Foto: Hina

SABORSKI zastupnik HDZ-a, ekonomist Goran Marić, prošlog tjedna predstavio je svoju knjigu “Slom lažnog proroštva“ u kojem iznosi svoje viđenja uzroka i razmjera gospodarske krize u Hrvatskoj. Summa summarum, za teško stanje hrvatskog gospodarstva kriva je neoliberalna doktrina i “liberalni kapitalizam“ kojega u Hrvatskoj ima - previše.

Ovaj zaključak do te je mjere faktualno netočan, da je teško odlučiti odakle početi s njegovim osporavanjem. Čak i površan pogled na stanje poduzetništva i poslovne klime u Hrvatskoj otkriva da ovdje nema ni traga liberalnom kapitalizmu, kojeg možemo definirati kao ekonomsko-politički sistem koji počiva na nepovredivosti privatnog vlasništva, slobodi sklapanja i obvezi poštivanja ugovora, te vladavini prava.

Kako znamo da ne živimo u liberalnom kapitalizmu?

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, onda se ne bi više od pola ekonomije nalazilo pod izravnom kontrolom države. Država ne bi zapošljavala čak ⅓ aktivne radne snage, i ne bismo imali 1421 poduzeće u pretežito državnom vlasništvu.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, onda bi svaki čovjek mogao otvoriti fast food, peći ćevape, proizvoditi metle, slagati cvijetne aranžmane i popravljati bicikle bez da prije toga mora potrošiti par tisuća kuna na državni certifikat o stručnoj osposobljenosti.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, svatko tko ima automobil mogao bi bez ikakvih dodatnih troškova i maltretiranja svoju vožnju pretvoriti u taxi uslugu. Kapetani duge plovidbe mogli bi voziti ribarske brodice bez da za to traže dopuštenje od države.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, ne bi postojali strukovni cehovi u sprezi s državom koji bavljenje nekom profesijom uvjetuju članstvom u cehu (npr. obrtnici, liječnici ili taksisti) i pristajanje uz tarife koje određuje ceh. I sve to uz blagoslov države.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, država ne bi zabranjivala ugostiteljima da se dogovore s konobarima koliko će drugo raditi za vrijeme sezone i općenito se ne bi se miješala u ugovore o radu koje slobodno sklapaju radnik i poslodavac.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, najuspješnij poduzetnici bili bi oni koji djeluju na slobodnom tržištu, a ne oni čiji je glavni klijent i partner država.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, država ne bi polagala pravo na praktički monopol u svim bitnim gospodarskim i društvenim sektorima, kao što su energetika, promet, komunikacije, zdravstvo, obrazovanje, mediji, ili duhanska industrija.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, Hrvatska ne bi bila u društvu najlošije ocijenjenih zemlja svijeta po pitanju kvalitete poduzetničke i investicijske klime.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, onda IKEA ne bi morala izgubiti nekoliko godina u borbi sa birokracijom kako bi ishodila sve potrebe dozvole za puštanje prodajnog centra u rad.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, državna inspekcija ne bi imala ovlasti globiti samozaposlene male poduzetnike zbog toga što u svom dnevnom boravku iz kojeg rade nemaju istaknut natpis o izlazu u slučaju nužde, što prozor nije na propisnoj visini od poda, ili tipkovnica nije nakrivljena pod propisanim kutem.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, onda bi svatko mogao otvoriti firmu u garaži ili podrumu. Za otvorti ugraditi prozor u potkrovlje vlastite kuće ne bi nam trebala dozvola od strane države.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, radnici bi polagali pravo vlasništva nad svojom mirovinskom štednjom i sami bi odlučivali o tome kada žele ići u mirovinu. U liberalnom kapitalizmu bilo bi nezamislivo prisiljavati ljude da teško stečenu zaradu ulažu u dokazano neodrživu Ponzijevu shemu zvanu "I. mirovinski stup".

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, država ne bi progresivnom poreznom politikom kažnjavala one koji su najzaslužniji za ekonomski rast.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, poljoprivredna proizvodnja ne bi bila pod centralnim planiranjem države koja tzv. "poticajima i subvencijama" iz vladinog ureda izravno upravlja i usmjerava proizvodne procese.

Kada bismo živjeli u liberalnom kapitalizmu, onda bi Hrvatska bila nalik Švicarskoj, Kanadi, Australiji ili Novom Zelandu. Stranci bi u redu čekali na useljeničke vize i nikome ne bi padalo na pamet da se iseljava iz zemlje.

Stvarni uzroci problema i put ka izlazu iz krize

Iz svega rečenog, jasno je da su Hrvatska i "liberalni kapitalizam" dva potpuno nepovezana pojma. Ali isto tako je jasno da izlaz iz gospodarske krize ne možemo tražiti u demonizaciji liberalnog kapitalizma koji je cijeli zapadni svijet učinio prosperitetnijim no što je itko ikada mogao zamisliti. Upravo suprotno, ekonomiju se može ojačati samo i isključivo implementacijom liberalnog kapitalizma: marksistička utopija i kejnezijnska magija svijetu nisu donijele ništa osim siromaštva i destrukcije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala