Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.

Sedmi dio: Ukrajinska veza - u škripcu mafije iz Odese

"Nemam dobrih vijesti. Jučer smo na sastanku u banci utvrdili da nema novaca. Napravit ću transfer. Samo trebam vremena. Od Vlade je sve teže nešto dobiti. Moram pričekati. Predlažem da 'vozača' samo pošalješ dolje, i taj neka doveze ako može", iz Ljubljane je javljao Nikolaj Oman.

Na drugoj strani, u bečkom uredu poduzeća Scorpion International Services, sjedio je Dmitrij, čovjek burne prošlosti i s važnom ulogom u međunarodnoj trgovini oružjem. Bilo je to 17. prosinca 1991. prije podne.

"Bit će teško ako nema novaca", odgovorio je.

Oman: "Pa pošalji robu iz Pakistana i drugi materijal." "Kad ćemo dobiti novac?" ustrajao je Dmitrij.

"Novac je ovdje! I sam se pitam kad. Ali ne mogu mi dati nikakav odgovor dok ne raščiste to s bankama…"

"Radi se o danima ili mjesecima?"

"Danima, Dmitrij. Ako imaš kupca, odmah natovari i šalji. Ono što sada prodaješ i druge stvari."

"Jučer je došao k meni gospodin Grois i pitao me o maskama. Sutra će možda doći u Sloveniju. Bojim se da će otići u Ministarstvo i početi ispitivati. To će biti problem."

"Nema on što ispitivati i ići u Ministarstvo", razljutio se Oman.

Dmitrij: "Ima prijatelja koji je Janšin prijatelj. To me brine."

"Ne zamaraj se time. Ti, Dmitrij, odavde nisi ništa primio, samo sam ja. Nitko ne zna što radiš, kamo si dao i kako. Ne brini."

"Je li novac realno očekivati već danas ili sutra?"

"Trudim se, trudim. Ne znam. Sve je moguće", odgovorio je australsko-slovenski posrednik.

Dvije godine i četiri mjeseca kasnije, 30. travnja 1994., policajci su u svijetu primili hitnu depešu Interpola. Bila je poslana iz ukrajinske prijestolnice Kijeva. Međunarodna organizacija krimi- nalističke policije tražila je Dmitrija Strešinskog. "Javljamo vam da ukrajinske vlasti provode kriminalističku istragu o nezakonitoj trgovini oružjem preko panamskog poduzeća Global Technologies International Inc. Utvrdili smo da je 18. ožujka 1994. u Jadranskom moru zaplijenjen brod Jadran Express. Plovio je pod panamskom zastavom, a bio je upućen u hrvatsku luku Rijeka. Na njoj su našli veliku količinu oružja. Prema dokumentima teret je nabavljen u Bjelorusiji i pomoću panamskog poduzeća dovezen preko ukrajinskog teritorija", javio je Interpol. Istražitelji su utvrdili da je "organizator nezakonite trgovine direktor poduzeća Global Technologies International Dmitrij Strešinski. Do 1990. imao je prebivalište i državljanstvo Ukrajine. Istovremeno ima putovnice Paragvaja i Grčke. Njegovo zadnje stalno prebivalište je u Ateni." Poduzeće Global Technologies International imalo je poslovnice u Panami, Beču i Moskvi. Među osobama koje su surađivale s Dmitrijem izdvajao se "njegov partner u Beču" – Konstantin Dafermos. I jedan od telefonskih brojeva koje je Strešinski koristio u Beču bio je poznat: 00 431 711 106 172.

Taj je telefonski broj na svoju posjetnicu otisnuo Konstantin Dafermos kao direktor poduzeća Scorpion Navigation. Dmitrij je 17. prosinca 1991. za razgovor s posrednikom za Sloveniju Nikolajem Omanom koristio upravo taj telefon, a poziv je prisluš- kivala Sigurnosno-informativna služba.

Dafermosovu posjetnicu su tijekom kućnog pretresa kod Omana zaplijenili slovenski kriminalisti koji su se odazvali na poziv ukrajinskih kolega, iako se tim i sličnim slučajevima više nisu bavili. "Mi kriminalisti tada se nismo usredotočili na međunarodnu trgovinu oružjem u koju je bila upletena i Slovenija. Bavili smo se pojedinim krijumčarima oružja, za nešto više nismo imali ni financijskih sredstava ni vremena. Javljali smo se na promatranja, za protuobavještajno praćenje međunarodnih transporta oružja preko Slovenije bio je zadužen VIS. Ipak su tada neki vodeći službenici i sami trgovali oružjem", rekao je Mitja Klavora koji je početkom devedesetih godina vodio kriminalističku službu. Razvedenu mrežu međunarodne trgovine oružjem deset godina kasnije otkrili su talijanski istražni organi.

