U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Roberto Baggio u karijeri je zabio više od stotinu penala, ali obilježila su ga dva - jedan koji nije ni izveo i drugi koji je promašio. Božanski Repić igrao je za tri najveća talijanska kluba, ali nijedan od njih ga ne svojata. On je bio i ostao prije svega - talijansko nogometno blago.

U ITALIJI gotovo nema kluba koji se kroz povijest nije žalio zbog nepravde koju mu je nanio Juventus. Velikana iz Torina desetljećima se redovito smatralo privilegiranim kod sudaca, a 2000-ih je za to i platio izbacivanjem u drugu ligu. Većina talijanskih klubova i njihovih navijača posebno je motivirana kad im u goste dolazi Juve, ali nigdje ne postoji tako duboka mržnja prema njemu kao u Firenci.

Navijači Fiorentine za to su dodatni razlog dobili 1990. godine, kada im je Juventus odveo miljenika, najboljeg igrača i najveću mladu zvijezdu talijanskog nogometa Roberta Baggia. Platio ga je 25 milijardi lira, što je tada bio svjetski rekord, otprilike osam milijuna funti, koja je tada bila referentna valuta jer euro još nije bio uveden.

Za razliku od ostatka Italije, čija je netrpeljivost prema torinskom klubu bazirana na rezultatima i sucima, u Firenci ona ima svoje lice, i to vrlo prepoznatljivo, s još prepoznatljivijim detaljem na drugoj strani glave - Božanskim Repićem.

Firenca je poznata po svojoj iznimnoj kulturnoj baštini. Puno prije nego što je u drugoj polovici 1980-ih u tom gradu igrao jedan od najvećih talijanskih nogometnih umjetnika, ondje su rođeni Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarroti, pjesnici Dante Alighieri i Giovanni Boccaccio, slikari Raphael i Sandro Botticelli, kipar Donatello, filozof Niccolo Machiavelli... 

Ali u moderno vrijeme najpoznatija je po vjernim i ponosnim nogometnim navijačima. Njihova je Fiorentina u svojoj 96-godišnjoj povijesti šest puta osvojila kup, a 1961. i jedini europski trofej, Kup pobjednika kupova. Jedina dva naslova talijanskog prvaka pamti iz 1956. i 1969. godine, a 1982. bila je nadomak trećem, no onda je spoznala kako je biti žrtva Juventusove mašinerije.

Kako je došlo do mržnje?

Mržnja je posijana u posljednjem kolu, u koje su Fiorentina i Juventus ušli poravnati na vrhu, samo da bi sudačke odluke na obje utakmice pogurale Bianconere do naslova prvaka. Te su dvije momčadi s 44 boda bile na vrhu Serie A. Fiorentina je gostovala kod Cagliarija, kojem je trebao bod za osiguravanje opstanka, a Juventus kod kuće igrao s nemotiviranim Catanzarom. 

Ljubičastima je pobjednički gol poništen zbog vrlo spornog prekršaja na golmanu, a Catanzaru u prvom poluvremenu nije dosuđen čisti penal, ali u nastavku Juventusu jest. Fiorentina je odigrala 0:0, a Juventus pobijedio 1:0 i osvojio svoj jubilarni 20. naslov.

"Ukrali su nam titulu", javno je kukao Giancarlo Antognoni, talijanski reprezentativac i ondašnja ikona Fiorentine, u gradu je nastao slogan "bolje drugi nego lopovi", a ljudi su se u svakodnevici umjesto s "dobar dan" i "doviđenja" počeli pozdravljati s "Juve merda" (govno).

Od junaka do izdajnika i natrag

Fiorentina se u idućim godinama nije približavala borbi za naslov, ali je 1989., predvođena 22-godišnjim Robertom Baggiom i njegova 24 gola, zauzela sedmo mjesto i izborila kvalifikacije za Kup UEFA-e te dogurala sve do finala, u kojem ju je čekao - Juventus. U prvoj utakmici u Torinu bilo je 3:1, uz zanemaren očit prekršaj u napadu pri golu za vodstvo Juventusa, a uzvrat je završio 0:0.

No najgore za navijače ljubičastih tek je uslijedilo. Uprava kluba divljački im je skinula flaster s rane od izgubljenog finala i prihvatila "nemoralnu" ponudu Juventusa te mu prodala idola, puštajući u medije narativ da ga nije mogla zadržati jer mu je odlazak u veliki Juve bio izazov.

Jedno je bilo izgubiti naslov 1982. zbog sudaca, pa i onaj europski, ali tek je prodaja Baggia pokrenula potpuni revolt jer je pekla na osobnoj razini, kao izdaja. Navijači su sjedište kluba napali kamenjem, ciglama, lancima, pa i Molotovljevim koktelima, predsjednik Pontello morao se sakriti u unutrašnjosti stadiona, a konačna bilanca bila je devet uhićenih i 50-ak ozlijeđenih.

Nije tada bilo ni društvenih mreža ni kamera na telefonima kako bi Baggio mogao iznijeti svoju stranu priče, tek je kasnije dobio priliku objasniti da nipošto nije želio otići i da je učinio sve kako bi ostao. Predsjednik Pontello se jednostavno polakomio i prihvatio rekordnu ponudu iako praktički ništa od tog novca nije uložio u momčad i zamjene za gubitak zvijezde.

"U Juve silom, a ne iz ljubavi", pisalo je na naslovnici La Gazzette dello Sport, a Baggio se na službenom predstavljanju odbio fotografirati sa šalom novog kluba. No unatoč tome i činjenici da je prošlo gotovo već godinu dana od transfera, navijači su nekadašnjeg miljenika na prvom povratku na Artemio Franchi dočekali "na nož".

90 minuta za povijest

Juventus je u Firenci gostovao u travnju 1991., a stadionom su odjekivali zvižduci i uvrede, posebno kad bi Baggio primio loptu. No tijekom tih 90 minuta stvari su se zauvijek promijenile. 

Fiorentina je povela golom Fusera, ali kao i obično, za Juventus je dosuđen jedanaesterac, i to upravo na Baggiu. Roby je do tada bio standardni izvođač za Juve, pogodio ih je već pet te sezone, među kojima i tri tjedna ranije za kasni bod protiv Bologne. No bilo mu je jasno da bi gol razbjesnio njegove stare navijače, a promašaj njegovu novu momčad.

Objasnio je treneru Maifrediju da ga Fiorentinin golman Mareggini predobro poznaje i da je bolje da penal izvede netko drugi. Bijeloj točki umjesto njega prišao je Luigi De Agostini, koji ih je izvodio prije Baggiova dolaska, a Mareggini je obranio.

U 64. minuti Maifredi je odlučio zamijeniti Baggia, koji nije želio gledati ostatak utakmice s klupe i slušati bijes stadiona koji mu je dugo bio dom, nego se zaputio direktno prema svlačionici. Dok je pognute glave koračao prema izlazu, zvižduci su bili sve glasniji, a na teren su počeli padati razni predmeti.

U jednom trenutku pred njega je pao Fiorentinin šal. Baggio se načas zaustavio i podignuo ga. Zvižduke su zamijenile ovacije, a Baggio je mašući domaćoj publici nastavio prema hodnicima. Dobio je pošteni oproštaj i oprost navijača, koji su dodatnu satisfakciju dobili jer je ostalo 1:0.

Nadalje je sva mržnja Firenze bila usmjerena isključivo prema Juventusu iako je njegovi navijači ne doživljavaju previše i prihvaćaju rivalstvo samo na gostovanjima, tek toliko da ne ostanu dužni. Rivalstvo je danas prilično jednosmjerno, a zahukta se s vremena na vrijeme, kao lani kad je, baš kao Baggia 1990., Fiorentina Juventusu prodala mladog napadača i najboljeg igrača, ovaj put Dušana Vlahovića.

U devedesetima je Fiorentina utjehu pronašla u Gabrielu Batistuti i Manuelu Rui Costi, a Baggio je, unatoč kratkotrajnom bijesu navijača zbog poteza u Firenci, pronašao dom i 1993. osvojio Zlatnu loptu i Kup UEFA-e, a 1995. i prvi scudetto, nakon čega je prešao u Milan. Ondje je u prvoj sezoni osvojio još jedan naslov, ali samo godinu dana kasnije otišao je u Bolognu.

