Foto: R.I.

SAŽALJIVO i s neskrivenim prezirom gledam ovu nezajažljivu pohlepu ljevice. Ne da se to tumačiti tradicionalnom melankolijom i strahom od gladi što ga većina Hrvata nasljeđuje od svojih seoskih predaka. Ovoga puta nije riječ o atavizmu. Riječ je o gramzivosti koju iskazuje samo ona vrst lopova koja je u zeitnotu, koja zna da uskoro mora u bijeg, jer već se čuju sirene.

Kad HDZ krade, krade komotno: oni znaju da na raspolaganju imamu svo vrijeme svijeta, jer vlast mogu izgubiti jedino uz obilan napor Buzina. Tu se onda krade u krupno, deseci i stotine milijuna svih valuta, sasvim nekažnjeno, jer svaka potraga za novcem, kakvu je promovirao Stjepan Mesić, samo je interna istraga u svrhu obračuna donova ili klanova kartela. Krade se štoviše internacionalno, u dosluhu sa stranim partnerima i uz placet najviših međunarodnih adresa. Krade se bez ikakvog osjećaja srama ili grižnje savjesti, jer je bazakonje ozakonjeno, jer je lopovluk strukturne naravi. Konačno, krade se organizirano, suptilno i sofisticirano, jer algoritmi zločina običnom bi svijetu ionako bili nerazumljivi, sve da im ih netko i objasni.

Lopovi HDZ-a, zato, danas mirno šeću ovom zemljom, štoviše savjetujući što valja učiniti da se ona izbavi iz problema čiji su ne samo dio, nego uzrok. (Chuchpah, tako se to zove). Napokon, na kraju pronađu i fašnika, okrive ga za svih dvadeset godina krađe, pa ga zapale: ali, avaj!, taj je i na lomači dostojanstven, ili barem dolično arogantan.

"Ovi kokošari kradu kao bagra koja je upala u zamak i prvi puta vidjela svilu i kadifu, viljušku i nož i pečenog kopuna"

Ovi kokošari, pak, kradu kao bagra koja je upala u zamak i prvi puta vidjela svilu i kadifu, viljušku i nož i pečenog kopuna, biškupa i pluvijal, komad sapuna, starinski misal... pa trpaju u usta povraćajući, pune džepove poderanih podstava, što ne mogu ukrasti ili ne razumiju unište, u paničnoj žurbi znajući da im vrijeme ističe i prije vremena. Oni ne surađuju transgranično, oni surađuju s arcinemezom: nema mandata ljevice, ni prvog ni drugog, a da se nije oporavio isti naftni magnat, isti tajkun desnice, po istoj socijaldemokratskoj simpatiji ili interesu: bit će da ih nismo mrzili, nego im samo zavidjeli, mrmljaju crveni, gledajuć u crne neofeudalne kurije.

U tom odvratnom kolopletu sitnolupeških otužnih sudbina, najžalosniji je prizor bijede sesilnih karaktera hrvatskog malograđanstava; tu rasutu sliku briljantno je oslikao jedan od istaknutih protagonista hrvatskog kruhoborstva Hrvoje Hribar: "Poimanje situacije (ako mi je dozvoljeno iznositi općenite procjene temeljem odjeka javnih tribinama i novinskih istupa) trpi od čudne verzije mitteleuropski podvojenog morala. U neobaveznim javnim istupima većina će se pozvati na stavove liberalnog puberteta: pomodno je zagovarati tržište kao panaceju za sve boljetice naslijeđenih režima, a prema javnim subvencijama i sustavu uopće uzgaja se debatna netrpeljivost, kao prema znaku slabosti domaćeg intelektualnog i kreativnog materijala. S druge strane, u individualnom djelovanju većina sudionika javnog života slijedi davne glasove svojih majki i očeva te poduzima sve kako bi rizike svog posla poništila solidnim i posve netržišnim uhljebljenjem habsburškog tipa. Bizaran rezultat ove tradicije jest da danas većina djelatnika u kulturi ima zvanje koje se razlikuje od njihova zaposlenja. Razmjenjujući malo svog mjesečnog rada za malenu državnu plaću, većina kulturnih djelatnika ciljeve svog javnog i materijalnog probitka vidi na području koje se nalazi negdje mimo njihova građanskog zaposlenja. Lokalna formula ovakve razrokosti između posla i kreativne misije glasi: posao obavljati neuredno, a kreativnu misiju nedosljedno. Ideja habsburške kulturne politike, metodične i statične, koja je težila osigurati uvjete za kulturni projekt stvaranjem profesionalnog staleža, odnosno socijalistički govoreći: otvaranjem radnih mjesta u kulturi, pervertirala je u stanje opće profesionalne dekoncentracije energije, ljudskih resursa i javnog novca. Umjetnici se tako bave menadžmentom, redatelji profesurama, pisci novinarstvom, glumci politikom, itd."

Usred takva dekorativnog panneaua naših posljednjih dana i vekivečne horvatzke Vukojebine stoji neumrli Krešimir Horvat i u bjesomučnoskandaloznom snoviđenju sluti bijedu svoje infinitezimalne sudbine: obračun na ljevici još je samo fajrunt u balkanskoj krčmi, obračun oko tringelta. Hrvatska ljevica. Možete im jamčiti da ćete im sutra pokloniti Dupont, pa ipak će vam već danas ukrasti plastični upaljač sa stola. Šljam.