Ilustracija: HGSS

IAKO se u javnosti dobiva dojam da neoprezni strani turisti, posebice Česi zadaju najviše posla spasiocima Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS), procjene koje je Hini iznio pročelnik te službe Vinko Prizmić pokazuju suprotno jer njihovu pomoć na nepristupačnim terenima domaće stanovništvo treba u čak 85 posto slučajeva.

Broj akcija traganja i spašavanja za nestalim i unesrećenim osobama na godišnjoj razini sada je oko tisuću i svake godine raste po stopi od 20 posto, kaže Prizmić, koji se spašavanjem bavi 40 godina.

Iako se, prema podatcima Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS), od 2010. do kraja 2012. tragalo za 1139 osoba, od kojih su 51 posto pripadnici lokalnog stanovništva, Prizmić objašnjava da nerazmjer u podatcima proistječe iz toga što HGSS državna tijela ne izvještava o svojim redovitim djelatnostima, poput pružanja pomoći na skijalištima ili u nacionalnim parkovima. Tako se primjerice, kaže, samo u snježnom nevremenu koje je 2012. pogodilo zemlju HGSS pobrinuo za 1600 ljudi, uglavnom domaćih, i pomogao im.

Budući da je Hrvatska zbog raznolikosti prepoznata kao perspektivna za 'pustolovni turizam', Prizmić očekuje da će s porastom turista broj nesreća stalno rasti te da bi za 10 godina mogao biti od pet do deset puta veći.

Ne može se reći: ova je nacija "luđa", a ova opreznija

Kad je riječ o strancima, njihovo stradavanje, kaže Prizmić, varira iz godine u godinu. Jedno vrijeme najviše su stradavali Česi i Francuzi, zatim Slovenci i Slovaci, a prije tri godine Poljaci. Među turistima koji stradavaju na nepristupačnim terenima su i Nijemci, Švicarci, Mađari, Australci i Japanci.

Prizmić, međutim, kaže da nema nacije kojoj se najčešće događaju nesreće te da se ne može reći da je neka nacija "luđa" ili opreznija, a ako neka i završi više puta na vrhu te nesretne liste, to je rezultat broja gostiju, njihovih navika i zakona velikih brojeva.

"Znači ne može se govoriti o Česima kao stereotipu turista kojemu se uvijek nešto događa, ali se sigurno može govoriti o njima kao radoznalim turistima koji znaju prepoznati određene vrijednosti", rekao je Prizmić, napominjući kako je poznato da su Česi bili ti koji su Hrvatima otkrili jedinstveni spoj mora i planina uz obalu.

"Prije 25 godina oni su bili gotovo jedini s kojima smo se bavili na Biokovu, gdje je u samo jednoj sezoni znalo biti i po 25 potraga i nesreća, sve dok nismo potaknuli bolje označavanje staza", rekao je pročelnik HGSS-a.

Kulturološki razlog češćeg stradavanja pripadnika pojedinih naroda, posebice Francuza ili Čeha jest u tome što ti turisti ne putuju samo zbog sunčanja, nego i da bi planinarili, šetali se, spuštali se niz rijeke i istraživali. Zato je, kaže Prizmić, razumljivo da će se narodi s kulturom šetanja češće odlučivati za takve izlete, ali su oni zato oprezniji i pripremljeniji.

Sociolog Ognjen Čaldarović također je uočio da se ne može govoriti o "čvrstoj statistici" koja bi na prvo mjesto stradavanja, na primjer, stavila češke turiste.

"Vrlo jednostavno je utvrditi da broj stradavanja može stajati u korelaciji s brojem posjetitelja iz neke zemlje - što je veći broj posjetitelja, to je veća mogućnost izbijanja nesreće", rekao je Čaldarović Hini.

Također smatra da s razvojem turizma kao globalnom migracijom i širenjem "avanturističkog turizma" raste broj ozljeda i njihovi tipovi.

Najrizičnija skupina slučajni i individualni posjetitelji planina

Za razliku od turista s kulturom šetanja, slučajni posjetitelji planina koji u Hrvatsku dolaze samo radi mora znaju ih podcijeniti te se odlučuju prošetati njima privučeni njihovim ljepotama.

Neovisno o tome kojoj naciji pripadaju, najrizičnija skupina turista su individualci koji sami i nepripremljeni odlaze najčešće na planine uz obalu, procjenjuje Prizmić i dodaje da je to bio uzrok čak 90 posto pogibija turista.

Opasnost za izletnike su kameni odroni i sklizak teren, ali i noć koja ih može zateći krenu li kasno na izlet.

Zbog vjerojatne dehidracije, životno su ugrožene i osobe bez zaštite od sunca koje ljeti ne ponesu barem tri litre vode. "Dehidracijom se izgubi koncentracija i orijentacija, onda nastanu pogreške, a nakon njih ozljede, što - kada ste sami u planini - može biti fatalno", rekao je Prizmić.

Prisjetio se slučaja britanskog pripadnika IFOR-a koji je tri dana lutao po Mosoru i već napisao oproštajno pismo, nakon čega su ga spasioci pronašli poluživa.

U posljednjih 40 godina, prema Prizmićevim podatcima, na godinu je na nepristupačnim terenima pogibalo od pet do 20 ljudi s kojima se bavio GSS, a najčešće su to bili fatalni padovi s litice ili u jamu.