Nakon brodova iz Poljske i Bugarske koji su u jesen 1991. u koparsku luku vozili oružje za obranu Slovenije i Hrvatske, izvor pošiljki oružja preselio se na ukrajinski dio Crnoga mora. Odesa je najpoznatija ukrajinska luka. A na sjevernom dijelu Crnog mora, zapravo šezdeset i pet kilometara u unutrašnjosti, uz ušće rijeke Južni Buh, leži grad Mikolaiv. Rusi ga zovu Nikolajev. Grad je postao ishodište trgovine oružjem velikih dimenzija. Rano ujutro 1. travnja 1992. iz Mikolaiva je u Kopar doplovio brod Sabine. Petorici članova posade zapovijedao je njemački kapetan Edgar Sobottka. Brod je istovario osam kontejnera ukupne težine četrdeset tona. U četirima je bila medicinska oprema, a četiri su navodno bila prazna.

No, u kontejnerima nije bilo medicinske opreme, nego je brod dovezao petu, željno očekivanu "službenu pošiljku" za slovensku Teritorijalnu obranu. U kontejnerima su se skrivale protuavionske rakete Igla te protuoklopne rakete Fagot i Metis. Ukupna vrijednost pošiljke iznosila je dvanaest milijuna dolara.

Međunarodne veze i poslovni kontakti Dmitrija Strešinskog bili su prilično rašireni i sezali su u sam vrh ukrajinske i ruske elite. Tragovi trgovine oružjem na Balkanu, naime, vode do članova organiziranog društva koje je devedesetih godina zaradilo nadimak "mafija iz Odese". Neki njeni pripadnici uskoro su se visoko popeli na društvenoj ljestvici i probili u krugove ruske oligarhije. Daša Žukova, kći Aleksandra Žukova, jednog od vođa "mafije iz Odese", životna je partnerica ruskog milijardera i vlasnika londonskog nogometnog kluba Chelsea, Romana Abramoviča. Pitanjem podrijetla imovine Aleksandra Borisoviča Radkina Žukova bavili su se talijanski tužitelji u Torinu. O njemu je u kolovozu 2006. pisao i ruski časopis Novaya Gazeta. "Žukov je čovjek nevjerojatne sreće. Njegov je život zanimljiviji od svakog špijunskog filma. Danas ima britansku putovnicu, osamdesetih je bio pomoćnik direktora filmskih studija u ukrajinskoj Odesi." Britanske novine Evening Standard tako su sažele zapažanja neimenovanog stručnjaka za organizirani kriminal koji je poznavao tamošnje odnose devedesetih godina:

"Kad se raspao Sovjetski Savez, Odesa je svojim pristupom moru, neograničenim trgovačkim putovima do polja heroina u Aziji, naftnim poljima na Kavkazu, polupropalim tvornicama oružja nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i jugoslavenskim bojištima, željnih topova i nafte, postala središte organiziranog kriminala. Lučki grad tada je bio najpoznatiji po švercu droge, nafte, cigareta i djevojaka prisiljenih na prostituciju. Žukov je u Odesi osnovao vlastitu banku koja je podupirala lokalnu i gradsku vlast. Osnovao je i niz poduzeća s imenom Sintez koja su nadzirala preradu nafte. Počeo se baviti dragocjenim metalima, glazbom, filmom i videoprodukcijom, ali i bankovnim i investicij- skim poslovima. Sredinom devedesetih osnovao je poduzeće SK Oil Invest koje je naslijedilo ugovor s ruskim državnim poduzećem za izvoz oružja Rosvoruženje. Prema tom ugovoru je u zamjenu za rusko oružje mogao prodavati naftu koja je nabavljena iz Irana." U Odesi je tada vladao Leonid Minin, koji je bio poznat po tome da se vozi u dugoj bijeloj limuzini. Prodavao je oružje na kriznim žarištima. Prema pisanju Evening Standarda, Odesa je bilo idealno mjesto za takvo poslovanje jer nije poznavala gangsterske obračune. Nakon brojnih atentata 1997. postala je opasno mjesto.

