IGRALO mu se taj dan još malo.

Malo više, da budemo precizniji, ako bolje pogledate njegovo pokeraško lice, više od tih 57 minuta i više od te jedne šampionske sezone nekog novog Juventusa koji je na današnji dan prije osam godina proslavio naslov prvaka i ujedno se u Torinu oprostio od svog kapetana i idola Alessandra Del Piera nakon 19 godina.

S kapetanskom trakom na ruci il Pinturicchio, kako ga je po svom prijatelju nazvao pokojni Juventusov predsjednik Gianni Agnelli, potegnuo je u 29. minuti onako majstorski, u svom stilu.

Namjestio se na udarac i lagano desnom nogom s nekih 18 metara pogodio u mrežu za njegovu omiljenu proslavu s isplaženim jezikom. 

VIDEO: Dan kad se Del Piero u Torinu oprostio od Juventusa

Nije mu bio nešto važan taj gol Atalanti jer se u njemu toliko emocija lomilo uslijed već unaprijed dogovorenog rastanka s ljubavi njegova života, oproštaja koji je htio prolongirati barem na još godinu dana.

Kako je Juventus prekinuo brak pun ljubavi 

Nije se ni posebno veselio iako je taj dan bio predodređen za veliku feštu svih juventina. Na kraju dana ostala je gorčina koja je prisutna i danas.

Del Piero je, nogometni zaljubljenici itekako znaju, prilično povučen tip, medijima čak i dosadnjikav. Bez afera, bez prljavih poteza na terenu i guranja sebe u prvi plan nenogometnim temama.

Ma koliko ga puta protivnik opalio nogama, ma koliko to bilo žestoko, ustao bi, pogledao ga u oči i samo popravio svoju opremu.

Nije tu bilo "neymarovske centrifuge" da bi se valjao i izležavao nakon teških faulova, nije bilo ni rasprava sa sucima i protivnicima.

Ostajao je hladnokrvan na sve i vjerojatno smatrao da je zaslužio još koji mjesec u klubu, ako zbog ničeg, onda zbog bespogovornog ostajanja u klubu nakon Calciopoli afere i igranja u Serie B.

Djelovao je Del Piero isključivo na terenu i u svlačionici kao lider i primjer istinskog gospodina u kopačkama pa je baš zbog toga maćehinski odnos Juventusa prema njemu neizbrisiva mrlja nove, šampionske uprave predvođene Andreom Agnellijem.

Taj brak prepun ljubavi jednostavno je morao imati sretniji epilog. Sve ovo izgledalo je mučno, gotovo poput onog 8. studenog 1998. u Udinama kada je zbog teške ozljede koljena izgubio cijelu sezonu i praktički doveo karijeru pod znak pitanja.

Hladan odnos s Conteom otkrio je sve

Htio je u Juventusu, u koji je 1993. kao velika nada stigao iz Padove za 2,3 milijuna eura, ostati još barem godinu, ali ovaj put nije se njega pitalo. Taj neki novi Juventus, tada s klupe predvođen senzacionalnim Antoniom Conteom koji je izveo čudo i odveo klub u samo godinu dana od sedmog mjesta do naslova prvaka bez poraza, ostao je hladan.

Hladan poput talijanskog velemajstora kada je u toj 57. minuti završio utakmicu i krenuo se posljednji put u Torinu pozdraviti sa svojim suigračima. Zagrljaj s velikim prijateljem Gigijem Buffonom bio je prvi potez.

Drugi je trebao biti taj da zagrli svog trenera i bivšeg suigrača Antonija Contea - to se nije dogodilo!

Dirnuti Conte je pljeskao, a Alex ga je nije ni pogledao. Niti sekunde nije imao tu namjeru i to nije bilo slučajno. Samo je prošao, tiho i nenametljivo, kao i čitavu svoju karijeru.

Ostao je kavalir kao i uvijek, znajući da je on svoje, po tko zna koji put, dao. Na onom počasnom krugu kada je obišao svaki kutak torinskog stadiona teško je zadržavao suze, no nekako se savladao. Mnogi na tribinama i ispred TV prijemnika, jasno, nisu.

Izgubili su ikonu koja je decidirano odbila povlačenje "desetke" iz upotrebe. Bio je to očajnički pokušaj Agnellija i Juventusa - spasiti što se spasiti da nakon gorkog rastanka sa simbolom kluba. Del Piero je bez ikakvog razmišljanja odbio ideju da se njegova "desetka" umirovi smatrajući kako bi time zakinuo potencijalne nasljednike i tako im ubio san.

Jedan od najvažnijih golova u Juventusovoj povijesti zabio je mjesec prije oproštaja

Težak odnos s Conteom proizlazi iz mizerne minutaže - kapetan je u svojoj posljednjoj sezoni za Staru damu odigrao tek 903 minute i u 28 nastupa zabio je pet golova, od čega tri u Serie A. Od toga je jedan bio strahovito bitan u 32. kolu protiv Lazija u Torinu, mjesec dana prije oproštaja.

Mučio se Juventus, na semaforu je stajalo 1:1, a onda je Conte u 73. minuti umjesto Mirka Vučinića ubacio Alessandra Del Piera. Osam minuta kasnije publika je na tada novom Juventusovom stadionu doživjela maksimalni delirij. 

Kako to već s njim biva, namjestio je loptu za slobodnjak iz poprilične udaljenosti. Iako je uz njega stajao genijalac Andrea Pirlo, također "sensei" slobodnjaka, ovaj je uzeo Del Piero.

