TONĆI KUKOČ svojevremeno je bio mlada zvijezda Hajduka i član U-21 reprezentacije. Danas s 34 godine igra sjajno za Segestu, koja se natječe u SuperSport Drugoj nogometnoj ligi. Zabio je sedam golova u polusezoni s pozicije lijevog beka, a s 13 asistencija predvodi ligu.

Hrvatska javnost upoznala ga je još dok je igrao za Hajduk, iako je odigrao tek 24 utakmice za splitski klub. Bio je nadomak pozivanja u seniorsku reprezentaciju, no onda je snimljen u majici na kojoj je bio prekrižen simbol Hrvatskog nogometnog saveza. Platio je novčanu kaznu, a zatvorio si je time i vrata reprezentacije.

Ipak, ostvario je dobru karijeru u inozemstvu. Kukoč je poznat po beskompromisnosti i izravnosti u komentiranju hrvatskih nogometnih prilika i neprilika. Svoju priču ispričao je u Indexovom Intervjuu tjedna.

Morali smo malo pomaknuti termin intervjua zbog priprema za drugi dio sezone. U prvom ste sjajno odigrali za Segestu i dali sedam golova u 15 utakmica. Kako Vam je u Sisku?

Bila je ovo dobra polusezona za mene, ali može i bolje. Težim uvijek da budem bolji jer u nogometu nitko nije nezamjenjiv, pogotovo u nižim ligama. Danas je sport biznis i nema tu puno ljubavi. Čim ja ne budem mogao igrati na ovoj razini, doći će netko drugi tko može. Nije to samo tako u Segesti, nego u svim klubovima.

Osim što ste zabili sedam golova, najbolji ste asistent polusezone s 13 asistencija. Osjećate li da biste možda ipak trebali igrati u nekoj višoj ligi?

Ne isplati mi se ići igrati u drugu ligu. Tamo ljudi jedva da zarade tisuću eura mjesečno. Neki klubovi ne isplaćuju ništa po tri-četiri mjeseca. Pa i u prvoj ligi imaš Šibenik, koji nije dao svojim igračima nekoliko mjeseci plaću. Što ću onda? Osim Hajduka, Dinama, Rijeke i Osijeka, svi drugi klubovi preživljavaju.

Dečki igraju za par tisuća eura. Nije to dovoljno da sebi osiguraš život. Moraš odigrati dobru sezonu da bi napravio transfer van ili da bi te uzeo neki od ova četiri kluba u Hrvatskoj. Važno je igračima nastupati za stabilne klubove kako bi mogli prehraniti svoje obitelji.

Prije povratka u Hrvatsku igrali ste u Mađarskoj za Honved i Kišvardu. Honved je bio klub za koji ste imali najviše nastupa u karijeri i odlične brojke. Kakva su Vam sjećanja od tamo?

Honved je cijenjen klub u Mađarskoj, najpoznatiji po tome što je Puškaš igrao u njemu rano u svojoj karijeri. Predsjednik nam je bio Amerikanac mađarskog porijekla. Bio sam u Zrinjskom i nazvali su me bih li došao u Honved. Bila je zima, a tamo je već bio jedan Hrvat, stoper Ivan Lovrić. Bilo je i nekoliko Srba. Lako ti je kad imaš svoje ljude oko sebe, mislim na Balkance.

Mi smo u dvije i pol godine igrali kvalifikacije za Europu. Igrali smo dvaput finale kupa i jednom ga osvojili. Bio sam najbolji strijelac i asistent kluba u kupu kad smo ga osvojili. Igrali smo tad 3-5-2 pa sam mogao igrati više prema naprijed. Imam predivne uspomene, navijači su me voljeli, davao sam sve najbolje od sebe i mislim da su to cijenili.

U posebnom Vam je sjećanju ostao Zrinjski. Često dijelite neke uspomene na svoje vrijeme u Mostaru. Zašto Vam je tamo bilo posebno?

U Zrinjskom mi je najviše u sjećanju ostalo zadnjih pet kola. Bili smo otpisani. Izgubili smo od Željezničara 1:0 i mislim da je u tom trenutku bila razlika pet bodova pet kola prije kraja. I njihov trener tadašnji je rekao na konferenciji za medije "šah-mat".

Nakon nekoliko dana je i moj bivši suigrač iz Hajduka Ivan Lendrić rekao da je prvenstvo gotovo i da će se ispred Vječite vatre okupiti sto tisuća navijača Željezničara. Na kraju smo mi osvojili naslov. U nogometu nikad ne smiješ reći da je nešto sigurno i gotovo prije nego što stvarno završi. Iz Bosne i Hercegovine nosim tu veliku uspomenu.

Osvojili smo prvenstvo. Vjerujte mi, teško je nešto osvojiti i na terminu s prijateljima, a kamoli nešto više. Većina ljudi je od nas digla ruke, ali mi smo vjerovali. Na kraju je na stadionu u Mostaru bilo više od 25 tisuća gledatelja, ne vjerujem da se ikad to ponovilo.

Imate dosta fotografija s navijačima iz svih klubova u karijeri. Dojam je da su Vas voljeli kamo god ste otišli.

Nikad nisam imao problema ni s kim. Kao igraču mi je najbitnije da dam sve od sebe na svakom treningu i na svakoj utakmici. Uvijek mi je bio interes braniti boje kluba. Važnije je ono što piše na prednjoj strani dresa od imena koje je na zadnjoj strani.

Navijači bi to uvijek prepoznali. U Mostaru su mi ostavili grafit ispred stadiona. Danas je drugačije. Ovi mladi momci imaju pun frižider i nemaju se za što boriti. Drugačije je to nego kad je moja generacija kretala.

Dok ste igrali za CSKA Sofiju, nastao je nadimak Bezobrazna livica. Jeste li ga prihvatili ili Vam smeta?

A taj nadimak je nastao više kroz neku zajebanciju. Tamo sam isto imao dobar odnos s navijačima. Ludogorec je broj jedan u Bugarskoj što se tiče financija i rezultata u posljednje vrijeme, ali povijesno najveća dva kluba su Levski i CSKA iz Sofije. Oni imaju najviše navijača. Na polusezoni smo bili 12 bodova ispred Ludogoreca.

No klub je upao u financijske probleme i do ljeta se sve raspalo. Nismo čak završili ni treći. Neki igrači su otišli, a CSKA je izbačen u zadnju ligu. Vratili su se sad u prvu ligu, ali teško je to objasniti. Sad postoje dva CSKA-a, ali ne znam koji je od ta dva kluba pravi.

Tad ste trebali ići u Dinamo Kijev, ali predsjednik bugarskog kluba Vas nije htio dati za manje od 10 milijuna eura?

To je predsjednik izjavio, ali nije bila istina. Da je došla ponuda, prodao bi on mene. Tada je trebalo platiti odštetu od dva milijuna eura, a on je rekao da bi me dao za deset.

Rekli ste, gostujući prije par godina na Indexu, da su Vam Srbi uvijek više pomagali od Hrvata. Stojite li pri toj izjavi?

Igrao sam u Honvedu s Đorđom Kamberom, koji mi je bio i kapetan. Tko god ga je zvao od menadžera i pitao za nekog srpskog igrača, on bi uvijek sve pohvalio iako neke uopće nije znao. To kod Hrvata nije slučaj.

Što se tiče trenera i igrača, mi poseremo čovjeka čak i ako ga ne znamo. Ako ga znamo, onda je još gore. Ja sam bio u takvim situacijama, osjetio sam to na svojoj koži. Prvi smo u tome da jedni druge vrijeđamo.

Trebali ste ići u Partizan, ali nije to uspjelo. Ipak, dobili ste brojne uvrede zbog toga.

To je istina. Da se taj transfer završio, išao bih u Partizan bez ikakvih problema. Danas je sasvim normalno da Hrvat ode igrati u Srbiju i obrnuto. Tad su svi skakali i govorili mi "di ćeš tamo?" U sportu ne postoji nacionalizam. Svoju djecu odgajam tako da ih učim da su svi ljudi isti. Svi jedemo istu hranu i udišemo isti zrak. Odgajam ih tako da nikog ne mrze.

Općenito, dosta ste izloženi na društvenim mrežama, pišete stvari koje se ne sviđaju svima. Kako se nosite s ružnim komentarima?

Ne zanima me kakvo će tko imati mišljenje meni. Ne mora me nitko voljeti. Znam kakav sam i moji doma znaju kakav sam i to mi je dovoljno. Danas je situacija takva da moraš jako paziti da nekoga ne uvrijediš. Teško je reći istinu. Ali mene boli k*rac. Kažem sve onako kako je, a ne onako kako bi drugi htjeli čuti. Neću se promijeniti nikad.

Je li Vas kad koštala ta izravnost i iskrenost?

Kratkoročno gledano, možda ćeš nekad sebi i reći da nisi trebao nešto napraviti na način na koji si napravio. Dugoročno - istina uvijek pobijedi. Ne zanimaju me laži i muljanja. Danas je vrijeme takvo da te netko želi prevariti čim izađeš iz kuće.

Većina ljudi laže, čast iznimkama. Ako ne nosiš glavu na ramenu, ako nisi sav svoj, najebo si. Sve se gleda kratkoročno, kako će se prevariti i što više zaraditi. Nakon nogometne karijere želim biti trener, ali idem na svoj način, pronaći ću svoj put. Nema uvlačenja u guzicu nikome.

Jeste li već krenuli u školu za trenera?

Sad u četvrtom mjesecu polažem za C licencu i tu ću krenuti. Nakon toga planiram dobiti i više licence. Nakon svakog polaganja trebao bih raditi u nekom klubu, a to ću i napraviti.

Pričali ste kako ste bili nemirni kao dijete...

Bio sam hiperaktivno dijete, nisam mogao biti miran i na mjestu. Ravnatelj je zvao mog oca i predložio mu da me ispiše iz nogometa. Zamislite tu ideju! Pa bez nogometa bih bio još luđi, da ne izbacim iz sebe tu energiju. Otac me onda odveo u školu na Skalice, a dotad sam bio u Spinutu. U to je vrijeme bilo drugačije. Puno više su se poštivali nastavnici.

Odrasli ste uz Hajduk, živjeli ste vrlo blizu stadiona Poljud.

Sve je počelo od sedme godine, otac me upisao u Dalmatinca. To je klub iz kojeg se išlo u Hajduk. Bilo je tamo 500-600 djece, a ja sam bio jedan od tridesetak koji je bio izabran da igra za Hajduk. Većini djece san je bio igrati u Barceloni ili Realu. Meni je samo bila želja da na Poljudu igram u bilom dresu.

Živio sam ni 500 metara od stadiona. Svoj cilj sam ostvario. Izborio sam se najprije za juniorsku momčad pa za seniore Hajduka. Osvojio sam Kup s Hajdukom. Pitaju me nekad jesam li zadovoljan karijerom. Prijatelju, mogao sam ništa ne napraviti i završiti na ulici. Ne žalim ni za čim.

Kako je izgledao Vaš početak u Hajdukovoj seniorskoj momčadi?

Tadašnji sportski direktor Iko Buljan je rekao da će nekolicina mladih igrača potpisati ugovor s Hajdukom, a ostali su za škart. Ja nisam bio među tom nekolicinom igrača. U međuvremenu me zvao Bruno Akrapović, koji je bio u Saturnu iz Moskve. Pitao me bih li došao na probu. Otišao sam, ali nisam ni rekao ljudima iz Hajduka.

Dobio sam ugovor nakon pet dana i potpisao ga. Rusi su htjeli platiti obaveznih 50 tisuća eura za mene, ali u Hajduku su rekli da žele 250 tisuća eura. Vratio sam se kući, ali onda su mi u Hajduku dali ugovor. Vidjeli su da vrijedim. Onda su me poslali na posudbu u Istru i Dragovoljac. Onda dolazi Krasimir Balakov kao trener u Hajduk.

U tom trenutku je bilo 50 igrača na prozivci. Mislio sam da ću opet na posudbu. Uzeo sam jedan dan ručnik i otišao na more. Zvali su me iz kluba da brzo dođem jer me trener želi vidjeti u nekoj prijateljskoj utakmici. Balakov mi je preokrenuo sve. Imao je tad Rubena Limu i mladog reprezentativca Gorana Jozinovića.

Nije imao potrebu za lijevim bekom. U momčad smo upali Lima i ja nakon priprema. U tom trenutku kao da sam bio u sedmom nebu. Došla nam je Barcelona pa Stoke City, obje utakmice pred 30 tisuća ljudi. Nakon toga Rijeka na Poljudu. U prvih par kola zabio sam i asistirao u SHNL-u. Sve je išlo kako je trebalo ići.

Uskoro se dogodio preokret. Stigao je novi trener i za Vas više nije bilo mjesta u sastavu.

