blok. Umjesto njih uvode se imena osoba zaslužnih za hrvatsku kulturnu i političku povijest, imena stranih zaslužnih država poput Vatikana, Islanda Republike Austrije i Savezne Republike Njemačke, itd.

Split: Riva, Pjaca, Prokurative – bez obzira kako se službeno zvale

Slične promjene događale su se drugdje po Hrvatskoj. U Splitu je u prve tri godine hrvatske samostalnosti promijenjeno oko 150 ulica posvećenih partizanskom pokretu i socijalističkoj tradiciji, a u Rijeci do 1995. tri puta manje. Međutim, u Rijeci je između 1945. i 1990., prema nekim izvorima, promijenjeno oko 200 naziva ulica.

Promjene u Splitu počele su u studenome 1991. kada je Obala JNA postala Obala kneza Branimira, Balkanska ulica preimenovana u Vukovarsku, Kragujevačka u Vukasovićevu, a Beogradska u Bregovitu.

Četiri mjeseca kasnije promjene su naglasile važnost svetaca zaštitnika u tadašnjem vrednovanju gradskih vlasti: Gat 26. listopada 1994. promijenio je ime u Gat sv. Nikole, Gat proleterskih brigada u Gat sv. Petra, Gat španskih boraca u Gat sv. Duje, a uvedena su i druga imena, mahom iz hrvatske nacionalne povijesti.

U tekstu zadarskih antropologa Lene Mirošević i Marina Borzića ističe se da najveći broj naziva ulica i u aktualnom i u socijalističkom razdoblju pripada kulturnim djelatnicima, što ukazuje na značajan udio nacionalnog elementa u uličnoj nomenklaturi socijalističkog razdoblja. No, nakon osamostaljenja hrvatski pisci i pjesnici dolaze na mjesto Alekse Šantića, Zmaj Jove, Ivana Cankara i drugih, ističu autori i dodaju da je u Splitu bila i ostala jaka regionalna dalmatinska identifikacija.

Imenovanje ulica i trgova je odluka političkih tijela koja uvijek čine manjinu, pa ih većina ne mora prihvatiti. Tako bez obzira na sve, za građane obalni dio Splita ustaje uvijek Riva, Narodni trg (ranije Trg. sv. Lovre, Trg oružja i Gospodarski trg) ostaje Pjaca, Trg Republike ostaju Prokurative, a Trg braće Radića – Voćni trg, napominju Lena Mirošević i Marin Borzić.

Na ispražnjena mjesta nekih partizanskih odreda i ofenziva ponekad su diljem Hrvatske dolazili nazivi kojima su se domaćini hvalili da su prvi u hrvatskoj praksi poput Ulice vojne policije u Zadru ili Ulice specijalne jedinice policije u Gospiću.

Prema knjizi Slavena Letice, neke socijalističke ikone i danas u hrvatskoj uličnoj nomenklaturi dobro stoje: V. Nazor je druga najčešće komemorirana osoba u Hrvatskoj, I .G. Kovačić je na 13. mjestu, A. Cesarec na 26., A. Hebrang na 29., itd.

Države bivše Jugoslavije: od „ideološke korekcije“ do „etničke deložacije“

Intenzitet i brojnost promjena ulica u državama bivše Jugoslavije beogradski etnolog Srđan Radulović klasificirao je u tri obrasca: prvi obrazac naziva djelomičnim korekcijama memorije, koji primjećuje u Sloveniji, Crnoj Gori i Makedoniji. Ondje se središnji trgovi i ulice imenuju novim „adekvatnim“ političkim simbolima, a većinu socijalističkih naziva „puštaju na miru“.

Promjene u Crnoj Gori nastaju tek sredinom 2000-ih uzletom pokreta za državnu nezavisnost, kad središnji trg u Podgorici dobiva ime Trg Republike, a važnije ulice po imenima vladara iz crnogorskih dinastija.

U Skopju se do sredine devedesetih preimenuju četiri trga, sedam bulevara i 34 ulice, jedan most i jedna četvrt, što Ustavni sud poništava i odgađa do 2012. Tada gradska skupština izlazi s prijedlogom od 254 nova imena ulica, uz najavu još tisuću njih, a slično se javlja i u Bitoli.

U drugom obrascu, koji snažnije i „suštinski“ raskida sa socijalističkom baštinom, autor navodi Hrvatsku i Srbiju, iako s vremenski neujednačenim primjenama. U Beogradu prve značajnije promjene nastaju nakon 2000., ali su masovne promjene odložene do 2014. kad su doživjele klimaks i kad su „prekrštene“ 192 ulice, piše.

