DAGUR SIGURDSSON zaludio je hrvatske navijače. Islandski 51-godišnji stručnjak doveo je hrvatsku rukometnu reprezentaciju do srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu kada je malo tko to očekivao, ali osim rezultatima, Sigurdsson je snažan dojam ostavio i svojim ponašanjem.

Od ruke na srcu i pjevanja hrvatske himne, upečatljivih govora na time-outima pa sve do pjevanja i skakanja s igračima i navijačima na velikom dočeku u Zagrebu, Sigurdssonovi postupci učinili su ga, kako mnogi govore, najomiljenijim strancem u Hrvatskoj.

"Rekao sam da ste ludi na dočeku u Zagrebu, rekao sam to iz srca. Nisam nikad svjedočio nečemu sličnom. Nisam siguran je li ovo moguće igdje drugdje. Hvala svima na prekrasnoj večeri. Bila je ovo nevjerojatna priča, svi koji su dolazili na utakmice u Zagrebu bili su nam velika podrška", poručio je Islanđanin kad su se dojmovi već krenuli smirivati.

Sigurdsson je vrhunski trener. Kakav je bio igrač?

O Sigurdssonovoj trenerskoj karijeri već se puno pisalo. Od klubova je vodio Bregenz u Austriji i Fuchse Berlin u Njemačkoj, a kao izbornik bio je na čelu reprezentacija Austrije, Njemačke, Japana i sada Hrvatske.

Proglašen je najboljim trenerom svijeta 2015. godine, a uz srebro s Hrvatskom, najveći uspjesi su mu europsko zlato s Njemačkom 2016., kao i olimpijska bronca iste godine. S Japanom je na azijskim prvenstvima osvojio srebro i broncu, dok je Fuchse od novopečenog prvoligaša pretvorio u jednog od najjačih njemačkih klubova i s njim osvojio njemački i EHF-ov kup.

Ipak, ono o čemu se u proteklih godinu dana, koliko je Sigurdsson u Hrvatskoj, malo pisalo i razgovaralo jest njegova igračka karijera, koja je potrajala 17 godina i u kojoj je također zabilježio neke impresivne rezultate.

S 30 godina paralelno je bio i trener i igrač

Karijeru je započeo 1990. u Valuru iz Reykjavika, gdje je u šest godina pet puta bio prvak Islanda. Igrao je na pozicijama srednjeg i lijevog vanjskog. Kao 23-godišnjak otisnuo se u Bundesligu i s novoosnovanim klubom Wuppertalom u prvoj sezoni izborio plasman u Bundesligu te se ondje zadržao do 2000. godine.

Tada je otišao u rukometnu egzotiku i prvi put se susreo s Japanom, gdje je proveo tri godine u klubu Wakunaga Hiroshima. Kao 30-godišnjak se 2003. vratio u Europu, u austrijski Bregenz. Ondje mu je povjerena uloga igrača-trenera.

U svih pet godina koje je proveo tamo (u petoj je bio samo trener) osvojio je naslov prvaka Austrije, a s klubom je redovito igrao i Ligu prvaka. Sezona 2005./06. bila mu je najbolja te je u njoj zabio 21 gol u šest utakmica.

Nosio je kapetansku vrpcu Islanda

Dubok trag Sigurdsson je ostavio u reprezentaciji Islanda, za koju je u razdoblju od 1992. do 2005. zaigrao 215 puta i zabio 399 golova. Od 1999. do 2005. bio je i njen kapetan u razdoblju u kojem se islandski rukomet počeo probijati na veliku scenu i boriti se za medalje.

Današnji hrvatski izbornik tada je bio lider velikim igračima kao što su Olafur Stefansson, jedan od najboljih rukometaša tog doba, i Gudjon Valur Sigurdsson, legendarno krilo koje je zabilo gotovo dvije tisuće golova za Island. Dagur je bio i suigrač dvojcu kojeg je na ovom Svjetskom prvenstvu pobijedio - Snorriju Gudjonssonu, današnjem izborniku Islanda, te Aronu Kristjanssonu, izborniku Bahreina.

Najveći Sigurdssonov uspjeh s reprezentacijom bilo je četvrto mjesto na Europskom prvenstvu u Švedskoj 2002. godine. Island je tada bez ijednog poraza bio prvi u grupi, ispred Njemačke, Francuske, Španjolske, SR Jugoslavije i Slovenije.

Svoju najbolju utakmicu na prvenstvu Dagur je odigrao protiv Francuske, kojoj je u remiju 26:26 zabio pet golova. Ipak, Island je u polufinalu izgubio od kasnijeg prvaka Švedske, a u utakmici za treće mjesto od Danske.

Jednom je zaigrao i protiv Hrvatske

Bilo bi čudno da se svih tih godina nije dogodilo da Sigurdsson zaigra i protiv Hrvatske. Dogodilo se to na otvaranju Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine, kada je Hrvatska pobijedila 34:30. Sigurdsson je zabio jedan gol. Hrvatska je na kraju otišla do zlata, dok se Island oprostio već u skupini.

Sigurdssonu je tada na suprotnoj strani bio i sada njegov najbliži suradnik Denis Špoljarić, kojemu je kasnije bio trener u Fuchseu. Islanđanin vjerojatno tada nije mogao ni zamisliti da će 21 godinu poslije dovesti Hrvatsku do njene prve medalje na svjetskim prvenstvima nakon 12 godina.