Ovakva ideja u tom je trenutku mogla doći samo njemu jer nije samo jednom spašavao Juventus kada je bilo najpotrebnije, a tom pobjedom Juventus je nastavio maratonsku bitku s Milanom Massimiliana Allegrija te na kraju osvojio Scudetto s kojim je započeta dominacija Apeninima koja neprekidno traje i danas, u 2020. godini.

Te sezone Del Piero je počeo četiri utakmice, 19 puta je ulazio s klupe, a 15 puta ga Conte uopće nije uvodio. Šutio je, kao što je šutio i Fabiju Capellu 2005. kada ga je, u nevjerojatnoj formi, drilao na klupi zarad tandema Zlatan Ibrahimović - David Trezeguet.

A mogao je, bez ikakvih problema, ispaliti u medije svoj bijes i okrenuti sve protiv legendarnog trenera koji mu nije išao na ruku.

Del Piero je ostajao na klupi i za Contea su bile problem njegove veteranske godine. Alex, unatoč nogometnoj genijalnosti, nije fizički bio na nivou konkurenata Mirka Vučinića, Fabija Quagliarelle, Alessandra Matrija i Marca Borriella, a Conte je, znamo i to, isključivi pragmatik koji ne bira sredstva kako bi ostvario svoj cilj. 

Makar to značilo da mora klupsku ikonu baciti na začelje kombinacija.

Zašto smo ga obožavali?

Del Piero je gospodski šutio, kao i one 2006. godine kada je s Italijom postao svjetski prvak. Izbornik Marcelo Lippi držao ga je na klupi da bi Juventusov kapetan u polufinalu u onim epskim produžecima na Westfalenu ugasio Njemačku sjajnim golom.

Prešutio je i to, kao i ono što je slijedio već te jeseni - igranje Juventusa u Serie B.

"Pravi gospodin nikada ne napušta damu", i dalje odzvanja u mislima svih navijača Juventusa i tako već 15 godina unazad.

Šutke je, kao kapetan, predvodio momčad terenima druge lige, iako je mogao pobjeći za svjetlima Lige prvaka da je to i sekunde poželio.

Ali nije ni to. Kao što nije pozdravio ni Contea koji mu je oduzeo onaj počasni krug, odnosno još tu jednu sezonu u kojoj bi s Juventusom posljednji put zaigrao u Ligi prvaka.

Unatoč tako željenoj tituli koja je stigla u Torinu, svim navijačima Juventusa ostao je gorak okus u ustima zbog već spomenutog maćehinskog odnosa prema kapetanu.

Pa što ako je bio u jeseni karijere i imao 37 godina? Mogao je, a to najbolje svjedoče bitni golovi Laziju i Interu tog proljeća, odigrati još jednu sezonu.

Makar i na klupi, kao džoker. Onako po njegovom, tiho i nenametljivo, a istovremeno gromoglasno i zbog takvih stvari smo ga obožavali. Zaraznog majstora koji je kao klinac maštao o tome da bude - golman.

VIDEO: Čarolije Alessandra Del Piera

Svoje posljednje minute za Juventus odigrao je u finalu talijanskog kupa 20. svibnja u porazu 2:0 od Napolija, a mjesec dana kasnije stiglo je emotivno pismo kapetana koji je napustio svoj brod nakon 19 godina.

"Nikako nisam želio da bude ovakav kraj s Juventusom. No, uprava mi je prije godinu i pol dana dala do znanja da više ne želi potpisivati ugovor sa mnom. Ugovor mi je istekao na kraju prošle sezone i ništa drugo nisam mogao. Zato sam i snimio poruku navijačima, jer sam želio da znaju kako nisam otišao zbog novca. Nikada Juventus ne bih uspoređivao s novcem. Za ostanak u Torinu sam bio na bilo kakav način. U fazi sam karijere kada više ne razmišljate o novcu ili trofejima. Sve to imam. Mogao sam otići na mnoge destinacije koje bi mi bile isplativije, ali sam se odlučio za Australiju iz nekih svojih posebnih razloga. No, i dalje žalim što je sve ovako završilo s Juventusom, jer je to moj klub, moj život i sve moje u profesionalnom smislu."

Besmrtnost za Juventusove navijače

Osam godina kasnije Del Piero i dalje nije u upravi Juventusa iz razloga poznatih samo njemu. S druge strane, Antonio Conte preuzeo je Juveovim navijačima toliko omraženi milanski Inter i sada vodi žestoku bitku s klubom u kojem je bio kapetan i kreator strašnog povratka na tron.

I to je jedan od razloga zbog čega je Alessandro Del Piero besmrtan u očima i srcima svih onih koji sa simpatijama prate Juventus, a Conte tek običan igrač/trener koji je boravio u klubu. Za neke, logično, i izdajnik.

Da ispoštujemo brojke i statistiku - recimo i to da je u Juventusu u 705 utakmica zabio 290 golova i prema službenim podacima (s ovim se, jasno, pristalice Bianconera neće složiti) osvojio 16 trofeja i nisku individualnih nagrada za koje mu je sigurno potrebna poveća prostorija.

Nakon sjevera Italije, preselio je u australski Sydney FC gdje se igrao nogometa u društvu ikone HNL-a Krune Lovreka.

Karijeru je zapečatio 2014. u dresu indijskog Delhi Dynamosa, daleko od Torina i Juventusovog dresa gdje se to, a s tim ćemo se svi složiti, svakako trebalo dogoditi.

VIDEO: Alessandro Del Piero - legenda Juventusa