"Minin je pobjegao u Švicarsku, Žukov u Veliku Britaniju, iako je i ranije, približno jednako dugo živio u Londonu, Odesi i Moskvi. Ruska prijestolnica bila je idealno mjesto za poslovanje, posebice ako si bio povezan s komunističkom partijom. Žukov je dio stare komunističke oligarhije", novinaru je povjerio nekadašnji britanski bankar koji je radio u Moskvi. U međuvremenu su dostavu oružja Hrvatskoj počele istraživati policija i tajne službe više europskih država i uspjele neke međunarodne trgovce oružjem privesti pred talijanski sud.

Međunarodnu operaciju protiv "mafije iz Odese" povjerljivom porukom potakla je francuska tajna služba DGSE (Direction Generale de la Securite Exterieure – Generalna direkcija za vanjsku sigurnost). Početkom 1994. godine su, naime, u egipatskoj luci primijetili brodove pune oružja, koji su otplovili prema Balkanu. Pariz je o njima obavijestio nadležne u NATO-u i uskoro se u zahtjevnu operaciju uključila skoro polovica europskih obavještajnih službi.

Jadran Express stavio satelitski prijamnik GPS koji omogućava praćenje tragova bilo gdje na planetu, ratni brodovi pod talijanskom i francuskom zastavom su ga zaplijenili. Na njemu su otkrili sto trideset i tri kontejnera s oružjem i streljivom. Prema Hrvatskoj je plovio iz egipatskog Port Saida kamo je dospio iz Ukrajine. Nakon zapljene broda počela je velika međunarodna kriminalistička istraga koja je dala rezultate tek sedam godina kasnije. Do proboja je došlo kad su se istražitelji uspjeli infiltrirati u redove preproda- vača oružja i kad je progovorio jedan od osumnjičenih. 

Predsjednik naftnog društva Sintez, Aleksander Žukov, 7. je travnja 2001. privatnim zrakoplovom sletio na sardinijski aerodrom Olbia. Iz Londona je krenuo u svoju raskošnu vilu blizu mjesta Romazzino, niti deset kilometara udaljenom od slavne vile talijanskog premijera Silvija Berlusconija. Namjeravao je provesti uskrsne praznike u krugu obitelji. No, iznenađenog ruskog oligarha su u zračnoj luci opkolili naoružani talijanski policajci. Pod strogom stražom vojnim su ga zrakoplovom potajice doveli u torinski zatvor. Nakon zahtjevne policijske istrage uslijedila su uhićenja po Europi. Talijanski tužitelj je osim Aleksandra Žukova optužio Ruse Leonida Lebedeva, Anatolija Fedorenka, Andreja Važnika, britanskog bankara Marka Gerbera, Hrvata Kuzmu Medanika, Belgijanca Gezu Mezosyja i Grka Konstantina Dafermosa. Najutjecajniji optuženik  bio je Jevgenij Marčuk, prvi vođa ukrajinske sigurnosne službe i predsjednik ukrajinske vlade u vrijeme kad je državu vodio Leonid Kučma. Na popisu torinskog tužitelja našao se i Dmitrij Strešinski. No, nisu se svi nabrojeni našli iza rešetaka. Neki su uz pomoć država upletenih u trgovinu oružjem uspjeli izbjeći pritvor. Nakon uhićenja na Sardiniji Aleksander Žukov je pola godine proveo u istražnom zatvoru u Torinu. Strešinski je ponovno bio uhapšen u Njemačkoj, Gezu Mezosyja uhitila je belgijska policija. Leonid Lebedev je pobjegao jer su ga štitile ruske vlasti. Kasnije se zbog prodaje oružja Iranu ipak našao u drugim istragama. Neobičan rasplet slijedio je nakon uhićenja Konstantina Dafermosa. Grka su, naime, u Istanbulu pritvorili turski policajci, ali hrvatska vlada ga je proglasila službenim predstavnikom i protestirala kod turskih vlasti. Nakon višegodišnje istrage članovi "mafije iz Odese" optuženi su za nedozvoljenu trgovinu oružjem. Torinski je tužitelj naveo da su s osam brodova na balkanska bojišta prevezli najmanje 30.000 automatskih pušaka kalašnjikov, 7814 različitih raketa, 46. kompleta različitog streljiva i 126 kompleta opreme za vojna vozila. Time su prekršili tri rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Istražiteljima je uspjelo uhvatiti brod Jadran Express na kojem su bila 133 kontejnera s oružjem i streljivom ukupne težine približno 2000 tona. Ipak je to bio tek zadnji od osam brodova "mafije iz Odese". Sve skupa su došla 802 kontejnera s 12.347 tona u vrijednosti od približno 200 milijuna dolara. Brodovi s oružjem za Hrvatsku su iz Ukrajine plovili između listopada 1992. i ožujka 1994., kad je zaustavljen Jadran Express.