Još je dvije sezone proveo u Interu, a karijeru je završio u Bresci. Iako je igrao za sva tri talijanska velikana i u njima proveo ukupno devet godina, za razliku od većine talijanskih zvijezda te ere, ne pamti ga se posebno po nekom klubu - ni kao igrača Juventusa, ni Milana, ni Intera, pa čak ni Fiorentine i Brescie, u kojima je bio najsretniji. Baggio je prije svega - talijanski. 

Talijanska inačica Maradone

U eri tvrdog nogometa u Italiji, kojim su dominirali razbijači, umjetnici su bili rijetkost, a i njih se prvenstveno uvozilo u ograničenoj kvoti stranaca prije ustanovljenja Bosmanova pravila i otvaranja slobodnog tržišta među zemljama Europske unije.

Baggio je bio igrač poteza, sjajne tehnike i driblinga, najbliže talijanskoj inačici Maradone. No da bi bio najbolji, igra se morala vrtjeti oko njega pa ga je bilo teško uklopiti u taktičke zahtjeve rigidnih talijanskih trenera, s kojima se često sukobljavao te zbog toga morao i napustiti svaki od tri talijanska velikana u kojima je igrao.

No navijači su ga obožavali, a posebno kad je igrao za reprezentaciju, u kojoj je pružio neke od najboljih utakmica karijere te osvojio broncu i srebro na svjetskim prvenstvima. Ali nije uspio ostvariti dječačko obećanje ocu i donijeti naslov protiv Brazila, nakon što je u raspucavanju u finalu promašio odlučujući penal.

Obećanje koje će ga pratiti cijelu karijeru

Italija je 1970. u finalu Svjetskog prvenstva izgubila od Brazila 4:1. Mali Baggio tada je imao tri godine, a kao tinejdžeru otac mu je ispričao: "Vidio si kako sam bio tužan, prišao si mi i obećao da ćeš ti jednog dana protiv Brazila osvojiti Svjetsko prvenstvo."

Baggio je odrastao kao šesto od osmero djece u obitelji u kojoj je otac Florindo po cijeli dan radio kako bi je prehranio. Malom je Robyju nedostajalo očeve pažnje i sve što je želio bila je njegova pohvala, potvrda, ponos. 

Kad ga je Fiorentina kao 18-godišnjaka kupila iz lokalnog trećeligaša Vicenze, čekao je sve do navečer da se otac vrati s posla kako bi vijest objavio obitelji. Reakcija nije bila u skladu s očekivanjima. "Dobro, imat ćeš novca da platiš prozore koje si porazbijao loptom."

Fiorentina je platila operaciju

No i prije nego što će formalno prijeći u Fiorentinu, za Baggia je počeo dvogodišnji pakao u obliku dvije teške ozljede koljena, zbog čega su liječnici sumnjali da će nastaviti karijeru. Prva je stigla u posljednjem kolu sezone u Vicenzi protiv Riminija, pod vodstvom kasnijeg talijanskog izbornika Arriga Sacchija.

Unatoč tome, Fiorentina je odlučila finalizirati transfer, platiti operaciju i čekati oporavak. Baggio je bio toliko zahvalan da je osjećao strašnu grižnju savjesti i ispočetka nije htio unovčiti čekove kojima ga je klub plaćao jer nije mogao igrati i smatrao je kako mu plaćaju da ne radi ništa.

Propustio je cijelu prvu sezonu i konačno debitirao u Serie A u rujnu 1986., da bi mu samo tjedan dana kasnije ponovno otišlo koljeno. Operacija vanjskog i srednjeg ligamenta, meniska i čašice zahtijevala je nevjerojatnih 220 šavova. Kad je pitao liječnika kada će moći ponovno igrati, uslijedio je muk. Na ponovljeno pitanje, liječnik je samo odgovorio: "Najbolje da se fokusiraš na oporavak."

