Foto: Vlado Kos/Cropix

PRVA stvar koju je HDZ napravio kada je tamo početkom devedesetih preuzeo vlast bilo je ovladavanje državnim poduzećima. Dotadašnji komunistički direktori posmicani su kao na gubilištu, a na njihova mjesta dovedeni su novi podobni kadrovi. Među njima je bilo svega. Od čistog ološa koji se nikada nigdje ne bi mogao nametnuti, osim u ratom i tranzicijom istraumatiziranoj Hrvatskoj, preko brojnih emigranata koji su se počeli masovno vraćati kako bi ispunili svoj "hrvatski san" do bivših poslovođa koji su se pak onom prirođenom seljačkom inteligencijom svrstali među izborne pobjednike svjesni da će njihovih "pet minuta" vrlo brzo proći.

Bez obzira na međusobne razlike, cilj im je bio isti: što prije napuniti džepove!

Upravo su takva i dvojica naših junaka - Ivica Mudrinić i Božo Prka. Ali u njihovom slučaju treba dodati i važnu napomenu. Mudrinić i Prka pokazali su se puno mudrijima od sličnih rukovodećih kadrova koje su politički nalogodavci tih olovnih godina doveli na čelna mjesta u državnim poduzećima. Taj je dvojac, naime, vrlo brzo shvatio otkud puše vjetar. Svjesni da će "tuđmanizam" kad-tad proći oni su već u drugoj polovici devedesetih shvatili tko će ovdje biti gazda i koristeći stečene pozicije zdušno se primili posla kako bi strancima predali tvrtke kojima su upravljali. Lako je moguće da su im prije kupnje dali dokumente o poslovanju na uvid, a i pitanje je koliko su oni bili 'čisti', a ako se već to dogodilo, vjerojatno je riječ o nekoj vrsti pogodovanja što DORH nikada do kraja nije istražio. Za to su, razumljivo, bili bogato nagrađeni tako da i dan-danas, petnaestak godina nakon što su Hrvatske telekomunikacije i Privredna banka Zagreb privatizirani, i dalje obnašaju najviše funkcije u tim kompanijama.

Koliko god na prvu ruku njihove priče bile različite, zapravo su iste.

Mudrinić je rođen u Promini kraj Drniša. Nakon ranog djetinjstva u rodnom kraju, gdje završava i osnovnu školu, zajedno s obitelji seli u kanadski grad Toronto. Tu završava srednju školu i upisuje elektrotehniku na University of Toronto. Diplomira 1978. godine, nakon čega specijalizira telekomunikacije. Počeo je raditi, kako stoji u njegovom životopisu, kao "senior engineer", da bi 1982. postao "marketing menager" u torontskom Viewstar Inc. Idućih šest godina, do 1991., bavio se poduzetništvom u svojoj tvrtki MX Engineering Inc. Sasvim prosječna karijera nije mu oduzimala previše vremena tako da je bio aktivan u emigrantskim krugovima, zajedno s Gojkom Šuškom. Tamo ga je sreo i Franjo Tuđman kada je 1987. posjetio Kanadu. Legenda kaže da je upravo na Tuđmanov i Šuškov poziv ušao u HDZ i time kupio ulaznicu za visoko društvo. Odmah nakon izborne pobjede, zajedno sa suprugom i četvero djece dolazi u Hrvatsku. Svjedoci tvrde da su iz zrakoplova izišli siromašni kao miševi. Već početkom lipnja Tuđman ga imenuje za savjetnika, a vrlo brzo potom i za pomoćnika ministra prometa i veza da bi sredinom 1992. bio lansiran i na funkciju ministra.

Iz toga vremena veže se i priča o navodno jako vrijednim patentima koje je ovaj donio u Hrvatsku. Istina je zapravo da se radilo samo o jednom, prilično bezvrijednom patentu i nekoliko inovacija vezanih za instaliranje kabelskih televizija. Tuđman je, međutim, s Mudrinićem bio oduševljen, a u to vrijeme bolju preporuku teško je bilo dobiti.

Evo što je rekao o njemu: "Još 1987. godine, kad sam bio u Kanadi upozorili su me na jednog mladog čovjeka koji je postigao puno na području elektronike i telekomunikacija. Ja sam tog čovjeka pozvao iz hrvatskog iseljeništva, jer takvi su ljudi trebali Hrvatskoj. Taj čovjek kojeg spominjem i koji je došao u Hrvatsku sa svoje četvero djece i sa svojim znanjem, sposobnostima i patentima, jest Ivica Mudrinić, koji je sve to stavio na raspolaganje Hrvatskoj. Hrvatska mu je dala stanarsko pravo, koje su imali i oni koji su mene zatvarali i koji su mnoge otjerali. Ja jesam za bespoštedna uklanjanja svih kriminalnih pojava, ali sam i za jednaka prava za sve".

Zašto je Tuđman spominjao stanarsko pravo? Mudrinić, navodno uspješan i sposoban čovjek koji je zadužio Hrvatsku, u istoj nije imao gdje živjeti. Nije imao ni novca da kupi stan pa mu grad Zagreb ustupio prostor od 107 četvornih metara.

Nije imao, zapravo, ništa.

Osim članske iskaznice i Tuđmanove podrške što je, pokazalo se, bilo dovoljno da dobije stan u jednom od elitnih zagrebačkih kvartova. Rijetki nezavisni mediji su nešto rogobarili pa se nakon Tuđmana o tome očitovao i sam ministar. "Vrijeme je da se ta priča presiječe. Dobio sam stan od 167,81 četvornih metara. Dobio sam ga kao stručnjak za telekomunikacije i zračni promet. Njegova je veličina adekvatna potrebama moje šesteročlane obitelji. Država je taj stan platila 15 milijuna HRD, što je prema tadašnjem srednjem tečaju oko 223.000 DEM. Otkupio sam ga za 40.293 DEM. U ovom slučaju nije prekršen ni jedan zakon Republike Hrvatske".

Dakle, čovjek koji je donio Hrvatskoj patente koji, kako je sam rekao, vrijede "milijune dolara", dobio je stan po šest puta nižoj cijeni od tržišne, premda u stambeni fond, na osnovu kojeg je omogućen jeftiniji otkup građanima, nije dao ni centa!?

Unatoč tome, uskoro je dobio i dva stambena kredita i to, kakva slučajnost, baš od PBZ-a i to u vrijeme kada su "obični" građani banku mogli gledati samo kroz izlog. Prvi, od 200 tisuća DEM-a dobio je na 15 godina, a drugi od 100 tisuća DEM-a na 10 godina. Kako je objasnio, trebali su mu za stambeno zbrinjavanje oca koji se planirao vratiti u Hrvatsku kad ostvari uvjete za kanadsku mirovinu. Otkud mu, tada potrebna trećina deviznog pologa i tko mu je i zašto dao jednogodišnji poček, nikada nije rekao.

Međutim, ne može se reći da se Mudrinić nije odužio svojim političkim pokroviteljima. Vjerno im je služio tijekom cijelog mandata. Kad su željezničari najavili štrajk nije mu bio problem reći ovakvu glupost:

"Država je u mogućnosti zatvoriti željeznice, i sav promet organizirati autobusima".

Pomogao je i dogovoriti prvu koncesiju za gradnju cesta u Hrvatskoj. Kao ministar potpisao je ugovor s francuskim Bouyguesom za gradnju "istarskog ipsilona" kojim je Francuzima omogućena ne samo naplata tunela Učka nego i cestarine na budućoj cesti, čime su ovi znali zaprijetiti kada ne bi dobili novac iz proračuna.

Nakon uspješno obavljenog posla u državnoj službi, godine 1996. imenovan je za predsjednika Uprave Hrvatske radiotelevizije. Imamo izjavu i iz toga doba koja vjerno svjedoči o kakvom stručnjaku je riječ. Dao ju je tjedniku Obzor koji je oformio Tuđman, osobno:

"Neposredno poslije imenovanja za direktora HRT-a odlučio sam provesti barem nekoliko dana tjedno na Prisavlju kako bih bio blizu proizvodnim aktivnostima radija i televizije".
Nije mu dugo trebalo da shvati što mu je raditi pa je odlučio dati zeleno svjetlo ukidanju izravnih televizijskih prijenosa saborskih sjednica.

Sve da se ne remeti Tuđmanov mir koji je ovog kanadskog "biznismena" iz Promine gurnuo u visine o kojima u dalekoj Kanadi nije ni pomislio razmišljati. Dva puta je opozicija tražila da ga se skine: prvi put zbog trošenja nepostojećeg novca u Hrvatskim cestama, odnosno zaduživanjem tog poduzeća otvaranjem brojnih radova od kojih nijedan nije završen, čime je zamalo probio državni proračun. Drugi put opozicija je tražila njegovu smjenu zbog neracionalnog trošenja novca u Hrvatskim željeznicama. Naravno, u skladu s tadašnjim shvaćanjem demokracije, o tome se nije ni raspravljalo, a kamoli glasalo. Zašto je tako, objasnio je Vladimir Šeks: "Glasanje će se održati jednoga lijepoga dana, kada oni koji su odgovorni za stanje u hrvatskoj državi budu to smatrali potrebnim". Taj dan, kao što znamo još nije svanuo.

Štoviše, Mudrinić je u listopadu 1998. godine imenovan za generalnog direktora Hrvatskih pošta i telekomunikacija. Točno u osvit privatizacije, budući da je 1. siječnja 1999., nakon razdvajanja tvrtke, postao predsjednik Uprave HT-a, danas T-Hrvatskog telekoma. Nema tu osobite mudrosti: dobio je zadatak pripremiti tvrtku za privatizaciju što je uspješno i napravio. HT se morao privatizirati s obzirom da su Mudrinićevi pajdaši toliko pokrali da je u proračunu bila veća rupa nego što ju je ovaj imao u džepu kada je sletio iz Kanade.

