Foto: Index

IAKO prosvjed dijela ratnih vojnih invalida pred zgradom  hrvatskog Ministarstva branitelja u Zagrebu u ulici Savska 66 i njihov zahtjev za ostavkom aktualnog ministra branitelja Freda Matića odavno nije ni u domaćim medijima breaking news, izbilo je nekoliko novih elemenata koji bi se mogli nazvati breaking pointom iliti prijelomnicom.

Obrat se nije zbio u samom šatoru u kojem se okupljaju prosvjednici, ali promijenio se opći kontekst – kako institucionalni tako i vaninstitucionalni. Šator i dalje stoji gdje je i bio, ali je sada postavljen na puno široj pozornici nego što je to bilo prije.

Do ruba živaca

Ranije, glasnogovornici prosvjednika uspijevali su u dobrom dijelu medija predstavljati svoje stavove kao stavove svih hrvatskih branitelja. Znalo se da to u cijelosti ne odgovara istini, ali glas druge strane nije se čuo, ako izuzmemo do ruba živaca dotjeranog ministra Freda Matića, koji je i sam branitelj i to sa respektabilnom vojnom i logoraškom pozadinom. Uz njega tu i tamo bi se pojavio neki tekst ili izjava veterana Domovinskoga rata (s neupitnim angažmanom i stradavanjem) koji su prije svega dovodili u pitanje način i metode prosvjeda pod šatorom, što ga je, doznalo se prosvjednicima ustupio Crveni križ Hrvatske..

Nije sporno da u liječničkoj skrbi ima dosta propusta prema ratnim veteranima, ali materijalne pogodnosti najtežih invalida nisu dirane, u svemu ostalom branitelji moraju dijeliti sudbinu ostaloga društva bila je teza Vlade, koje je odbacila i optužbe da je „obezvrijedila Domovinski rat“. No, unatoč poziva aktualnog ministra branitelja pa i inicijativa bivšeg predsjednika Josipovića i predsjednika Sabora Josipa Leke prosvjednici, koji se inače nikad nisu žešće  nisu oglasili tijekom mandata HDZ-a (pa ni tijekom teških zloporaba čelnih ljudi iz te stranke), nisu željeli razgovore s ulice prebaciti u državne institucije, Već tada u javnosti su se čuli glasovi kako im to i nije cilj, a nije takav ni tajming, ni misija.

Šator je podignut uoči predsjedničkih izbora i iz njega je zdušno podržavana kampanja sadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i isto tako omalovažavana kampanja njezina konkurenta. Takav čin nije sporan i u vezi je jedino sa savješću svakog građanina, no ako se ratni veterani okupe i podržavaju jednu političku opciju, a ruše drugu  onda više ne mogu stajati na tezi da zastupaju sve branitelje. Nisu li branitelji u Domovinskom ratu prije svega sudjelovali kako bi obranili zemlju i omogućili uspostavu demokratske države? Ako je prosvjed branitelja u šatoru spontan i nepolitički – zašto u njemu nije bilo mjesta za one  koji su na izborima podržavali i glasovali za Ivu Josipovića ili one koji nisu glasovali uopće?

Početak sagledavanja šire slike zbio se kad je Zoran Erceg, umirovljeni ratni snimatelj i veteran Domovinskog rata, odlučio iskoristiti društvene mreže i otvorio  Facebook stranicu naslovivši je  "DOSTA JE Stop agresiji šatordžija iz Savske". Njegova ocjena je da prosvjednici ne mogu govoriti u ime svih branitelja, da je njihov prosvjed politički motiviran i da se radi o skupini „ privilegiranih invalida i njihovih pokrovitelja“. Po njemu prosvjed iz Savske 66 koristi nezadovoljstvo dijela braniteljske populacije „u pripremi rušenja ustavnopravnog poretka u Hrvatskoj“. Erceg je pozvao sve koji imaju informacije o organizaciji dežurstava u šatoru u Savskoj da mu se jave. Već nakon nekoliko sati u privatni je pretinac počeo dobivati poruke branitelja istomišljenika koje suborci iz Savske pozivaju na dežurstva. Erceg tvrdi kako u porukama koje su mu uputili ti branitelji žele ostati anonimni zbog strana od osvete "šatoraša". Tu je u javnosti pala ideja o –  spontanosti, ali i o „prosvjedu svih branitelja“.

