ŠTO BISTE pomislili kad bismo vam rekli da postoji jedan hrvatski nogometaš koji je u 13 utakmica za svoj novi klub zabio 17 golova? Što biste rekli kad bismo dodali da je taj tip jedna od najvećih zvijezda u zemlji u kojoj igra i da ne može otići do dućana a da ga putem ne okruže deseci fanova kojima potpisuje autograme i s njima se fotografira? Što biste pomislili kad bismo vam rekli da je u tri mjeseca, koliko igra u toj zemlji, skupio gotovo 350.000 pratitelja na Instagramu i da uskoro pokreće vlastitu sportsku liniju po uzoru na CR7?

 

Pomislili biste da vas zafrkavamo. 

 

No on zaista postoji. Ime mu je Marko Šimić, ima 30 godina, igra u jednom od najvećih indonezijskih klubova i apsolutni je heroj grada u kojem živi više od 15 milijuna ljudi. Kako je, do vraga, dečko kojeg je Zdravko Mamić prije deset godina nagovarao da dođe u Dinamo završio u Persiji Jakarti nakon što u jednom periodu nije igrao nogomet dvije godine i razmišljao da prekine karijeru? Dobro pitanje, ali cijela njegova priča još je bolja.

 

 

Kontaktirali smo ga preko Instagrama i prava je sreća, kaže, da nam je uopće odgovorio, odnosno da je vidio poruku.

 

''Ma, ovdje je ludnica. Dobivam dnevno između 200 i 500 poruka od navijača i slučajno sam vidio da ste mi se javili. Pa tko bi pročitao sve te poruke. Da vidite što mi sve šalju, stvarno sam dirnut'', kaže Marko koji nas je nazvao baš nakon utakmice u AFC kupu (azijska verzija Europa lige) protiv vijetnamskog predstavnika.

 

''Zabili smo im u sudačkoj nadoknadi, strašna utakmica. Parkirali su autobus, poništili su nam dva gola, meni su očistili loptu s crte… Pun stadion, 75.000 ljudi'', kaže Šimić u dahu.

 

Takve velike utakmice danas su mu u Indoneziji svakodnevica, ali prije nekoliko godina nije mogao ni sanjati da će biti tu gdje je sad. Rođeni Pakračanin je generacija Lovrena i Perišića i s njima je igrao kod Dalića i Ladića u mladoj reprezentaciji. S 20 godina otišao je igrati u Rusiju nakon čega mu se javio Dinamo.

 

''Zdravko Mamić me konstantno zvao da dođem u Dinamo i nakon nekog vremena me nagovorio. Vratio sam se iz Rusije i onda su krenule ozljede. Dvije godine nisam odigrao utakmicu, oporavim se, Ladić me pozove u reprezentaciju, dva gola i ode zglob. Stalno sam vukao te ozljede i onda mi, naravno, više nisu davali šansu. Potpuno razumljivo'', prisjeća se Marko karijere otprije desetak godina.

 

 

Nakon što su izbacili Hajduk iz Europe, pozvali su ga na probu iz mađarskog Debrecena. Na prvoj utakmici je zabio hat-trick i oduševio Mađare kojima nije bilo jasno da je toliko dobar igrač praktički bez kluba. 

 

''Nije im bilo jasno zašto me Dinamo pušta, ali su mi ponudili ugovor i ja sam ga odmah prihvatio. Otišao sam kući po stvari, kad zvoni mi mobitel i zove me neki menadžer. Rekao mi je: 'Šta ćeš tamo, ne potpisuj ništa, sredit ću ti ja transfer u Belgiju.' I ja odbijem Mađare i, naravno, transfer u Belgiju propadne'', prisjeća se Šimić.

 

Vratio se u Dinamo koji ga je poslao na posudbu u Radnik. Klub je iz treće ušao u drugu ligu, Šimić je igrao solidno, ali više nije bilo motivacije.

 

''Ma, sam sam si kriv. Ništa me to više nije motiviralo jer se potpuno razlikovalo od onoga što sam ja želio. Tražio sam klub da me puste. Nije mi se više igralo i ozbiljno sam razmišljao da se ostavim nogometa. No nekako sam opet završio u Mađarskoj, u Vasasu. Krenuli su me golovi, nekim Slovacima sam zabio četiri komada, imao odličnu polusezonu i uzeo Ferencvaroš. No onda sam imao nekih privatnih problema, koji su me psihički dotukli. Završio sam u Poljskoj, pa u Interu iz Zaprešića i onda dvije godine uopće nisam igrao nogomet. Bilo mi je stvarno jako teško i u tom trenutku sam se okrenuo vjeri i tu pronašao jednu novu snagu'', rekao je.

 

U jednom trenutku stigla mu je ponuda za probu u Vijetnamu, koja će mu kasnije promijeniti život, iako tada uopće nije tako izgledalo. Budući da nije bio u formi i nije ozbiljnije trenirao, nije prošao probu i vratio se kući.

 

''Nisam više želio počinjati ispočetka, nisam se s tim mogao pomiriti. Održavao sam fizičku spremu i onda je došla prilika da idem trenirati s trećom momčadi Ajaxa. Spremao sam se za to jer sam nekako osjetio da mi je to zadnja šansa. Pokazao sam se, bili su jako zadovoljni, ali se nije nikako uspio realizirati ugovor zbog nekakvih čudnih klauzula i tako sam završio u Pordenoneu, u 3. talijanskoj ligi'', kaže Šimić.

 

I tu se sve promijenilo. S Talijanima je potpisao ugovor, ali prije nego što je odigrao ijednu utakmicu pozvali su ga oni Vijetnamci kod kojih nije bio prošao probu.

 

''Poslali su mi avionsku kartu i morao sam moliti Talijane da me puste. Rek'o: Ljudi, dvije godine nisam igrao, ovi me tamo žele, pustite me, molim vas. I  nekako su mi dali papire. Dođem u Vijetnam i kažu mi da sam opet na probi! Odigram dvije-tri trening utakmice, odigram nešto i kaže mi tip iz kluba da trener ima neko drugo rješenje i da im ne trebam. Nisam mogao vjerovati. Kažem im: Pa ja sam ugovor raskinuo u Italiji, jeste li vi normalni!?’ Ali nisu željeli čuti. Ni danas ne znam kako, ali u tom trenutku je najjači vijetnamski klub tražio napadača, a mene su spazili na jednoj od utakmica. Prošao sam i tamo probu, potpisao ugovor i osvojimo prvenstvo i kup. U zadnjem kolu, prije nego što će mi dati novi, pravi ugovor, zabijem dva gola i u 30. minuti mi pukne aduktor. I gotovo…'', priča kroz smijeh Marko.

 

U tom trenutku te 2015. godine nije mu bilo do smijeha. Strancima su u Aziji davali ugovore na godinu plus još jednu godinu i nisu imali vremena za ozlijeđene igrače jer imaju kvotu stranaca, a i, kaže Marko, muljaju na provizijama od transfera. Nakon što se oporavio, prešao je u manji vijetnamski klub pa se ponovno vratio u jedan od najvećih klubova i uskoro je dobio ponude iz Tajlanda i Malezije.

 

''Odabrao sam Maleziju i pogodio. Prvo, moram reći, nisam znao koliko je to dobra i napredna zemlja. Sve je bilo super, odmah su mi ponudili ugovor i imali smo strašnu polusezonu i ušli smo u polufinale kupa. Tu me uzeo jedan klub iz prve lige u kojem sam stvarno bio dobar i onda su stigle dvije ponude iz Malezije i jedna iz Indonezije. Ja sam još razmišljao, a onda su mi Malezijci rekli da sam potpuno lud ako ne odem u Indoneziju jer nemam pojma što znači igrati tamo'', priča nam Šimić.

 

 

Nevjerojatan put ga je u prosincu 2017. godine naveo u Jakartu, jedan od najvećih azijskih megalopolisa u kojem živi više od 15 milijuna ljudi. Novi klub Persautan Bola Indonesia, skraćeno Persija, taman je započinjao natjecanje u President's Cupu, državnom natjecanju koje se smatra čak i važnijim od prvenstva koje je bilo suspendirano na dvije godine zbog FIFA-ine zabrane. Dvadeset momčadi raspoređeno je u pet skupina, a dalje idu pobjednici skupina i tri najbolje drugoplasirane momčadi.