Pet osoba za kojima se mjesecima tragalo na Biokovu nikada nije pronađeno, a među njima su po jedan Čeh i Slovak te dvojica hrvatskih planinara.

Za 250 osoba u posljednjih 40 godina nije bilo spasa jer su u većini slučajeva već bile mrtve u trenutku kad su spasioci dobili dojavu o nesreći ili njihovu nestanku.

Spasioci GSS-a za unesrećenima ili nestalima najviše tragaju na planinama zato što su one, kaže Prizmić, relativno niske i gole pa daju privid blizine.

"Naše obalne planine su, međutim, pravi labirint kraških klopka s puno fenomena, vrtača i litica pa lako možete završiti na rubu provalije ako niste na pravome putu."

Zbog takvih situacija i mukotrpnih potraga, HGSS inicira trasiranje staza, kaže Prizmić, ističući da turisti nisu samoubojice, nego naprosto istraživači pa će se u pravilu pridržavati putokaza ako su staze pripremljene i označene.

No, ni označene staze ne jamče sigurnost jer posjetitelji planina znaju skrenuti s puta kako bi nešto vidjeli pa zalutaju ili im se dogodi nešto drugo.

Čaldarović: 'Morski turisti' nedovoljno poznaju podneblje i ćud mora

Čaldarović smatra kako valja uzeti u obzir i element nepoznavanja situacija u lokalnim ambijentima jer, primjerice, rijetko tko zna što je to senjska bura, kako ona može naglo zapuhati i kakve posljedice mogu biti.

"Mnogi 'morski turisti' koji ne poznaju podneblje češće postaju žrtve nesreća jer se upuštaju u avanturu isplovljavanja, primjerice, a da ne znaju kakvo će vrijeme biti za jedan sat. Rijetko tko poznaje karakteristike tzv. ljetnih nevera, dobrog sidrenja", upozorava profesor.

Mnoge nesreće događaju se i zbog sve većeg broja "čarter turista" koji iznajmljuju razna plovila, a imaju samo elementarno znanje o plovidbi, propisima, ćudima mora i sidrenju. Mali broj takvih "kapetana" pozorno sluša vremensku prognozu za nautičare i prilagođava joj se, kaže Čaldarović.

Poseban su problem gliseri, koji predstavljaju brze automobile na širokoj morskoj površini. Budući da manji broj poštuje pravila o propisanoj udaljenosti od obale i ograničenju brzine, stradavaju kupači i ronioci, sudaraju se plovila.

Lov na puževe može biti opasniji od lova na lavove

Među domaćim stanovništvom često stradavaju "hobisti", berači šparoga i gljiva te posebice skupljači puževa.

Iako se "lov na puževe" čini bezazlenim, po statistikama HGSS-a to je jedna od najopasnijih aktivnosti koja vrlo često završava nesrećom jer se u puževe najčešće ide nakon kiše.

"Zbog maglovitog vremena te skliskog terena, znamo reći da lov na puževe može biti opasniji od lova na lavove", kaže Prizmić, po čijim se podatcima u zadnjih deset godina dogodilo desetak slučajeva u kojima su ljudi postali žrtve lova na puževe.

"U puževe se obično ide kad je oblačno i maglovito pa se lako zaluta, a prijetnja su i skliske ploče", objašnjava Prizmić.

Zbog tzv. anafilaktičkog šoka ili alergijske reakcije, čest su problem i kukci, poput osa i stršljena, a zmije su relativno rijedak uzrok stradavanja. U pet godina dogodila su se samo tri ili četiri takva slučaja.

Fatalno često završavaju i traganja za bolesnim i dementnim ljudima, a visok je i postotak samoubojstava u prirodi bacanjem s litice ili u jamu, što, kaže Prizmić, iziskuje velike i mukotrpne potrage. Nisu neuobičajene ni potrage za djecom, ali su one srećom kraće jer djeca ne odlutaju daleko.

Planinari, alpinisti i speleolozi ne zadaju mnogo posla GSS-u jer oni, iako se upuštaju u opasne aktivnosti, u prirodu odlaze smišljeno i dobro su pripremljeni, ističe Prizmić.

Bolja infrastruktura i upozorenja mogu poboljšati sliku Hrvatske

Čaldarović smatra kako Hrvatska kao turistička zemlja mnogim mjerama mora unaprijediti turizam - od preciznijeg označavanja planinarskih staza do jače kontrole nautičara te preciznijega i proširenog sustava obavješćivanja turista.

Prisjetio se svojeg posjeta Dolini smrti u SAD-u, gdje je na ulazu stajala jasna obavijest da svaki posjetitelj mora imati oko četiri litre vode na dan.

Takva upozorenja i zahtjevi, instrukcije na nekoliko jezika, znakovi upozorenja, uređivanje pješačkih i planinarskih staza svakako mogu pridonijeti smanjivanju nesreća.

To, smatra Čaldarović, može samo poboljšati imidž Hrvatske kao zemlje koja se brine o posjetiteljima, pruža im brzu i učinkovitu pomoć, te koja je pripremila sve potrebne službe za brzo djelovanje.

Posjetiteljima u različitim ambijentima bitno je osigurati uvjete za njihov sigurniji, bolji i pouzdaniji boravak, zaključio je Čaldarović.

Hrvatska gorska služba spašavanja o sigurnosti građana i gostiju brine se od 1950., kad je osnovana kao interna služba Hrvatskoga planinarskog saveza.