Iznad prepucavanja

„Branitelji bi trebali biti iznad političkih prepucavanja. Stalo mi je da u šator mogu doći i oni koji imaju drugačije mišljenje. Dobivam puno poruka branitelja koji se boje. Htio bih da gospoda Klemm i Glogoški (glasnogovornici skupa) svima potvrde da neće biti ugroženi. Mislim da politika dugo zloupotrebljava branitelje i da se svi branitelji trebaju držati i volio bih da sjednu za jedan stol i objedine sve svoje udruge“, sukus je Ercegovih stavova.

Potom je, koji dan nakon Ercegova istupa u Savskoj 66 uhićen priveden, a potom pušten Marko Grahovac, nezaposleni 30 godišnjak. On  je po istoj logici prava na javni prosvjed po kojoj se ravnaju okupljeni u šatoru iskazao u Savskoj 66 svoje nezadovoljstvo stanjem u državi.  S gaćama na štapu (internacionalnim simbolom sirotinje) i parolom „Imam PTSP od nezaposlenosti“ Grahovac je od strane dijela prosvjednika pred Savskom 66 doživljen kao provokator, a napadnut je i zato jer je tijekom obraćanja na ulici negativno govorio o politici HDZ-a i njenog predsjednika Karamarka.

"Kakve vi veze imate sa Karamarkom" - u čudu se naivno pitao Marko, ciljajući pritom na službeni stav prosvjednika iz šatora po kojem oni nemaju veze ni sa kojom političkom opcijom, pa ni s HDZ-om. Emotivna reakcija dijela okupljenih prosvjednika pokazala je ono što je javnost znala i prije: šator i HDZ surađuju puno više nego li to Tomislav Karamarko, aktualni predsjednik najveće oporbene stranke želi izreći svojom „načelnom podrškom“.

Upravo iz takvih postupaka, ne samo iz njih Zoran Erceg vidio je „političku motiviranost prosvjeda u Savskoj 66“, što bi značilo da Savska 66 služi kao produžena ruka HDZ-a kojom ta stranka s ulice želi utjecati na poziciju Vlade Zorana Milanovića. Preciznije, izazvati izvanredne izbore, nakon koji će se, pobijedi li HDZ, skup u Savskoj 66 razići kao da ga nikad nije ni bilo.

Uhićenje Marka Grahovca javnosti je bacilo još jedno dodatno svjetlo na skup. Kako to da je Grahovac bio uhićen (kasnije je na intervenciju ministra Ostojića  pušten bez prekršajne prijave), a oni koji su ga napali nisu. Jer ilegalno su prosvjedovali  i Grahovac i oni. Priča o (ne)legalnosti produbila se dodatno kad je ono što je Erceg pokrenuo virtualno nekoliko dana kasnije (proteklog vikenda) dogodilo oživjelo i u zbilji. Organizacija Occupy Croatia organizirala „antiprosvjed“, u kojem je bilo i ne mali broj neupitnih branitelja. Đuro Glogoški odmah je za organizaciju protuskupa optužio SDP, što su organizatori demantirali.

„Nije to bio prosvjed protiv branitelja, nego grupacije koja "terorizira cijelu naciju“, kazala je Marijana Mirt, jedna od organizatora skupa koji nije bio prijavljen. No, ni onaj u Savskoj 66 nije legalan i to od prvog dana. I to je do tog trena također bila jedna od činjenica koje su bile poznate ali ne i prepoznate u javnosti. Pravodobnom akcijom Policije koja je razdvojila dvije skupine prosvjednika u zadnji tren spriječan je  fizički obračun kojeg su, kako se kasnije čulo, umalo izazvala dva ubačena provokatora. 

Tko je organizator?

U raščlanjivanju zbivanja policija je tada potvrdila da je skup u Savskoj nema potrebnu dozvolu te da već četiri mjeseca istražuju tko je organizator skupa u Savskoj!? Sam ministar Ranko Ostojić priznao je da je skup „formalno ilegalan“, ali da ga neće zabraniti jer nije navodno zabranio drugih 75 ilegalnih skupova u Hrvatskoj. Kao jedan od razloga za protivljenje zabrani skupa u Savskoj naveo činjenicu da je 'miran',  U dijelu javnosti takav je ministrov (i Vladin) stav okarakteriziran kao licemjeran. Po drugima riječ je o strahu od eskalacije sukoba s radikalima, a treći tvrde kako je u pozadini politička kalkulacija: Milanović procjenjuje da  produljeni boravak prosvjednika u Savskoj iritira sve veći broj građana, što u konačnici ide na ruku SDP-ovoj vlasti. Da su metode iz šatora upitne i nekima iz HDZ-a doznalo se kad je Drago Prgomet, inače Karamarkov zamjenik na predsjedničkom mjestu javno pozvao branitelje okupljene u Savkoj da se raziđu, a borbu za ono što smatraju svojim pravom nastave kroz institucije. Prgomet je tom izjavom praktički sam sebe eutanizirao u HDZ-u.