Vrlo brzo, već u listopadu, kreće prodaja. Raspisan je natječaj i prihvaćena je ponuda njemačkog Deutsche Telekoma koji je za 35 posto dionica HT-a platio 850 milijuna dolara. Raspisali su se odmah državotvorni mediji kako je to najuspješnija privatizacija ikada u tranzicijskim državama. Ishod je poznat: Mudrinić je od tada na čelu T-HT-a. Tisuće ljudi ostali su bez posla u toj kompaniji. Računi koje su građani plaćali bili su bezobrazno veliki. Tvrtka se tek prije nekoliko godina probudila iz višegodišnjeg sna i konačno počela ulagati u razvoj.

Niti kod Prke nije bitno drukčija situacija. On se rodio u Livnu, u Bosni i Hercegovini, ali je već sa sedam godina doselio s obitelji u Đakovo gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju da bi potom u Zagrebu okončao Ekonomski fakultet, smjer vanjska trgovina, te uskoro magistrirao. Počeo je raditi u Slaviji PPK u komercijali da bi potom preuzeo odjel nabave, a 1985. postao direktor financija. Četiri godine potom prelazi u tvrtku TEB koja se bavi poslovnim savjetovanjem da bi 1992., na poziv tadašnjeg ministra financija Joze Martinovića koji je pokušavao odraditi posao financiranja nabave oružja za obranu Hrvatske, postao pomoćnik ministra. Nije mu dugo trebalo, nepuna godina, da se prebaci na funkciju zamjenika ministra, da bi već 1994. zasjeo i na ministarsko mjesto u Vladi Nikice Valentića koje je, pazite ovo, "napustio na osobni zahtjev".

I gle čuda, za nekoliko mjeseci postaje predsjednik uprave Privredne banke Zagreb što mu je donijelo niz počasti, ali i teške tjelesne povrede kada ga je nepoznata skupina počinitelja prebila bejzbol palicama. Kuloari su tada tvrdili da se opirao isplati duga PBZ-a tvrtki AGM.

Prka je brzo shvatio kako mora raditi.

Nije ni čudno, jer je još 1986., kako je rekao, "shvatio da ekonomija bivše Jugoslavije ide u krivom smjeru i da je sve ono što se uči na fakultetu i tijekom školovanja nedovoljno za buduće izazove". Tada sam, kaže Prka, svoju ušteđevinu od 10.000 DEM-a utrošio na kupnju inozemnih knjiga. Uglavnom je to bila američka literatura o ekonomiji i financijama i računovodstvu. To je bio velik novac, tako da sam stvarno kupio hrpu knjiga. Kad sam ih počeo čitati shvatio sam da ništa nisam znao. Počeo sam se tada baviti procjenama tvrtki i poduzeća, transformacijom tvrtki počela se baviti jedna grupa ljudi, moj prijatelj advokat, profesor s fakulteta i ja smo počeli održavati seminare kako procijeniti tvrtku, kako ju privatizirati. Napravili smo nekoliko vrlo uspješnih privatizacija i danas su te tvrtke među najboljima u Hrvatskoj!".

Prka je, što ne krije, u PBZ došao da je privatizira: "Postavio sam samo jedan uvjet, odriješene ruke kako bih mogao formirati nezavisan menadžment koji bi mi pomogao u pripremi banke za nužnu privatizaciju".

Uglavnom se kloni medija, ali je ipak Nacionalu dao intervju i to iz vrlo jednostavnog razloga – nisu ga ništa bitno pitali.

Pitanja su bila ovakva: "Nema vas u medijima?" Odgovor: "To je moj životni credo, treba više raditi, a manje se reklamirati, jer rezultati dolaze samo s dugotrajnim radom i naporom, a sama djela će govoriti o čovjeku".

Pitanje: "Već ste gotovo deset godina na čelu PBZ-a. Kako vam je to pošlo za rukom?".

Odgovor: "Bilo je u početku izuzetno teško. Mnogo ljudi nije imalo adekvatnu spremu, 1998. smo našli banku koja je bila izuzetno zapuštena, nije bilo obrazovanja ni ulaganja u ljude, tehnologija je bila zaostala i zastarjela. Ustrajnim radom smo postavili ciljeve i u godinu i pol dana smo radili samostalno s jednom irskom bankom na programu modernizacije banke. U međuvremenu smo, privatizirajući banku, 2000. uspjeli dovesti strateškog partnera, današnju Intesu SanPaolo".

I tu dolazimo do bitnog. Nakon što je država milijunima kuna, čiju konačnu cifru nikada nećemo doznati, sanirala popljačkane banke, dolaze Talijani i za siću preuzimaju srž gospodarskog napretka čije posljedice i danas osjećamo.

Poput Mudrinića, i Prka je ostao na svojoj poziciji čelnika PBZ-a. Tuđman je umro, protiv HDZ-a se vodi sudski postupak, država je pred potpunom propašću. Ali njih dvojica su ostala...

Objektiv, hrvatski politički magazin