Promjene u Bosni i Hercegovini odvijala su se različitom brzinom i intenzitetom, u skladu s područjem na kome su raniju vlast imale jedna od tri vojne snage. Na području koje je tijekom rata držala Armija BiH do 2007. najjače su bili memorijalizirani Josip Broz Tito i Džemal Bijedić, a najčešća ulica bila je Omladinska.

U ranije opsjednutom Sarajevu do 2000. nove nazive dobilo je 403 od 1044 ulice. Masovno su restaurirana stara imena ulica, često iz kasnog otomanskog i ranog austrijskog razdoblja, uglavnom stare autohtone i lokalne oznake. Nebošnjačka tradicija nije sistemski uklonjena, ali je smanjena, kaže se.

Međutim, na područjima BiH i Kosova koja su bila zahvaćena ratom, ne samo da se briše socijalistička baština, nego se još snažnije „deložiraju“ svi tragovi „konkurentskih etničkih grupa“, ocjenjuje Radović. Na područjima koje je držala Vojska Republike Srpske, masovno su preimenovani gradovi s prefiksom bosanski, kao i gradovi i četvrti s muslimanskim ili turkofonskim nazivima.

Od početka rata do 1997. nove nazive u Banjoj Luci dobilo je 240 od 400 gradskih ulica. Prije promjena 114 ulica bilo je nazvano po znamenitim Srbima, 81 po Muslimanima i 25 po Hrvatima, a danas 338 ulica nosi nazive po Srbima, 20 po Hrvatima te po Bošnjacima – tri (3). U dijelu Mostara pod HVO-om do 1995. gotovo su sve ulice promijenile ime u ona isključivo hrvatskog karaktera.

Priština jer imala dvostruko „etničko čišćenje“ ulica. Za vrijeme Miloševićeve uprave, od svih prištinskih ulica po znamenitim Albancima bilo ih je nazvano samo deset, a nakon kosovske samostalnosti Srbi su svedeni također na samo deset ulica.

Srednja Europa: Zadar – Graz 177:7

Istraživanje provedeno na imenima 602 javne površine u povijesnim jezgrama osam srednjoeuropskih gradova pokazalo je da kako je naš Zadar uvjerljivi šampion. Kad se zbroje promjene naziva iz 1935., 1985. i 2009. godine, u Zadru se brojka popne na 177; u Olomoucu 85, Mostaru 63, Zagrebu 35, Mariboru 24, Krakowu 12, Pragu 8 i Grazu 7.

U Zadru je nakon Drugog svjetskog rata promijenjeno 99 naziva ulica, a nakon hrvatskog osamostaljenja još 78. U češkom Olomouc je nakon Drugog svjetskog rata promijenjeno 69 naziva ulica, a nakon pada Berlinskog zida 16. U oba ta grada stubokom je promijenjen nacionalni sastav stanovništva tijekom ili nakon Drugog svjetskog rata.

U Mostaru su nakon Drugog svjetskog rata promijenjeni nazivi 43 ulice, a nakon osamostaljenja BiH 20 ulica. Međutim, dok su u Zagrebu devedesetih vraćeni nazivi deset ulica iz 1935., u Olomoucu 7, a u Krakowu 6, od 43 promjene u Mostaru nije se „zalomio“ ni jedan stari naziv.

Krakow je doživio relativno mali broj promjena, jer su nazive ulica koji su promijenjeni prije Drugog svjetskog rata, komunisti jednostavno vratili na stare. U Pragu su nakon Drugog svjetskog rata imali brojne promjene, a u novije vrijeme samo promjenu jednog toponima, što vjerojatno reflektira stabilnost gradskog identiteta kroz povijest, ističe se u članku 11 autora objavljenom u Danskom geografskom časopisu čiji je vodeći autor Zoran Stiperski.

U Mariboru su se velike promjene dogodile nakon Drugog svjetskog rata, a samo jedan naziv ulice promijenjen je nakon pada komunizma. Stručnjaci to objašnjavaju snažnom vezom između partizanskog pokreta i slovenskog patriotizma.

Vivat Trenk

Svi znanstveni radovi odreda ističu važnost imena ulica u nenametljivom oblikovanju kolektivnog identiteta. Ta imena pokazuju kako jedna zajednica interpretira svoju prošlost. Zadnje promjene u većini hrvatskih gradova iz ulične nomenklature izbrisale su supranacionalni karakter, NOB i socijalizam, te umjesto njih većim dijelom stavili imena zaslužnika iz dalje prošlosti i manjim dijelom znamenitosti Domovinskog rata.

Neki autori, međutim, naglašavaju da formiranje kolektivnog sjećanja može uspješno promovirati – kolektivni zaborav. Polemizirajući na tome tonu, Bojan Marjanović u časopisu Diskrepancija zaključuje svoj tekst pitanjem: Zna li itko što se dogodilo 8. maja 1945?