Snagu pronašao u budizmu

Robertu se srušio svijet, to mu je bio najmračniji trenutak života. Ležeći na bolničkom krevetu, okrenuo se prema majci i tiho izustio: "Ako me voliš, ubij me."

Baggio je u Firenci bio vrlo depresivan, odvojen od obitelji i momčadi. Iz dosade bi otišao u multimedijsku trgovinu i uvijek pitao za novi album Eaglesa iako ništa nisu izdali od 1979. Prodavač Maurizio prepoznao je mladu nadu Fiorentine i dao mu knjigu o budizmu u nadi da će mu pomoći u teškom razdoblju, kao što je i njemu pomogla.

Baggio se sprijateljio s Mauriziom i u budizmu pronašao snagu za oporavak i povratak onom što najviše voli. I kad se konačno vratio, pokazao je da ga je vrijedilo čekati dvije godine. U sljedeće tri sezone zavrijedio je nadimak Božanski Repić, vratio Fiorentinu u Europu i doveo je do finala Kupa UEFA-e i već spomenutog poraza od Juventusa. Baš zbog vremena u kojem su ga klub i navijači strpljivo čekali te ljubavi koju su mu iskazali kad se konačno vratio, toliko je zavolio klub i grad da nije želio prijeći u Juventus.

Od američkog sna do noćne more

Prije prve sezone u novom klubu Baggia je čekao prvi veliki izazov karijere - Svjetsko prvenstvo koje se igralo baš u Italiji. Cijela nacija živjela je za reprezentaciju, koja je došla do polufinala, ali onda ispala na penale. Baggio je svoj realizirao, ali Goycochea je obranio Donadoniju i Sereni i uveo Argentinu u finale. Roby je u pobjedi za treće mjesto protiv Engleske 2:1 zabio svoj drugi gol na turniru, ali nije ispunio obećanje ocu.

Prava prilika za to došla je četiri godine kasnije u SAD-u, kada je u finalu Italija igrala baš protiv Brazila. Ali do tamo nije došla nimalo jednostavno, nego na klasični talijanski način. U osminu finala prošla je kao jedna od najboljih trećeplasiranih momčadi iz skupine u kojoj su prvi i jedini put u povijesti sve četiri momčadi osvojile po četiri boda.

Baggio je u grupnoj fazi igrao slabo i sukobio se s izbornikom Sacchijem, koji je inzistirao na igri s prijenosom lopte nakon jednog dodira. Poslije uvodnog poraza od Irske, Baggio je istaknuo da ne može driblati jednim dodirom i pitao izbornika, koji mu je tepao da je talijanski Maradona, bi li od Diega tražio da igra na jedan dodir.

U sljedećoj utakmici protiv Norveške Talijanima je u 21. minuti isključen golman Pagliuca, a Sacchi je, na užas navijača, iz igre izvadio baš Baggia, na što je ovaj glasno prokomentirao da je lud. Italija je ipak pobijedila 1:0 golom Baggia, ali Dine, i nakon 1:1 protiv Meksika provukla se u nokaut-fazu, gdje ju je čekala Nigerija.

Roberto ističe da je trenutak koji je sve promijenio bio dolazak njegove obitelji u SAD. Nakon što je vidio oca, majku, suprugu i kćer, Baggio se preporodio i započeo fenomenalan niz kojim je odveo Italiju u finale. Protiv Nigerije je u 88. minuti zabio za izjednačenje pa u produžecima penal za pobjedu. U četvrtfinalu je, opet u 88. minuti, izbacio Španjolsku golom za 2:1, a u polufinalu protiv Bugarske zabio dvaput prije nego što je ozlijedio stražnju ložu.

"Propustit ću finale protiv Brazila samo ako me ubiješ", rekao je fizioterapeutu koji mu je dotrčao u pomoć. Nije smio propustiti priliku da ostvari obećanje ocu koje ga je gonilo cijelu karijeru. Spomenuo mu je to uoči utakmice, a Florindo ga je podsjetio da još nije pobijedio.

Nakon što je Sacchi ponižavajućim testovima isprobavao može li nastupiti u finalu, Baggio ga je uvjerio i odigrao svih 120 minuta, tijekom kojih golova nije bilo. Neki se sjećaju da su u prve četiri serije promašili i Franco Baresi i Daniele Massaro, ali svi pamte udarac Baggia, koji je trebao pogoditi da Italiju zadrži u igri, a poslao je loptu visoko preko gola.

"U modernom nogometu nema mjesta za pjesnike"

Taj ga je trenutak progonio godinama i zapravo usmjerio njegovu karijeru prema dolje, iako će u dvije sezone koje su uslijedile osvojiti dva naslova prvaka Italije. U šampionskoj sezoni s Juventusom novi trener Marcelo Lippi manje ga je koristio i naposljetku ga prodao u Milan.

Ondje se, pak, mučio s formom u prvom dijelu sezone, da bi se s vremenom izborio za mjesto u prvih 11 i u posljednjem kolu učinio ono što pet godina ranije nije mogao - zabio Fiorentini iz penala. Bio je to gol kojim je Milan osvojio, a Baggio obranio scudetto.

Iduće sezone momčad Milana preuzeo je Oscar Tabarez i Baggia bacio u drugi plan ustvrdivši da "u modernom nogometu nema mjesta za pjesnike". Isto je mislio i njegov nasljednik Fabio Capello, baš kao i Carlo Ancelotti, koji je stopirao transfer u Parmu jer mu se nije uklapao u taktičke zamisli.

Tih je godina Baggio ispao i iz reprezentacije, a kako bi oživio karijeru i izborio se za SP u Francuskoj, prešao je u Bolognu. U manjem klubu, kojem je cilj bio izboriti opstanak, Baggio je opet mogao biti svoj te ga je odveo do senzacionalnog osmog mjesta i izlaska u Europu. 

Cesare Maldini pozvao ga je natrag u reprezentaciju, Baggio je u prvoj utakmici protiv Čilea namjestio gol Vieriju, a pred kraj napucao protivničkog braniča u ruku i sam izveo penal za 2:2. To mu je bio prvi penal koji je izveo za Italiju nakon onog u finalu protiv Brazila te ga je opisao oslobađajućim, a time je postao prvi Talijan koji je zabio na tri Svjetska prvenstva.

No priliku je dobivao samo kao zamjena za Alexa Del Piera, koji se mučio s ozljedom, pa u osmini finala nije ni igrao, a u četvrtfinalu protiv Francuske ušao je u drugom poluvremenu. U raspucavanju je ovaj put bio precizan, ali Italija je treći put na njegova tri SP-a ispala na penale.

Misija Japan

Na klupskoj sceni uslijedile su dvije ne osobito uspješne godine u Interu, a na ljeto 2000. dugo je bio bez kluba. Talijanski ga klubovi, činilo se, više nisu željeli, a jedinu ozbiljnu ponudu imao je iz Japana. Baggio je itekako želio u Japan, ali ne tada, nego dvije godine poslije, jer je vidio posljednju priliku da osvoji Svjetsko prvenstvo.

Brescia je te sezone izborila povratak u Serie A, a supruga njenog predsjednika Luigija Corionija gledala je na televiziji prilog o Baggiu koji samostalno trenira te upitala: "Kupio si toliko usranih igrača, zašto ne dovedeš Baggia?"

Trener Carlo Mazzone dijagnosticirao je njegove stare probleme s trenerima i povezao ih s odnosom s ocem, od kojeg nikad nije dobio pažnju. "Najbolji si kad si u središtu pažnje. Vidiš trenere kao figuru oca i želiš pažnju koju od njega nisi imao. Sa mnom se ne brini. Moja strategija je da igrači dodaju loptu Baggiu, a on zabije gol."

U Bresci je opet igrao kao Božanski Repić, dobio je svu pažnju svijeta. Prije prve utakmice suigrači su ga gledali u svlačionici i rekli mu koliko su sretni i da ne mogu vjerovati da igra s njima. Baggio je već u prvoj sezoni Bresciu odveo do osmog mjesta i izlaska u Intertoto kup, u čijem je finalu ispala od PSG-a zbog gola u gostima.