Oružje je izvozilo panamsko poduzeće Global Technologies Inter- national. U veljači 1992. je Dmitrij Strešinski osnovao ukrajinsku podružnicu poduzeća sa sjedištem u Kijevu. Posredničko poduzeće oružje je nabavljalo od državnih tvrtki Progress iz Ukrajine i Belorusexport iz Bjelorusije. S njima je Strešinski od listopada 1992. do ožujka 1994. potpisao najmanje pet ugovora koji su poduzeću Global Technologies International omogućavali nabavu oružja, utvrdili su istražitelji. Podružnicu poduzeća u Kijevu vodio je bivši agent ruske tajne službe KGB Anatolij Fedorenko, a njegov je zamjenik bio Andrej Važnik. Jednu od ključnih uloga imao je Dmitrij Strešinski jer je povezao kontakte s poduzećem Progress. Prvi potpisani ugovor između proizvođača oružja i posrednika bio je vrijedan 4,5 milijuna dolara. Datum njegova potpisa nije poznat. Strešinski je potom potvrdu o konačnom korisniku falsificirao tako kao da je bilo namijenjeno Casablanci. Drugi posao su dobavljači i posrednici zaključili u listopadu 1992. i to u vrijednosti od 3,85 milijuna dolara. Konačni cilj te pošiljke trebao je biti Egipat. Oružje su u Ukrajini natovarili na teretne brodove Island i Diana Delta i usmjerili ga prema jugu. Zapravo je pošiljka stigla u Hrvatsku. Potvrde o konačnom korisniku koje je priredio Strešinski i odnose se na spomenute države vjerojatno je upotrijebio već kod prijašnjih pošiljki oružja u Sloveniju. Neki brodovi koji su u jesen 1991. i u siječnju 1992. isplovili iz bugarske luke bili su, prema pripremljenim dokumentima, naime, isto tako namijenjeni u Maroko i Egipat, a pristali su u Kopru. Put oružja u Hrvatsku također je u listopadu 1992. vodio preko Slovenije.

U Sloveniji su, naime, iskrcane prve dvije pošiljke od osam, koje je u Hrvatsku poslala "mafija iz Odese". Teret je oba puta dovezao brod Island. Prvi je put doplovio 23. listopada 1992. s pedeset i devet kontej- nera. U njima je bilo dvadeset milijuna metaka za kalašnjikove, milijun metaka za teške mitraljeze, pet tisuća protuoklopnih raketa za jednokratnu upotrebu i više od osam tisuća mina za teške minobacače. Prema dokumentaciji, brod je doplovio iz Valette na Malti. No, iz drugog je dokumenta vidljivo da je brod još istog dana navečer otplovio iz koparske luke i vratio se tamo otkuda je došao – u Mikolaiv u Ukrajini.

Drugi je put doplovio dva tjedna kasnije, 6. studenog 1992. Tada je dovezao 37 kontejnera. U njima je bilo 960 topovskih granata kalibra 130 milimetara, 10.700 minobacačkih mina velikog kalibra, deset milijuna metaka za kalašnjikove i kontejner s uzorcima streljiva. Streljivo obje pošiljke iz Ukrajine popisano je na tri popisa na ruskom jeziku. Dolasci broda s oružjem pokrenuli su ponovno dopisivanje između ministarstava obrane susjednih država. Trebalo je, naime, zajamčiti neometan prijelaz kamiona preko državne granice. Dan prije dolaska prve pošiljke, 22. listopada 1992., u kabinetu ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara došao je dopis iz Hrvatske. Potpisao ga je zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović koji je tada smatran jednim od najutjecajnijih ljudi u državi.

Unatoč tome, jedan je kontejner ostao u Sloveniji. U njemu su bili za Hrvatsku veoma važni uzorci testnog oružja i streljiva. Privremeno ga je zadržao ministar Janez Janša, iako je hrvatski ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak, kao i za drugo oružje s broda, tražio od Bavčara tranzitnu dozvolu za taj kontejner.

Kad su na drugoj strani granice saznali za Janšinu blokadu, zasuli su slovensko ministarstvo obrane molbama da im što prije pošalju uzorke – najustrajniji je bio pomoćnik hrvatskog ministra obrane Vladimir Zagorec, no kontejner sa "specijalnim uzorcima" testnog oružja put prema Hrvatskoj nastavio je tek 10. ožujka 1993.