 

Tu Šimićeva priča prerasta u filmsku. U prvoj utakmici zabio je jedan, a u drugoj dva gola. Potpuno je eksplodirao u nokaut fazi. U četvrtfinalu je utrpao dva gola, onda četiri u dvije utakmice polufinala i u finalu protiv Bali Uniteda dva gola. S prosječnom ocjenom 8,1 Marko je proglašen za najboljeg igrača natjecanja, a statistika mu je fascinantna. Čak 72 posto udaraca ide mu u okvir, 44 posto tih udaraca ih završava u golu, a dobio je gotovo 60 posto zračnih duela.

 

 

''Ja vam to ne mogu riječima opisati kakva je ovdje bila euforija nakon što smo mi osvojili taj kup. Ma, kakva Liga prvaka... Na stadionu je bilo 75.000 navijača, milijun ljudi je na ulicama slavilo naslov, potpuna ludnica. Indonežani su potpuno zaraženi nogometom, to je čisti fanatizam. Kad sam zabio gol, jedan navijač je skočio valjda s tri metra visine na teren i počeo mi ljubiti kopačke i plakati od sreće. Ni u najluđim snovima nisam to mogao predočiti'', kaže Marko koji je nakon tog finala zabio hat-trick u AFC kupu protiv singapurskog predstavnika.

Danas je tip koji je životario po Mađarskoj, Poljskoj i HNL-u megazvijezda u zemlji s 260 milijuna stanovnika.

 

''Ne bih zaista želio zvučati umišljeno jer se uvijek trudim biti skroman, ali status kakav ja imam ovdje, a polako i u cijeloj Aziji, imaju možda Modrić, Mandžukić i Perišić u Europi od naših igrača. Da dođete ovdje, uvjerili biste se iz prve ruke. To je nevjerojatno. Instagram mi gori, javljaju mi se i neke indonezijske zvijezde koje me žele upoznati, zovu me u televizijske emisije. Jakarta je kaotičan, ali odličan grad. Živim u apartmanu u jednom od najluksuznijih resortova u gradu. Klub mi je sve omogućio, stvarno paze na mene. Imam teretanu, bazen, sve što mi treba. Odlično mi je, jedino što moram paziti kad izlazim iz zgrade jer se u sekundi oko mene stvore navijači. Fotografiranje, autogrami, ali su jako pristojni i stvarno me poštuju'', priča Super Šimić, kako ga zovu u Indoneziji.

 

Stalno potpisuje nekakve sponzorske ugovore, a tvrtka koja oprema momčad sad želi pokrenuti njegovu sportsku liniju 9-SS (broj na dresu i nadimak Super Šimić).

 

''Da mi je to netko govorio prije par godina… Eto, CR7 i 9-SS, ha, ha. Čak rade i dres samo za mene. Posebna veličina i s unutarnje strane Super Simic i moji inicijali. Financijski sam se osigurao. Nećemo o brojkama, ali ugovor je odličan. Kad se sjetim u kakvoj sam situaciji bio prije par godina... Sad me zovu čak i iz Japana, a danas me zvao i jedan stvarno veliki turski klub. Pričao sam s Matom Malešom neki dan, pa mi je rekao da je gledao azijski Fox i da samo o meni pričaju. Ne mogu vjerovati'', kaže Marko čiji Instagram profil je najbrže rastući među nogometašima u povijesti Indonezije.

 

 

Čak 17 golova u 13 utakmica pomalo je nevjerojatna statistika, ali su golovi još nevjerojatniji. Slobodan udarac s 25 metara, golčina s 30, škarice, glavom… Što god Marko opali po golu, sve ulazi.

 

''Pretpostavljam da ljudi jako podcjenjuju indonezijski i azijski nogomet, ali morate ovo prvo vidjeti da shvatite koliko te zemlje napreduju i koliko se ovdje ulaže u nogomet. Bilo je jako puno igrača iz Europe koji su ovdje dolazili u nadi da će samo uzeti lovu, pa su na kraju tražili raskid ugovora i otišli su. Uvjeti su dosta teški, jako je vruće, a domaći igrači su vrlo brzi, okretni i strašno borbeni. U redu, tehnički i taktički nisu jaki kao mi, ali strašno brzo napreduju i liga je stvarno baš dobra. Ja sam se, iskreno, iznenadio, ali odmah shvatio da moram biti pravi profesionalac ako želim ovdje nešto napraviti'', priča Marko.