U siječnju 2002., uoči SP-a u Japanu i Južnoj Koreji, izbornik Trapattoni rekao mu je da će ga voditi ako bude u dobroj formi. No posljednjeg dana siječnja Baggio je ponovno ozlijedio koljeno. Svijet mu se ponovno srušio, mislio je da je to kraj karijere i nije želio na novu operaciju.

Snagu za novi povratak ponovno je pronašao u budizmu shvativši da ne može odustati u Japanu, domovini njegova senseija Daisakua Ikede. Nakon operacije liječnici su mu rekli da će mu trebati šest mjeseci za oporavak, ali to bi značilo - ništa od SP-a. Odlučio je da će se vratiti za tri mjeseca i nakon luđačke rehabilitacije zaigrao samo 77 dana nakon ozljede.

Protiv nekoć svoje Fiorentine ušao je u drugom poluvremenu, a do aut-linije dotrčao je Pep Guardiola, skinuo kapetansku traku i omotao mu je oko ruke. "Samo je jedan kapetan", rekao mu je današnji menadžer Manchester Cityja. Baggio je zabio škaricama, a onda drugim golom potvrdio pobjedu Brescie. U posljednjem kolu golom protiv Bologne osigurao je Bresci ostanak.

Uspio je, vratio se na vrijeme i pokazao da je opet u odličnoj formi. Iščekivao je trenutak kad će ga Trapattoni nazvati, ali kad se to zaista dogodilo, uslijedilo je golemo razočaranje. Izbornik je procijenio da se Baggio prenaglo vratio i da mu je prevelik rizik voditi ga na Svjetsko prvenstvo.

Sve je bilo laž

U nevjerici, ali ne i bijesu, jer to nije u skladu s budističkim učenjem, Baggio je uzeo pušku. Spustio se na jezero na koje ga je otac kao dječaka vodio na pucaju na patke i na kojem mu je ispričao anegdotu iz finala 1970., koja ga je vodila više od 30 godina. 

Stari Florindo došao je za njim, a Roby mu se ispričao jer nije ispunio obećanje. U tom trenutku otac mu je priznao da je sve bilo laž. "Imao si tri godine. Spavao si, nisi gledao Italiju i Brazil. Nisi mi ništa obećao", šokirao ga je otac.

"Imao si talent, bio si jedan na milijun, ali nisi imao cilj, a ja sam ti ga dao. Mislio sam da nemaš karakter, djelovao si krhko, činilo se da ćeš igrati dobro samo ako ti govore da si dobar", objasnio mu je otac. Baggio je u nevjerici gledao u pušku i rekao mu: "U ovom trenutku osjećam snažnu potrebu da te upucam." 

Prema Netflixovu biografskom filmu, otac je odgovor smišljao sedam-osam sekundi prije nego što mu je uz smijeh uzvratio: "Samo nemoj opet pucati visoko."

No iako je u istom danu doznao da mu se srušio san i da neće moći ostvariti obećanje ocu, a onda i da je to obećanje na kojem je temeljio cijeli život bilo laž, Roberto je od oca konačno čuo i one riječi za kojima je žudio svih tih godina: "Nakon svega, mogu ti reći, bio si dobar."

U Bresci je igrao još dvije sezone do umirovljenja u dobi od 37 godina. U tih pet sezona s njim Brescia je imala najbolji prvoligaški niz u povijesti, a odmah u prvoj sezoni nakon njegova odlaska je ispala.

I to pokazuje poantu Baggiove karijere. Bio je fantastičan igrač za manje klubove, u kojima je mogao biti fokus i dobivati pohvale koje od oca nije dobivao, ali osim one čarobne 1993., kada je s Juventusom osvojio Kup UEFA-e i Zlatnu loptu, ništa nije osvojio kao glavni igrač. 

No njegova karizma na terenu oduševljavala je Italiju pa iako ga većina trenera nije voljela, navijači su ga obožavali. Dovoljno da zbog njega pokrenu nerede i bacaju Molotovljeve koktele, dovoljno da mu nakon jedne geste sa šalom zvižduke pretvore u ovacije, dovoljno da ga ne razapnu zbog promašenog penala u finalu SP-a, nego da dijele njegovu bol. Bol koja je bila puno veća nego što je trebala biti.