Zadnja moja prava utakmica za Hajduk bila je protiv Rijeke, a nakon toga je Balakov otišao u Kaiserslautern, a došao je Mišo Krstičević. Nas dvojica nismo kliknuli, rekao sam predsjedniku Brbiću da idem, a on mi odgovorio da me neće pustiti besplatno.

Ipak sam bio mladi reprezentativac. Oprostio sam Hajduku dvije i pol godine ugovora, sve do jedne kune, i otišao u Bresciu. Mogao sam ja biti u Hajduku do kraja ugovora i uzimati mu pare, ali me to nije zanimalo. Htio sam igrati.

Na kraju ste završili u Brescii i odmah igrali protiv vrlo jakog Bayerna.

Život piše čudne priče. Prva utakmica bila mi je prijateljska protiv Bayerna, koji je u tom trenutku vodio Pep Guardiola, a glavni igrači Robben, Ribery i Mandžukić. Uvijek kažem da čovjek bude mentalno jak i da vjeruje u tebe. Nikad ne smiješ dozvoliti da ti netko kaže da nešto ne možeš.

Ispričali ste da je u Hajduku bila situacija jako teška. Plaće nisu dolazile, davali su Vam suigrači za džeparac...

Išli smo na pripreme na Kupres, Danijel Subašić mi je kupio kopačke. Vidio je da imam rupu na svojim kopačkama tad i odveo me u trgovinu MG Sport i kupio mi kopačke. Imali smo par tisuća kuna plaću, a to nismo dobivali po par mjeseci.

Onda kad bismo dobili, sjela bi banka na to i uzeli bi sve jer smo bili u minusu. Srđan Andrić, Ahmad i Anas Sharbini, Subašić i Marin Tomasov bi nama mlađima pomagali. Hajduk je u to vrijeme kad je stigao Krstičević bio u ogromnoj krizi. Odbijen mu je kredit. Da se nisu navijači pobunili, ne bi klub ni dobio taj kredit koji je spasio klub.

Kasnije ste snimljeni s majicom na kojoj je bio prekrižen znak HNS-a. Koliko Vas je koštao taj potez?

Igrao sam u to vrijeme jako dobro. Vjerojatno bih dobio poziv za neku prijateljsku utakmicu reprezentacije da nisam nosio tu majicu. Time sam se vjerojatno izbrisao za sva vremena da dobijem poziv. Čovjeku bi najbolje bilo da uči na tuđim greškama. Sad sam puno iskusniji i ne bih danas obukao tu majicu.

Ne mogu žaliti ni za čime. U prošlosti nije dobro živjeti. Dobio sam kaznu od 10.000 kuna koju sam morao odmah platiti kako ne bih bio suspendiran. U to vrijeme se znalo tko je u HNS-u i što se radilo tamo. Sad su to drugi ljudi i drugačije se vodi HNS.

Tadašnji izbornik Ivo Sušak Vas je pozvao u U-21 reprezentaciju, za koju ste triput nastupili.

Bio sam u sedmom nebu. U jednom trenu sam igrao za Hrvatski dragovoljac, a šest mjeseci nakon toga sam igrao za Hajduk protiv Barcelone i za mladu reprezentaciju. Igranje za svoju državu je za mene ponos. U životu mi nitko ništa nije dao. Nitko nije nazvao nekoga i rekao da ja moram negdje igrati.

Otac mi je radio u Brodomerkuru, a majka mi je bila kuharica. Nije bilo love za potkupljivanje trenera. Kad sam bio mlađi, bilo je puno kuverata trenerima da bi igrao ovaj ili onaj. Mi to nismo mogli. Morao sam sve svojim radom izboriti. Majka je morala raditi i drugi posao da bih ja mogao imati opremu za igranje i trening.

Jeste li se nadali pozivu u A reprezentaciju kad je Hrvatska imala deficit na lijevom beku?

Uvjeren sam da bih dobio poziv da nisam napravio ovo s majicom na HNS. U to vrijeme sam igrao u prvoj ligi, a neki su igrači pozvani i iz Serije B. Dobio bih i ja poziv da sam držao jezik za zubima. To mi je škola u životu.

Na početku sezone rekli ste da je udruga Naš Hajduk najveći problem u Hajduku. Imate li još uvijek to mišljenje?

