Ilustracija: Guliver image/Getty images

HRVATSKA ima priliku postati važna točka u opskrbi Europe kaspijskim plinom i važan faktor za energetsku sigurnost Europe, a usput i dobro zaraditi ali i svojim kućanstvima i gospodarstvu osigurati jeftiniji plin. Jedna takva propuštena je ispadanjem iz ruskog Južnog toka, a nova se nudi spajanjem na azerbajdžanski Transjadranski plinovod.

Dotok azerbajdžanskog plina učinit će Europu manje ovisnom o Rusiji i ne čudi stoga što je Transjadranski plinovod Europska unija uvrstila među svoje prioritetne projekte. Cijevima dugim 520 kilometara, od grčko-turske granice preko Albanije do juga Italije godišnje bi u Europu trebalo dotjecati 16 milijardi kubičnih metara plina.

"Hrvatski je vitalni interes da se od Albanije, iz koje taj plinovod vodi u Italiju preko Jadranskog mora, povuče jedan krak po našoj obali Jadrana. Za to su zainteresirane i Crna Gora i BiH", jasna je bila šefica diplomacije Vesna Pusić na sjednici Vlade koja je u četvrtak prihvatila Memorandum o razumijevanju između Azerbajdžana, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore o suradnji u provedbi plinovoda.

"Nemamo poker asova, ali imamo jednu dobru skalu na kojoj je malo domaćeg, malo uvoznog i to se zove balans u energetskoj politici. A ovaj projekt je za nas jako važan i čini nas manje ovisnima. A države u Europi koje su ovisne o jednom dobavljaču, kad je plin u pitanju, ne osjećaju se dobro", izrazio se tada premijer Zoran Milanović koji će partiju s velikim ulogom imati priliku zaigrati u Bakuu, gdje će memorandum biti potpisan, a konzorcij Shah-Deniz svečano obznaniti da će uložiti u projekt tzv. Južnog plinskog koridora čija bi gradnja stajala oko dvije milijarde eura i trajala četiri godine.

Uoči puta u Baku, danas je u Rijeci izjavio: "Hrvatska već sada ne ovisi zato što ima obalu i svoje izvore, ali to je za nas dodatna disperzirana sigurnost i nekakva zarada. Naravno, neću se vratiti natrag s koferom novaca, kao neki, za sebe."

Vlasništvo nad Transjadranskim plinovodom podijelili su Švicarci, Norvežani i Njemci, dok je konzorcij u rukama azerbajdžanskih, britanskih, ruskih, iranskih, norveških i francuskih kompanija. Uspije li se Hrvatska priključiti globalnoj energetskoj igri, priključak bi se zvao Jadransko-jonski plinovod - 516 kilometara dugih cijevi iz albanske Fiere do Splita i godišnjeg kapaciteta pet milijardi kubika plina.

Kaspijski plin mogao bi se tada transportirati u srednju Europu, a kako bi plinovod imao i mogućnost dvosmjernog protoka, jugoistočna Europa kroz njega bi se mogla osprbljivati i katarskim plinom iz budućeg LNG terminala na Krku. Hrvatska bi tada postala važan igrač za energetsku stabilnost Europe i ostvarila pritom znatnu financijsku dobit.