Bivši premijer takozvane ''Herceg-Bosne'' Jadranko Prlić, zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar obrane ''Herceg Bosne'' Bruno Stojić, zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić te Berislav Pušić, predstojnik ureda HVO za razmjenu zarobljenika, koji je bio odgovoran i za zloglasne logore, optuženi su za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine u Hercegovini i srednjoj Bosni .Ukoliko Prlić i ostali budu proglašeni krivim, Hrvatska bi mogla biti proglašena agresorom na Bosnu i Hercegovinu budući da se Prlić i ostali terete da su djelovali u ''udruženom zločinačkom poduhvatu'', zajedno sa preminulim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, bivšim ministrom odbrane Hrvatske Gojkom Šuškom i drugima , a s ciljem odvajanja dijelova teritorija Bosne i Hercegovine i njihovog pripajanja Hrvatskoj.

 

Prema optužnici, cilj je bio da se ''politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste bosanski Muslimani  i drugi nehrvati s područja ''Herceg-Bosne'', odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne. U Hrvatskoj se presuda u slučaju ''Prlić i ostali'' iščekuje sa zebnjom. Posebno bi za Hrvatsku bilo neugodno da agresorom bude proglašena samo nešto više od mjesec dana od službenog ulaska u Europsku uniju (EU)!

 

 

Anto Nobilo, poznati hrvatski odvjetnik, dobar poznavatelj prilika u Haškom tribunalu i  branitelj generala HVO-a Tihomira Blaškića, ranije je za agenciju Anadolija u više navrata iznio uvjerenje da će Hrvatska u Hagu biti proglašena agresorom na BiH. Isticao je da je situacija ozbiljna i da će presuda proizvesti  šok i biti ''vrlo loša za Hrvatsku''.

 

''Tamo neće pisati izrijekom agresija, jer u međunarodnom pravu u Haškom tribunalu nije tretiran agresorski rat kao kazneno djelo. Ali, ako imate kvalifikaciju međunarodnog oružanog sukoba, koji se vodio u Bosni i Hercegovini, između Hrvata i Bošnjaka, a u kojem je Hrvatska sudjelovala. Onda je nedvojbeno da je Hrvatska bila agresor čim je ratovala u BiH. Zbog toga sam ja apsolutno siguran da će to tako biti'', kazao je Nobilo za agenciju Anadolija.

 

 

Jedan od ključnih dokaza agresorske uloge Hrvatske u BiH su, kako ukazuju povjesničari i istraživači, na stotine stranica stenograma razgovora snimljenih u kabinetu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća, a koje je sam hrvatski predsjednik dao snimiti ''iz povijesnih razloga''. Ti stenogrami su korišteni kao dokaz i u Haškom tribunalu. Tako se otkriva da je Tuđman, suprotno mišljenjima kako je bošnjačko-hrvatski sukob splet nesretnih okolnost tokom rata u BiH,  još u prvoj polovici 1991. godine računao na dijelove BiH.

 

''I, prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji i problem, postoji potreba da se riješi u svojoj biti, je li... Jer je uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata jest povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. Rješenje se nalazi u razgraničenju (unutar) BiH. Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje'', govorio je Tuđman, dvije godine prije početka tragičnih događaja koji će kulminirati stravičnim zločinima.

 

 

Tuđman je o operacijama Hrvatske vojske (HV) u BiH otvoreno govorio na sastanku s ministrom odbrane Hrvatske Gojkom Šuškom, načelnikom Glavnog štaba Oružanih snaga RH, generalnom Jankom Bobetkom i saradnicima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu 22. studenog 1993. godine.

 

''Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku da pruže našu pomoć i angažiraju se u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena… Jasno, ja sam i tada rekao da treba svu tu pomoć pružati u vidu dobrovoljaca, ali sam izričito kazao – da je to problem – granica buduće Hrvatske države i da se prema tome treba odnositi veoma ozbiljno'', govorio je tada Tuđman, više puta ponavljajući da su navedene teritorije ''strateški interes Hrvatske''.

 

No, točno mjesec dana kasnije, 23. prosinca 1993. godine, uspjesi HVO-a su zaustavljeni, a nekoliko ofanziva je slomljeno u srednjoj Bosni, naročito u Gornjem Vakufu. Tražeći detaljan izvještaj o „stanju na ratištima u BiH“, Tuđman kod Šuška i Bobetka protestira.

 

 

''Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću. To nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali. Dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko!'', ocijenio je Tuđman.

 

Nadalje, Tuđman je na istom sastanku optužio svoje suradnike jer su izdali dokument koji direktno potvrđuje učešće najvišeg vrha Hrvatske u ratu. Riječ je o dokumentu u kojem vrh Hrvatske imenuje sam Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane (HVO) na čelu sa Antom Rosom, iako formalno nije bila u ratu sa Bosnom i Hercegovinom. Štaviše, dokument ima zaglavlje najviših organa Hrvatske, a potpisao ga lično ministar Šušak!  Tuđman je bio ogorčen zbog ovakve nesmotrenosti.