Sve te činjenice pak puno jasnije su iznjedrile pitanje _ funcionira li Hrvatska kao pravna država ili to ovisi o kalkulaciji ove ili one strane? Naime, zakoni vrijede ili ne vrijede, pravna država funcionira jednako za sve a jednako tako ureduju intitucije ili država srlja u kaos, zaključio je sociolog Dražen Lalić. Politički analitičar Ivan Rimac duhovito je pripomenuo kako „Ovo sve sliči na upravljanje državom iz šatora, ali Hrvatska nije Libija, a ni nova predjednica nije Gadafi“, upozoravajući kako je priča sa šatorom samo opći dio loših odnosa između Vlade na Markovom trgu, nove predsjednice na Pantovčaku i na izbore naoštrenog  HDZ-a iza nje. 

Burni tjedan na kraju se uistinu završio na Pantovčaku gdje je predsjednica Grabar Kitarović primila predstavnika braniteljskih udruga, ali ne i ministra čiju smjenu traže. Takav jednostrani susret nije bio ni smišljen kao poziv za „pospremanje šatora“. Prije bi se reklo da je predsjednica prihvaćajući da bude „nositeljica inicijative dijaloga između branitelja i državnih institucija“, podcrtala svoju poziciju u odnosu na Markov trg. No, ni samoj predsjednici kao i HDZ-u više ne pašu sve vrelije tenzije u kontekstu Savke 66. Ona je osim što je predsjednica 1,2 milijuna građana koji su glasali za nju, ima obaveza i prema milijunu onih koji je nisu podržali ali su je priznali za predsjednicu. A oni imaju razumijevanja za svaku tešku braniteljsku sudbinu kao i za raspravu o statusu branitelja, ali teško da podržavaju metode prosvjeda iz Savske 66. Ne može se ultimativno zahtijevati smjena ministra i istodobno tvrditi da se traže razgovori.

„Formiranje radne grupe“ koja bi trebala prirediti sastanke s predsjednikom Vlade, Sabora, predsjednicom Ustavnog suda te crkvenim dostojanstvenicima znači ne samo želju da se predsjednica ubaci u igru (što je legitimno) nego i mogućnost da je ulice prebaci do institucija, a sasvim je sigurno da ta međufaza odgovara i HDZ-u.No, kako „radne skupine“ uglavnom posluže za dobivanje na vremenu tako je realno očekivati da će šator, ovisno o širem kontekstu, još koji put dospjeti do naslovnica.

Primjerice, Đuro Glogoški, kao predstavnik prosvjednika iz Savske najavio je za travanj veliki skup „svih obespravljenih građana“. Ni ovaj put tajmnig nije slučajan, jer se prema nekim kalkulacijama u tom mjesecu očekuje najava izvanrednih izbora. Ono što će biti posebno zanimljivo promatrati s PR stanovišta jest kako čovjek koji na ime ratnih stradanja prema službenim podacima prima mjesečno 25.000 kuna može prosvjedovati zbog – obespravljenosti!?     

Ako ništa, a ono zbog NATO-a

No želi li predsjednica, kako je priopćeno iz njena Ureda, uistinu da  se prosvjed u Savskoj cesti okonča u skladu „sa zakonima RH uz puno uvažavanje vrijednosti Domovinskog rata i doprinos branitelja obrani Hrvatske“, prije ili kasnije morat će u odgovoru na pitanje upućeno iz Savske 66 - gdje je mjesto braniteljima te gdje je mjesto Domovinskom ratu u hrvatskoj povijesti - odgovoriti vrlo jasno: ono zasigurno nije u šatoru.

Bilo bi dobro, da ne kažem državnički zrelo kad bi predsjednica to jasno i glasno poručila prije nego li bude raspisani parlamentarni izbori. Ako ništa, a ono zbog NATO standarda, koji Kolindi Grabar Kitarović ne bi trebali biti nepoznati.

Josip Antić/Al Jazeera Balkans

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala