Foto: Ilustracija

VRHOVNI sud ukinuo je presudu od 15 godina zatvora splitskom pomorcu Damiru Vukoviću, koji je lani proglašen krivim za ubojstvo majke Ane Vuković, koja je ustrijeljena je u kupaonici stana u Vinkovačkoj ulici koncem siječnja 2010. godine hicima iz vatrenog oružja. Sina su joj osudili temeljem zatvorenog kruga indicija, koji se zahvaljujući žalbi branitelja Željka Lubine u rukama Vrhovnog suda potpuno raspao. 

Balističar prebrzo promijenio mišljenje

U ništa konkretno sudac Marko Pribisalić nije uvjerio kolege na višem sudu. Otisak dlana optuženog, nađen u kupaonici nije uopće bitan, kao ni činjenica da su na odjeći ubijene i jakni njenog sina nađene trokomponentne čestice, koje potječu od ispaljivanja iz vatrenog oružja.

Suce Vrhovnog suda nisu uvjerila čak ni dva vještaka balističara koja su se složila da čestice nisu mogle potjecati od ispaljivanja počasnog plotuna na sprovodu branitelju kojem je nazočio optuženi. Naime, jedan je tvrdio nešto drugačije, a onda se, po mišljenju Vrhovnog suda, prebrzo priklonio stavu (iskusnijeg) kolege.

Rekonstrukcija i očevid

Zbog toga je naloženo da se na groblju Lovrinac napravi očevid kako bi se utvrdilo koliko je daleko stajao počasni vod od optuženog, ako za to bude potrebe nakon što se obavi djelomična rekonstrukcija samog događaja kojom bi se trebalo, pak, utvrditi koliko je vremena trebalo Ani Vuković da dođe iz svog stana u Savskoj do stana njene rođakinje u Vinkovačkoj ulici. Trebat će provjeriti i koliko je vremena trebalo optuženom da skokne do dućana na Brdima, pred kojim je navodno ispijao piće dok mu je netko ubijao majku. Na Vrhovnom sudu dopuštaju da je takva obrana sasvim moguća.

Bez motiva

Sucu Pribisaliću posao je bio uvelike usložen zbog toga što nikakvih izravnih dokaza protiv Vukovića nije bilo. Na koncu je, po stajalištu Vrhovnog suda, ispalo da nije bilo nikakvog motiva da sin likvidira majku. Živjeli su u skladnim odnosima, potpisali su ugovor o doživotnom uzdržavanju, optuženi je isplatio brata, a to što je povremeno pio, nije bilo od nekog većeg značaja. 

Suci Vrhovnog suda smatrali su da je najbolje slučaj povjeriti nekom drugom sucu. Očito nije bilo vjere da bi Pribisalić mogao promijeniti mišljenje.