Dvostruki dolazak broda Island u Kopar u četrnaest dana na Balkanu je najavio početak velikih poslova s oružjem u koje su bili upleteni utjecajni ljudi iz bivših sovjetskih tajnih službi. Oružje koje je u jesen 1991. došlo iz zaplijenjenih skladišta JNA u Sloveniji Hrvatska je upotrijebila za obranu od jugoslavenske vojske i srpskih paravojnih jedinica. S pošiljkama iz Ukrajine od 1992. do 1994. godine značajno je ojačala svoje oružane snage za oslobođenje okupiranog teritorija. Veliki dio od 12.347 tona s osam brodova iz Ukrajine nedvojbeno je doprinio značajnijim zalihama prije odlučujućih napada na srpske pobunjenike. Tako je u svibnju 1995. hrvatska vojska bez većih problema zauzela zapadnu Slavoniju, a u kolovozu iste godine olujnom ofanzivom slomila srpski otpor u "kninskoj krajini".

Velike poslove s oružjem između Hrvatske i Ukrajine dokazuju i financijski tokovi. Prema ispisima mađarske banke Central-European International Bank (CEIB) posredničko je poduzeće Scorpion International Services tri puta uplatilo veće svote novca panamskom poduzeću Global Technologies International. Prva uplata u iznosu od 2,5 milijuna dolara izvršena je 29. rujna 1992. Druga, u visini od 3,5 milijuna, 18. svibnja 1993., a treća uplata od milijun dolara 1. rujna 1993. Poduzeće Konstantina Dafermosa je panamskom poduzeću Dmitrija Strešinskog sve skupa uplatilo najmanje sedam milijuna dolara. Podatke o navedenim uplatama slovenski su kriminalisti poslali i ukrajinskom uredu Interpola. Mitja Klavora, koji je tada vodio kriminalističku službu, u dopisu je spomenuo da slovenski kriminalisti ne poznaju Dmitrija Strešinskog, ali poznaju njegove poslovne partnere. To je direktor tvrtke Scorpion Konstantin Dafermos. Kriminalisti su na temelju podataka o poslovanju toga poduzeća i njegovih računa u banci CEIB u Budimpešti utvrdili da je "poduzeće Global Technologies International dobavljalo oružje Scorpionu, a ono ga preprodavalo dalje."

Još veće iznose od spomenutih sedam milijuna dolara Dafermosovo je poduzeće uplatilo na nepoznate banke i poduzeća. Te su transakcije u bankovnim ispisima mađarske banke bile označene internim kodom ILC. Ostaje nerazjašnjeno radi li se o banci u Hong Kongu koja danas ima takav službeni kod ili u Izraelu koja ima kraticu IL ili se radi o nekoj trećoj banci. Sigurno se radi o računu na kojem se skupljao novac za "mafiju iz Odese".

Na račune s kodom ILC samo 1993. godine bilo je uplaćeno barem 33,5 milijuna dolara. Najveća uplata s računa poduzeća Scorpion obavljena je 3. rujna 1993., kad su poduzeću Confin S.A. uplatili trinaest milijuna dolara. Takvo ime nosi ugledno poduzeće nekretninama u švicarskom Luganu. Slično ime nosi i jedno od osam panamskih poduzeća koja su bila u vlasništvu Konstantina Dafermosa. U listopadu 1991. je, naime, u Panami osnovao poduzeće Confin & Oiltrade S.A.

Prva uplata iz Scorpiona na račun "mafije iz Odese" s kodom ILC zabilježena je već pri plaćanju pete "službene pošiljke" raketa za Sloveniju. Brod Sabine u Kopar je doplovio 1. travnja 1992., iako je pošiljka plaćena još nekoliko dana prije dolaska. Tada, 25. ožujka, bilo je 11,6 milijuna maraka zamijenjeno u sedam milijuna dolara. Još istoga dana s kodom 3ILC bilo je uplaćeno četiri i pol milijuna dolara. Vrijednost pošiljke s većim brojem protuoklopnih raketa Fagot bila je prema Zvonarovim navodima dvanaest milijuna dolara. Kako su doplatili razliku nije moguće utvrditi.
Novac iz Slovenije, dakle, završio je kod "mafije iz Odese".

Visoke svote za oružje su na račun bečkog poduzeća Scorpion uplaćivali i Hrvati. Više iznosa bilo je uplaćeno upravo u danima kad je brod Island iz Ukrajine u Kopar dva puta dovezao oružje. Između 30. listopada i 12. studenog 1992. kao uplatitelj osam milijuna dolara navedeno je poduzeće Oblatio A. V. V., iako novac nije išao s računa toga privatnog poduzeća iz nizozemske Arube, jer je već u lipnju 1992. bilo izbrisano iz registra. Prema riječima tadašnje voditeljice kabineta hrvatskog ministra financija, Terezije Barbarić, ime Oblatio A. V. V. koristili su samo za prikrivanje pravog izvora plaćanja. Hrvatska u tom razdoblju nije imala dovoljno novaca u proračunu, zato su oružje plaćali posudbom koju im je na ime papirnatog poduzeća odobrila banka u Londonu. Spominjanje poduzeća Oblatio A. V. V. i istovremeni dolasci broda Island u Kopar pokazuju da se radi o plaćanju oružja koje je poslala "mafija iz Odese". Na Scorpionov je račun 11. studenog 1992. došla još jedna veća uplata i to u visini od 3,5 milijuna dolara. Bila je označena nepoznatim kodom 3LW. Iz nepoznate banke s kodom 4LW bilo je sljedećih mjeseci na Scorpionov račun u mađarskoj banci, u pet većih rata plaćeno još pedeset milijuna dolara.

LW inače ne predstavlja identifikacijske kodove nijedne države ili grada, iako su 3LW i 4LW sastavni dio poštanskih adresa u Velikoj Britaniji. Te oznake u adresi ima jedna od najvećih britanskih banaka. Torinski tužitelji su zbog suradnje u trgovini oružjem na Balkanu optužili i londonskog bankara Marka Gerbera. Na Scorpionov je račun s računa banaka s kodovima 3LW i 4LW bilo uplaćeno 53,5 milijuna. Tako je skupa sa osam milijuna uplate pod šifrom Oblatio A.V.V bilo barem 61,5 milijuna dolara uplate. Poduzeće Scorpion, dakle, imalo je prilikom kupovine oružja za Hrvatsku 61,5 milijuna dolara priljeva, a dobavljačima oružja posredovali su najmanje 40,5 milijuna.

Konstantin Dafermos koji je iz Beča vodio naoružavanje Slovenije i Hrvatske, prema mišljenju tužiteljstva, bio je vođa skupine međunarodnih trgovaca oružjem. U ožujku 2002. Strešinski je na torinskom sudu osuđen na dvadeset i jedan mjesec uvjetne kazne i plaćanje petsto šesnaest eura kazne. To je bila i jedina osuda. Afera Jadran Express nije doživjela epilog kakav su očekivali tužitelji. Sud u Torinu je u siječnju 2004., s obrazloženjem da ih Italija ne može kazneno progoniti, oslobodio sve ostale optuženike. Pošiljka oružja na hrvatskom brodu, koja je zbog embarga Ujedinjenih naroda bila zabranjena, bila je zaplijenjena u međunarodnim vodama gdje ne vrijedi talijansko zakonodavstvo. 

Dmitrij Strešinski je danas vlasnik moskovskog poduzeća Miniature Arsenal koje proizvodi umanjene varijante pištolja, pušaka i mitraljeza. Radi se o pozlaćenim darovima za zabavu bogatih arapskih šeikova i drugih bogataša. Oružje se izrađuje u omjeru jedan naprama dva, i čak i ispaljuje malene metke kao pravo oružje. U rujnu 2010. na međunarodnoj lovačkoj i konjičkoj izložbi u Dubaiju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, poduzeće je nudilo smanjene pištolje marke Caracal F po 15.600 eura, dok je za pozlaćene primjerke trebalo izbrojiti po 52.000 eura. Strešinski je uz prodajnu vitrinu novinaru objasnio da se radi o unikatnom ručnom radu. Izrada je trajala barem četrdeset i sedam dana. "Ne radi se o replici, radi se o minijaturnom oružju. To je umjetnost", naglasio je trgovac oružjem.

Ulomci iz prve knjige

> Uvod: Tako je započelo

> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu

> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem

> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora

> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne

> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima

> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"

> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"

Ulomci iz druge knjige

> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom

> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina

> Treći dio: Čermak i Zagorec bili su najvažniji kupci, a postali su najbogatiji generali

> Četvrti dio: Tajne bogatstva Čermaka i Zagorca, što je bilo sa Šuškom i Reihl Kirom?

> Peti dio: Bugarska veza - državno poduzeće Kintex

> Šesti dio: Poljska linija u rukama vojne tajne službe WSI

O AUTORIMA

Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.

Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.