 

 

''Ne znam je li bolji naš stadion ili Allianz Arena. Sve svijetli izvana, svaka utakmica je rasprodana, pale se baklje, atmosfera je fantastična. Koliko god karata da oni puste u prodaju, sve planu. Utakmice su ovdje centralni događaj i na stadion dolaze cijele obitelji, kao u Americi. Sve traje od jutra, organiziraju si piknike i onda idu na utakmice. Ma nevjerojatno'', otkriva hrvatska zvijezda usred Azije.

 

Za utakmicu AFC Cupa protiv Tampines Rovers kapacitet stadiona je bio smanjen na nešto više od 49.000 gledatelja. Utakmica je ponovno bila rasprodana, a posjeta od 49.056 gledatelja apsolutni je rekord tog natjecanja.

 

Iako je status regionalne megazvijezde dosegnuo praktički preko noći, za sve što sad ima, kaže, teško je radio.

 

''Dvije godine sam na stvarno dobrom nivou, a u zadnjoj sezoni u Maleziji sam dao 22 gola. Krvavo sam se namučio za sve ovo i svašta sam prošao. Kako me krenulo? Momčad nam je, onako, srednje kvalitete i falio im je jedan pravi napadač da nešto naprave. Moja neka najveća kvaliteta je da često dajem golove, onako, ni iz čega. Padne mi na pamet da opalim s 30 metara, da potegnem škarice… Ne znam, oni su mi rekli da sam igrač koji radi razliku'', kaže Šimić koji, osim treninga, nema previše vremena.

 

 

''Preko dana sam uglavnom u klubu u kojem imaju kuhara samo za mene koji mi priprema našu, europsku hranu. Mogu ja jesti i azijsku, ali, ha, ha, ipak biram našu. Tu i tamo malo odem do grada, ali teško je nešto isplanirati jer je promet kaotičan i treba ti puno vremena da dođeš od točke A do točke B. No život u Aziji je generalno stvarno super, ništa mi ovdje ne fali'', rekao je.

 

Indonezijsko prvenstvo, zbog obrnutih godišnjih doba u odnosu na nas, počinje 28. ožujka kad Markova Persija otvara protiv aktualnog prvaka Bhanyangkare. Njegova Persija je, kaže, među tri-četiri favorita za naslov od 18 ekipa koliko ih se natječe. Toliko brzo je osvojio Indonežane da mu tamošnji nogometni savez želi dati putovnicu.

 

''Ma, nisu oni jedini, još neke zemlje me žele. Golema je to čast, ali…'', zastao je nakratko.

 

''Dok ne budem sto posto siguran da nemam baš nikakve šanse igrati za Hrvatsku, neću prihvatiti drugu zemlju. Ne želim da ispadne da se negdje, ne daj Bože, guram, ali to je moj najveći san. Joj, da mi se jednom vidjeti na tom popisu. Ma, da mi daju jednu minutu protiv nekog nebitnog. Jedino što me sve ove godine tjeralo naprijed je ta vjera u vlastite mogućnosti i ja ću uvijek vjerovati da mogu igrati na tom nivou. Dok postoji i najmanja mogućnost, ja ću se nadati'', rekao je Šimić.

 

Od anonimusa do megazvijezde, tako bi se ukratko mogla nazvati Markova nevjerojatna priča. Bilo je tu svega. Uspona, puno padova, ali na kraju je nekako sve, kaže, dobro ispalo.

 

''Naravno da sam svjestan da sam mogao puno više da sam bio pametniji dok sam bio mlađi, ali sad je sve super. Drago mi je da mi se javljaju i ljudi iz Hrvatske. Čestitali su mi i neki dečki iz generacije poput Ivana Perišića. Nadam se da mogu biti primjer i nekima koji će za mnom doći u Aziju ili Indoneziju. Ne treba nikad odustajati. Ja sam se digao iz bezizlazne situacije, ali uvijek sam vjerovao u sebe. To bih poručio svima koji ovo čitaju'', zaključio je Super Šimić.