Sve sam rekao objavom na svom Facebook profilu nakon ispadanja od Ružomberoka i smjene Nikole Kalinića s mjesta sportskog direktora:

"Jedino tko mora dati ostavku je Naš Hajduk, skupa sa nadzornim odborom. Nije se Kalinić sam potpisao, onaj tko ga je doveo, oni moraju dati ostavku, pa tko radi ovo svome klubu tri dana prije utakmice sa Dinamom.

I prije nego što je Kalinić postao sportski direktor Hajduka, znali su da nema kvalifikacije da to bude, a dali su mu kormilo, iskoristili su ga u tom trenutku i sada su ga udrili nogom u guzicu i potjerali van. Na sve načine pokušavaju srušiti instituciju od kluba, ljudi koji nemaju veze o ničemu vode jedan od najvećih klubova.

Nama ne trebaju neprijatelji, mi sami sebe rušimo. Svi su nam krivi, a zapravo jedini krivci smo mi sami. Silovanje i sustavno uništavanje kluba. Klub je svetinja, ima stotine grafita po Splitu, di piše da je klub ispred svih, igrači, treneri, uprava, svi odlaze, ali Hajduk ostaje, a ovi iz Našega Hajduka napravili su sebe većim od kluba i tu je kraj priče."

Kritični ste bili i prema Dinamu, koji je promijenio već tri trenera ove sezone. Napisali ste da je uprava nesposobna voditi ozbiljan klub.

Znate li tko će biti odgovoran za to što je Bjelici isplaćen ovoliki novac nakon otkaza? Na kraju će optužiti navijače jer su htjeli pravo glasa u Dinamu. Predsjednik Dinama samo je figura. On ni o čemu ne odlučuje, to rade ljudi oko njega. Kad bude trebalo preuzeti odgovornost, nabit će sve te ljude na kolac.

Jedina prava kupnja u Dinamu je bio Jakirović, koji je došao iz Rijeke kad je bila najveća kriza u klubu. Moć je bila u disbalansu. Mislili smo svi da će Hajduk osvojiti naslov, a na kraju mu je Dinamo pobjegao. Jakirović je ušao u Ligu prvaka i donio velik novac. Osigurao je budžet i dobio otkaz.

Bjelica je doveden, a nakon tri mjeseca dobio je otkaz. Ljudi iz kluba nisu stali iza njega iako su mu dali velik novac. Gdje je taj sportski direktor Marić radio prije nego je došao u Dinamo? On se uči na Dinamu? Pa gdje to ima da se učiš raditi na prvaku države? Uprava im je nesposobna i vidjet ćete sad u drugom dijelu sezone što će biti. Neće biti lako Cannavaru.

Tko će biti prvak ove sezone u SHNL-u?

U sljedećih šest mjeseci bit će ogroman pritisak. A jedini tko zna igrati pod ogromnim pritiskom je Dinamo. Oni svaku utakmicu moraju igrati na tri boda. Pogotovo kad se računa da se mora postati prvak. Hajduk mora prodavati igrače. Dinamo ima novac za dovesti pojačanja. Igrači će drugačije igrati baš zbog pritiska rezultata.

Imate igrače u drugim SHNL klubovima koji igraju fantastično baš zato što nemaju pritiska. Čim dođu u ova četiri kluba gdje postoji imperativ rezultata, ne uspijevaju svi igrači. Jednostavno se ne mogu svi nositi s pritiskom.

Dinamo ima prednost jer zna igrati pod pritiskom, a Hajduk vuče samo Livaja. Treba vidjeti kako će Rijeka reagirati ako im se dogode dva-tri poraza. Prošle godine se Rijeci dogodila kriza i nisu više iz nje izašli i Dinamo ih je pomeo. A Dinamo je izašao iz krize, počeo pobjeđivati i osvojio duplu krunu.

Tko je po Vama najbolji lijevi bek u ligi?

Meni je Dario Melnjak bio najbolji lijevi bek. No sad ga Gattuso više ne stavlja konstantno na tu poziciju. Bio je i ozlijeđen. Bio je idealan jer se volio ubaciti prema naprijed i završavati akcije. Šimun Hrgović je također odličan mladi igrač. Nadam se da će se stati iza njega.

Mladi igrači će imati oscilacije, ali meni je bolje kao navijaču Hajduka da zajedno trpimo i patimo sa svojim igračima nego da se dovode neki stranci poluškartovi. Kako se zovu ti Marokanci, Dajakule, Drakule? Samo uzmu lovu i ništa ne naprave. Pola igrača koji dođu tu ne mogu igrati ni petu ligu, a kamoli raditi razliku u prvoj ligi.

Zato bolje da svi klubovi u hrvatskoj stanu iza svojih igrača, jer oni su budućnost. Mene kao trenera čeka velik posao jer ne možeš ti sa svim mladim igračima pričati isto. Imaš skupinu od 25 igrača, a mladi žele osjetiti podršku trenera, kao što sam i ja htio. Kroz razgovor se sve može.

Rekli ste da novac nije nikad za Vas bio glavni faktor u karijeri. Je li bilo nekih bogatih ponuda koje ste odbili?

Ma ne. Ja sam igrao za Hajduk, igrao sam vani po brojnim klubovima. Jako sam zadovoljan kako je moja karijera išla. Imam trofeje s Hajdukom i sa stranim klubovima. Jako sam zadovoljan.

Tko Vam je bio najbolji trener koji Vas je vodio?

Pokojni Cico Mijač bio je dobar trener i dobar čovjek. Trenirao me i Josip Španjić, koji je bio odličan. Dejan Računica me doveo iz tadašnjeg Splita u Hajduk. Ali broj jedan koji mi je promijenio karijeru je Balakov. Vodio me u Italiji Marco Giampaolo, a onda i Christian Panucci u Livornu. Od svakog trenera pokupiš nešto.

Od svakoga se može nešto naučiti. Mene jako zanima kondicijska priprema i jako puno sam radio s Lukom Brkljačom u Opatiji. On je pomoćni trener Matjažu Keku u Sloveniji. Točno se vidi njegovo znanje, odličan je psiholog i bio mi je dostupan 24 sata.

Vjeran Simunić mi je bio trener u Mosoru dok sam bio mlad. Onda bi nas on pozvao u svlačionicu prije utakmice pa bismo bacali stol. Izašli bismo van kao gladni vukovi i onda bismo pobjeđivali utakmice.

A Gattuso? Mislite li da on izvlači najbolje što se može iz ove momčadi Hajduka?

On izvlači i više od ove momčadi nego što je neka realna mogućnost. Podsmjehivali su mu se, a čovjek je vodio Milan, Napoli i Valenciju. Prebrzo dižemo ljude u nebesa i prebrzo ih spuštamo. Gattuso ima dobre igrače i iz njih izvlači maksimum i više od toga, a klub mu ne daje pojačanja jer ne može.

Tko je najbolji igrač s kojim ste igrali kroz karijeru?

Kad sam bio u Hajduku još kao mlad igrač, bio je to Mario Tičinović. Sjećam se treninga kad je išao jedan na jedan s Pandžom, zavrtio ga je tako da se dandanas Pandža okreće. A Tičinović je bio tad klinac od 16 godina. Nogomet je čudan i ne uspiju uvijek oni koji imaju najviše talenta.

Tko bi rekao da će Modrić završiti u Realu? Čovjek je najveći hrvatski nogometaš. Perišić je išao iz Hajduka u Sochaux da prehrani obitelj i da se okuša vani. U tom trenu je bio jedan od naših najpodcjenjenijih igrača.

Ima sad jedan igrač koji igra sa mnom u Segesti. Njegovo ime je Leon Ivančić. Ako se nastavi ponašati kao što se sad ponaša, ako nastavi tako igrati i raditi, ne da će biti desetka Lokomotive, nego će biti desetka Dinama. Ima nisko težište i noge a la Modrić. Nisam to vidio godinama kod mladog igrača.

Koji su Vam sad ciljevi do kraja karijere?

Ostalo mi je još ne znam ni ja koliko godina nogometa. Dat ću sve od sebe da vratim Segestu na nogometnu kartu Hrvatske. Ako Bog da - do prve lige. Ali dug je put. Cilj mi je doći u prvu ligu i onda završiti karijeru. Volio bih to zbog navijača u Sisku, koji su me primili kao da sam njihov.

Ipak je Segesta najstariji nogometni klub u Hrvatskoj - Stara dama. Držim svoje tijelo na optimalnom nivou. Imam kondicijskog trenera i nutricionista. Danas su svi zamjenjivi, a ja dajem svaki dan sve od sebe da me se ne zamijeni.