Foto: Damjan Tadić / Cropix

IRONIČNO je, a mogli bi reći i indikativno, što obljetnica sto dana vlade Zorana Milanovića pada baš na 1. travnja. Mnogim građanima sve što se događalo u zadnja tri mjeseca zasigurno izgleda kao neslana šala.

Samo čekaju da Radimir Čačić ushićeno usklikne "Prvi april!". I najavi da se Vlada napokon planira ponašati ozbiljno. Onako kako su najavljivali u predizbornoj kampanji.

Plan 21, ako nekoga još treba podsjećati, nije sadržavao ništa o povećanju PDV-a. Niti o privatizaciji Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Ili Petrokemije. Ili generalno o rasprodaji državne imovine, posebno ne o rasprodaji firmi koje posluju pozitivno, nisu teret proračunu i potiču oporavak hrvatskog gospodarstva.

Milanović samozatajan, Čačić i Linić eksplozivni

Politička je tradicija novoj vladi omogućiti sto dana mira. Period je to koji inače služi za prilagodbu i snimanje situacije. No, od samog početka je bilo jasno rečeno da Milanovićeva vlada, koja u Banske dvore uselila usred najveće gospodarske krize koju Hrvatska pamti, neće imati pravo na ta tri mjeseca mira.

Milanović je luksuz koji predstavljaju sto opuštenih dana, uostalom, i sam odbio. Da bi se zatim povukao u svoj ured koji rijetko napušta. Nekima je Milanovićevo izbijanje iz medija znak da premijer naporno radi i nema vremena za poziranje pred kamerama. Drugima je, pak, signal da ne radi ništa.

Istina je vjerojatno negdje u sredini. Ali neuvjerljivost u javnim nastupima, nemogućnost da se pored Čačića i Slavka Linića nametne kao istinski lider Kukuriku koalicije nikako mu ne ide u prilog. Čak ni ako je spomenuti dvojac osobno imenovao dežurnim "bad guyjevima", kao što se špekulira u političkim kuloarima.

Premijerova bioprognoza: promjenjiva

Sa svojim udarnim iglama Milanović se za sada nosi s promjenjivim uspjehom. Kada Linić kaže da Vjesnik ide u stečaj, Milanović poruči da se to možda ipak neće desiti. Kada Čačić odluči da će nepravomoćno osuđeni Srećko Ferenčak nadzirati Janaf, Milanović odluči da neće.

Vjesniku, kao što znamo, spasa nema. Ali Ferenčak se u fotelju koju mu je šef HNS-a namijenio nije uspio ugurati. No, samo koji dan kasnije, Milanović je i političku pobjedu uspio pretvoriti u poraz: najprije je na Vladi izglasao zakon prema kojem nepravomoćno osuđene osobe mogu sjediti u Nadzornim odborima, da bi novinare zatim začuđeno ispitivao je li to stvarno tako.

Proračun je najvažniji

Naravno, puno važniji od političkih odnosa unutar Kukuriku koalicije su konkretni potezi. Među kojima je svakako najvažniji donošenje državnog proračuna. Koji je u najboljem slučaju bio podgrijana juha.

Fiskalnu odgovornost biračima i (mnogo važnije) rejtinškim agencijama Vlada je demonstrirala rezom od 3,4 milijarde kuna. Gotovo dvostruko manjim od reza kojeg su najavljivali i drastično manjim od 9 milijardi kuna koje je zazivao guverner HNB-a Željko Rohatinski.

Ipak, krajem ožujka je stigla dobra vijest: proračun se puni znatno bolje od očekivanog. Prihodi su se s obzirom na prošlu godinu povećali za 1,3 milijarde kuna, dok su rashodi smanjeni za 664 milijuna kuna.

S druge strane, zabrinjava činjenica da je proračun sastavljen uz pretpostavku da će BDP u 2012. rasti za 0,8 posto. Što je, priznaju čak i visoki Vladini dužnosnici poput Čačića, gotovo nedostižan cilj. Puno su veće šanse da će Hrvatska opet upasti u recesiju.

Nezaposlenost raste, isto kao i cijene

Nažalost, još crnje od ekonomskih statistika su učinci koje građani svakodnevno osjećaju. Cijene goriva svaka dva tjedna rastu pa ćemo litru benzina ili dizela vrlo skoro plaćati 12 kuna.

Najavljen je i porast cijena energenata. Već prije ljeta poskupjet će struja i plin. Istovremeno, plaće u javnom sektoru uglavnom stagniraju, a u privatnom čak i padaju.

Nezaposlenih u Hrvatskoj trenutno ima oko 320.000. Prema Čačićevoj prognozi, krajem svibnja bit će ih barem 350.000. Promjene nabolje mogu se očekivati tek početkom turističke sezone. Još porazniji podatak iznio je nedavno ministar rada Mirando Mrsić: u zadnje tri i pol godine izgubljeno je 250.000 radnih mjesta.

Jedva za prolaznu ocjenu

Zaključno, ocjena koju Milanovićeva vlada zaslužuje nakon prvih sto dana jedva je prolazna. Naravno da promjene nije moguće vidjeti preko noći, kao što revolucionarne reforme nije moguće pokrenuti u samo tri mjeseca.

Ali dojam je da Milanović i njegovi ministri i dalje ne shvaćaju dovoljno ozbiljno situaciju u kojoj se država nalazi. Ležernost kojom su digli ruke od brodogradnje i dio škverova osudili na propast to najbolje ilustrira.