 

''Kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena? Ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno, da  su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO-a, a vi ovdje imenujete Glavni stožer'', ogorčeno konstatira Tuđman.

 

 

O angažiranosti hrvatskih oružanih snaga na teritoriju BiH u Tuđmnovim stenogramima govori se veoma opširno. Od položaja i stanja ljudstva i Materijalno-tehničkih sredstava (MTS), do rasprava o pojedinim zapovjednicima i drugim kadrovskim rješenjima. O angažiranju vojne sile Hrvatske u BiH veoma opširno je govorio i general Bobetko.

 

''Kompletna peta brigada sa svojim sastavom, znači, sa ovog vinkovačkog fronta, je postepeno povučena i našla se na tom ratištu u BiH. To je oko 2.500 ljudi plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim, dva tri časnika. Njihov glavni zadatak je bio na toj liniji gore kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu… Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da u idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga'',  govori je u međuvremenu preminuli Bobetko.

 

Tuđman potom predlaže angažiranje regularnih sastava Hrvatske vojske (HV) kod Stoca i sa suradnicima zaključuje da su kod Blagaja pripadnici pete i druge brigade HV-a. Štoviše, Tuđman na  tom sastanku predlaže helikopterski desant za ovladavanje Gornjim Vakufom i Bugojnom, a da bi se, kako kaže tom prilikom, ovladalo  komunikacijom Prozor – Jajce, a potom otvorio prostor prema Busovači i Vitezu. Pri tome predlaže ''da se iskoriste napalm-bombe bombe s kojim su, kako je tvrdio Tuđman, ranije zastrašili i bivšu Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Hrvatski general Bobetko je obećao Tuđmanu da će osvojiti traženi teritoriji kod Gornjeg Vakufa.

 

 

''Ovdje ćemo mi Vakuf zauzeti, onda i Bugojno automatski dolazi u pitanje i cijeli onaj prostor se osigurava. To je ključna točka. Znači, jednim smišljenim udarom treba to riješiti i doći u Bugojno i Bugojno ode u mat poziciju… Politički strategijska promjena će onog momenta doći kada uzmemo Gornji Vakuf'', isticao je zapovjednik Hrvatske vojske.

 

''Stari most su srušile kiše''

 

Dan nakon rušenja Starog mosta u Mostaru, 10. studenog 1993. godine Tuđman je održao sastanak sa predstavnicima tzv. ''Herceg-Bosne'' Matom Bobanom i Jadrankom Prlićem, te Matom Granićem, Ivićem Pašalićem i drugima. Tuđman je ''usput'' pitao ko je srušio Stari most? Predsjednik ''Herceg-Bosne'' Mate Boban je rekao da su ''bile strašne kiše''.

 

''Toliko pucan prije, tako da je sam pao'', kazao je Boban.

 

Tuđman je opet pitao hoćemo li mi biti optuženi, te ''kome, među nama, rušenje u vojnom pogledu, ide više u korist? Boban je rezolutno odgovorio:

 

''Nama''.

 

Optužnica protiv šestorice političkih i vojnih vođa ''Herceg Bosne'' podignuta je u ožujku 2004. godine. Sva šestorica optuženih su se dobrovoljno predali u travnju  te godine i izjasnili se da nisu krivi ni po jednoj od 26 tačaka optužnice. Tijekom najdužeg suđenja koje je trajalo od travnja  2006. do ožujka  2011.godine, saslušano je ukupno 206 svjedoka – 145 je pozvalo tužilaštvo, a odbrana 61. Tužilaštvo je za optužene tražilo dugogodišnje zatvorske kazne - po 40 godina za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, 35 za Valentina Ćorića i 25 za Berislava Pušića. Odbrane svih optuženih su, pak, tražile oslobađajuće presude.

 

 

Kako je sve počelo?

 

Napad Hrvatskog vijeća obrane (HVO), vojnih snaga Herceg-Bosne, na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine. Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine napadom na zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi'' Vranica'', te se proširio na cijeli prostor srednje Bosne i Hercegovine.

 

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vance-Owenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. ''Herceg-Bosni'', te je od Armije Republike BiH zatraženo da položi oružje i preda se. Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.

 

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske (HV) su izvršili brojne zločine diljem srednje Bosne i Hercegovine, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece. Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

 

Organizirano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani. Poznati su logori "Heliodrom", "Gabela", "Vojno", "Dretelj", logor u Ljubuškom... Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most izgrađen između 1557. i 1566. godine, u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog ili Kanunija.

 

 

Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vladko Maček. Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske. Bosna i Hercegovina je tim sporazumom podijeljena između dvije susjedne zemlje. Početkom Drugog svjetskog rata ta podjela je dokinuta,  najprije uspostavom Nezavisne države Hrvatske, a kasnije osnovanjem Federatvine narodne republike Jugoslavije (FNRJ), odnosno Socjalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ).