BEZ OBZIRA na to kako će završiti ovaj rukometni Euro i kako će Francuska, Danska, Švedska i Njemačka raspodijeliti medalje, hit prvenstva je reprezentacija Austrije. Zemlja bez značajne rukometne tradicije i ozbiljnijih rezultata zauzela je osmo mjesto, a za senzacionalno polufinale nedostajao joj je samo bod.

Onaj koji je prosula u utakmici s favoritom i domaćinom Njemačkom kad je deset minuta prije kraja imala velikih četiri razlike, a na kraju je završilo 22:22. Unatoč tome, reprezentacija koja ima samo jednog superstara Nikolu Bylika iz Kiela napravila je pravo čudo, namučila je i rušila je rukometne velikane i kao takva stekla je simpatije svih neutralnih rukometnih navijača. Tvorac austrijskog rukometnog čuda je legendarni nekadašnji slovenski rukometaš Aleš Pajovič.

Pajovič je u karijeri igrao za Celje, sa Ciudad Realom je tri puta osvajao Ligu prvaka, nastupao je još za bundesligaše Kiel, Magdeburg i Lübbecke, a veliku karijeru je završio u austrijskom Grazu 2018. kao trener igrač. Već iduće godine je preuzeo klupu Austrije, a na ovom turniru smo vidjeli kakav je posao odradio.

Lagana pobjeda protiv Rumunjske na otvaranju te po bod protiv Hrvatske i Španjolske odveli su Austriju u drugi krug. Pajovičeva momčad tamo nije stala s čudima. Pala je jaka Mađarska, Njemačka je spasila bod a da ni sama ne zna kako, protiv Francuske je Austrija bila u egalu sve do zadnjih deset minuta, a protiv Islanda jednostavno više nije bilo snage. 

Aleša Pajoviča rukometni navijači u Hrvatskoj najviše pamte po polufinalu Eura 2004., kad je Petru Metličiću u petoj minuti susreta teško ozlijedio oko. Premda se tada u Hrvatskoj svašta pisalo i pričalo, a HRS je čak namjeravao i tužiti Pajoviča, Metličić mu taj udarac nikad nije zamjerio. Štoviše, kasnije su kao suigrači u dresu Ciudad Reala pisali rukometnu povijest.

Sa slovenskom legendom smo prošli brojne rukometne teme, čuli smo kako je uspio s autsajderom rušiti velikane, a saznali smo i kako on vidi posrtaj Hrvatske na ovom turniru. Pitali smo Pajoviča bi li prihvatio ponudu da preuzme reprezentaciju Hrvatske kad bi ta ponuda ikad došla, kao i koja bi pravila rukometa promijenio da može. Izbornik Austrije nam je objasnio zašto misli da je finale između Francuske i Danske očekivano i s kakvim se problemima nosi u Austriji.

Naravno da smo se dotaknuli i kontroverzne situacije s Metličićem, a doznali smo i kako je tadašnjem suigraču u Ciudad Realu Mirzi Džombi ruku posjekao nožem. Za kraj smo ga pitali i da nam izabere svojih idealnih sedam i moramo priznati, tu nas je prilično iznenadio. 

Otkud sad Austrija na rukometnoj mapi Europe?

Iskreno, kad smo dobili grupu, nismo ni mi puno očekivali. Odradili smo kvalifikacije jako dobro i nadali smo se da ćemo iz trećeg pota dobiti lakšeg protivnika. Umjesto toga, dobili smo Hrvatsku. Realno, Hrvatska i Španjolska su bili veliki favoriti. Ništa, nismo očajavali, dobro smo se pripremili i odigrali smo neke jake pripremne utakmice.

Jednom u prosincu sa Slovenijom i dva puta s Islandom. Taj posao smo odradili kako treba i forma je samo išla prema gore. Odmah na početku sam osjetio da momci žele, da se nadaju prolasku skupine. Najvažnije je bilo to da su oni u to vjerovali. Išli smo iz utakmice u utakmicu.

Protiv Rumunjske smo odigrali jako dobro, golman Constantin Möstl je branio sjajno, na ovom prvenstvu mu se sve otvorilo, a u današnjem rukometu je bez pravog golmana nemoguće napraviti dobar rezultat. Zatim je došla Hrvatska gdje smo uzeli bod što je bilo nevjerojatno, posebice kad sam vidio kako ste sjajno igrali na pripremama u Poreču. Borbeno, fantastično u obrani, strašan igrački kadar.

Ako je jedan Duvnjak na klupi, onda je suvišno i pričati o tome kakvu igračku kvalitetu ima Hrvatska. Martinović, Cindrić, Karačić... Da ne nabrajam dalje. Nitko nam nije davao ni grama šanse, pogotovo ne nakon vaše partije protiv Španjolske. Ipak, na srce, na želju i s puno borbe smo osvojili taj bod. Onda smo išli na Španjolsku na valu pobjede protiv Rumunjske i boda s Hrvatskom.

U jednom trenutku sam se preplašio kad se Hutecek ozlijedio. Nismo znali što će biti s njim, srećom, nije se dogodilo ništa strašno. Moj najveći problem je kratka klupa, nemam toliko puno opcija za mijenjati i dečkima svaka čast kako su odradili ovaj turnir. Većina njih je igrala 50, 60 minuta svih sedam utakmica. Protiv Rumunjske je bilo relativno lagano, no sve ostale utakmice su bile na nož, u egalu do samog kraja, a u takvim susretima dolazi do ogromnog zamora. Zato im svaka čast na svemu. 

Hrvatska je počela utakmicu s Austrijom na isti način kako je završila onu protiv Španjolske. Nakon samo par minuta Hrvatska je vodila 4:1 i izgledalo je da će rutinski dobiti utakmicu. Je li vas u tim trenucima bilo strah potencijalnog teškog poraza?

Bilo me strah i prije toga. Znao sam kakva nas utakmica čeka. Hrvatska obrana 6-0 sa Srnom i Načinovićem u sredini, pa 5-1 s isturenim Duvnjakom, to je jako teško za probiti. No moram reći da smo cijeli turnir igrali jako dobro 6-0 obranu s Lukasom Herburgerom kao šefom obrane.

Golmani su nam branili sjajno i to nas je dosta vadilo jer je napad, s obzirom na činjenicu da nisam mogao puno mijenjati, imao u nekim trenucima puno poteškoća. Zato sam često koristio igru sedam na šest. Tako da mogu samo reći da sam ugodno iznenađen ovim što smo napravili i presretan sam kad sam gledao te dečke kako uživaju i kako se bore. Pokazali smo da mala Austrija može igrati protiv svakoga.

Taj napad sedam na šest pravio je puno problema Hrvatskoj. Prilično dobro ste ga uigrali.

Kod takvog napada je najvažnije da imaš igrače koji to mogu kvalitetno odigrati. Bylik i Hutecek su takvi igrači. Baš sam pogledao malo brojeve i vidio sam da smo cijelu godinu imali jako dobru realizaciju i 7-6 i 6-5.

Iskreno, nisam veliki fan napada 7-6, ne bih želio tako igrati cijelu utakmicu, ali ako igram protiv bolje ekipe i ako vidim da u napadu imamo poteškoća, onda ću to iskoristiti. Imamo nekoliko uigranih varijanti, to je jako teško protivniku za braniti jer uvijek imamo jednog igrača više. To igramo dosta dobro i u nekim utakmicama kad smo bili u problemu smo se na taj način vraćali u igru. 

Na što ste se najviše fokusirali uoči utakmice s Hrvatskom?

Najviše na obrani. Cindrić je izrazito dinamičan igrač, Martinović kao desni bek je vrhunski šuter. Na posljednjoj utakmici u Bundesligi je zabio 18 ili 19 golova. Znali smo da nam sa svih strani prijeti opasnost i stavio sam naglasak najviše na obranu. No i u napadu smo bili spremni. I na 6-0 obranu i na 5-1, pa ako to ne bi išlo, koristio sam najrizičniju opciju 7-6. 

Nikola Bylik već jako dugo igra u Kielu gdje je zvijezda, Lukas Hutecek je član Lemga, Robert Weber je godinama vrlo uspješno igrao u Bundesligi. Za te igrače se očekivalo da će biti nositelji igre, no odakle ste izvukli Constantina Möstla, momka koji se prometnuo u jednog od najboljih golmana turnira?

Na popisu od 35 imena sam imao četiri golmana, a jedan je imao problema s koljenom i ostali smo na Thomasu Eichbergeru, Ralfu Patricku Häusleu i Möstlu. Moj pomoćnik za rad s golmanima Nikola Marinović je odlučio da nam golmanski par budu Möstl i Häusle. Obojica su odlično branila u austrijskoj ligi, imali su jako dobru statistiku i zato smo tako odlučili.

Do samog početka prvenstva nije bio na najvišem nivou i nismo imali prvog vratara, no Möstlu se otvorio u najboljem mogućem trenutku. Hvala bogu da se to dogodilo, jer bez njegovih obrana bismo otišli kući već nakon prvog kruga. Sretan sam zbog njega i vjerujem da će ubrzo dobiti šansu negdje u inozemstvu što će ga učiniti još boljim golmanom.

Bod protiv Njemačke ste skupa s igračima euforično proslavili. Niste li ipak žalili za oba boda s obzirom na to da ste deset minuta prije kraja imali ogromnih +4 i s tom pobjedom bi vjerojatno prošli u polufinale?

Gledajte, mi smo i dalje mala Austrija. Nismo mi rukometna sila kao što je Njemačka. Igrače sam pripremao na sve, ali sam im naglasio da uživaju u igri i da daju sve od sebe. Kao i pred svaku drugu utakmicu napravili smo taktički plan, znali smo kako treba igrati, ali sam igrače uvjerio da ne smiju biti prepadnuti domaćinom i njihovih 20 tisuća navijača.

Kad je utakmica završila, veselili smo se jer je bod protiv jedne takve ekipe, koja je favorit za medalju, ogromna stvar za austrijski rukomet. Ipak, kako sam cijelu noć razmišljao, na kraju mi je bilo i žao što nismo pobijedili, a mogli smo i trebali smo. No to je sport.

Tu smo možda izgubili bod, ali smo se u nekim drugim utakmicama kao protiv Hrvatske vraćali iz bezizlazne situacije. Možda na kraju protiv Njemačke nismo imali sreće, ali bod protiv njih je velik bod. Njemačka je ipak za Austriju rukometna velesila.  

Mislite li da to može jednom postati i Austrija?

Mislim da je i dalje rano nešto tako reći. Kad smo se vratili kući, euforija je bila velika. Ljudi su nas zaustavljali, čestitali su nam. Bilo im je drago da smo napravili veliku stvar. Međutim, treba biti realan. Ovo je samo jedno prvenstvo na kojem nam se puno toga otvorilo. Imamo puno problema u radu s mladim igračima.

Puno klubova radi premalo u tom smjeru. Klubovi jednostavno ne ulažu dovoljno da bi popularizirali rukomet među klincima. Ovih 18 igrača što sam imao na ovom turniru je maksimum što sam mogao izvući. To je to što danas ima Austrija. Više od 10 igrača nam dolazi iz austrijske lige, tako da bih rekao da smo napravili puno više nego što je objektivno realno.

Austrija nije rukometna sila i pitanje je hoće li to ikad biti, ali idemo korak po korak. Želimo da smo tu, da smo redoviti na europskim i svjetskim prvenstvima, a sad nam se otvorilo da igramo kvalifikacije za Igre u Parizu. I to opet protiv Hrvatske. Nevjerojatno.

Je li vas iznenadio loš plasman Hrvatske, posebice nakon onakvog otvaranja protiv Španjolske?

Iskreno, da. Očekivao sam puno više. Pričao sam prije s Duvnjakom, znamo se jako dugo, i mislim se, kad bih ja barem imao Karačića, Cindrića, Duvnjaka, Martinovića, Srnu... S Načinovićevim tatom sam kao klinac igrao u Celju. Veron je baš velik, tata mu nije bio takav, ha ha. Imate stvarno sjajnu ekipu i očekivao sam da ćete napraviti bolji rezultat.

Međutim, to očito nije bilo ono na što nas je navikla generacija Balića i Metličića. S onom hrvatskom 5-1 obranom, pa nitko nije mogao ni da pogleda prema golu. Ja se toga jako dobro sjećam. Mislim da u ovoj ekipi nije bilo dovoljno žara, jer da ste ga imali poput nas, siguran sam da biste pobjeđivali.

Šteta da se Martinović ozlijedio, ali svejedno imate širinu i igrače koji mogu rješavati utakmice. Šteta, jer s ovakvom ekipom da ste bili u formi kao mi, siguran sam da biste otišli najmanje do polufinala. 

S obzirom na to da se naveliko špekulira s odlaskom Gorana Perkovca, biste li preuzeli Hrvatsku kad bi vam stigla ponuda?

Bilo bi to jako zanimljivo. Pajovič preuzeo Hrvatsku nakon 2004. i onog slučaja s Metličićem. Zamislite samo to. Mislim da je nešto tako teško moguće. Imate vi puno dobrih trenera, a ja imam dosta posla u Austriji. Jedino me zasmetalo što se nakon ovog turnira javilo dosta bivših hrvatskih igrača koji su prilično neugodno napadali i kritizirali Perkovca.

Treneru se mora dati vrijeme. Prije dvije godine ja sam odmah izgubio tri utakmice i letio sam van s turnira. Što se potom dogodilo? Ništa, nastavili smo dalje. Naravno, jasno mi je da su u Hrvatskoj očekivanja puno veća, posebno kad je ovako dobra ekipa, i ja bih imao veća očekivanja, ali svejedno mislim da se trenera treba pustiti da radi.

Jedino što bih ja napravio da sam na mjestu vašeg Saveza je da bih u priču uključio i igrače, pitao bih njih što misle o svemu, što nije bilo dobro i što je moglo biti bolje. Mislim da bi bilo korisno da se i glas igrača čuje, a ne da o svemu samo komuniciraju Savez i trener. 

U finalu ćemo gledati klasik između Francuske i Danske. Očekivano?

Francuzi su pokazali da su fizički dominantni, ali mislim da im je hendikep što više nemaju vrhunske golmane. Švedska se u drugom poluvremenu vratila nakon ogromnog minusa, ali vidjeli smo koliko je rukomet nepredvidiv. Onakav gol s deset metara. U jednom trenutku imaš medalju, pa je više nemaš. Danci su dominantni na svim pozicijama. Wolf je u prvom poluvremenu držao Nijemce u životu, a onda je sjajni golman Emil Nielsen odlučio utakmicu. Ipak, nakon svega viđenog, rekao bih da je ćemo gledati očekivano finale. 

Na prvi spomen vašeg imena gotovo da nema rukometnog navijača u Hrvatskoj kojem neće prvo na pamet pasti to polufinale EP-a 2004. i vaš prst u oko Petru Metličiću. Znate li da ste tada bili itekako omraženi u Hrvatskoj zbog tog poteza?

Znam i jasno mi je sve. Taj sam video pogledao milijun puta i znam da nije bilo namjerno. Bio sam obrambeni igrač, igrao sam nešto grublje i cilj mi je uvijek bio da mi nitko ne prođe. Bilo je to polufinale. Međutim, nikad nešto tako ne bih napravio namjerno. Kasnije sam s Perom igrao u Ciudad Realu, prijatelji smo i danas. Nikad mi nije zamjerio, ali znam da je to kod navijača ostalo. To mi je razumljivo i s tim mogu živjeti.

Vaš bivši suigrač iz Ciudad Reala Mirza Džomba mi je rekao da vas pitam zašto ste ga tijekom jedne večere posjekli nožem?

Ha ha, Mirza je legenda. Baš smo uživali u tom periodu koji smo proveli skupa u Španjolskoj. Bila je to naša balkanska grupa. Metličić, Džomba, Šterbik, Zorman, Rutenka i ja. Rutenku smo doživljavali kao našeg iako je Bjelorus. Bilo nam je stvarno predivno, stalno smo se družili.

Bili smo na jednoj večeri, a Mirza je sjedio nasuprot mene. Egipćanin Hussein Zaky mi je pokazivao neka videa s noževima i ja sam par puta zabio nož u drevni stol onako kako sam vidio u tom videu. No kako je Mirza lik koji stalno dok priča maše rukama, stavio je ruku točno na mjesto gdje sam ja pogodio nožem. Srce mi je stalo, premro sam od straha. Sreća, zaradio je samo par šavova i mogao je igrati bez problema. Ali u tom trenutku mi stvarno nije bilo svejedno. Puno mi ga pozdravite.

Vugrinec, Zorman, Kavtičnik, Škof, Pungartnik, Lubej, vi... Slovenija je tada imala zaista fantastičnu generaciju, ali osim tog srebra s Eura u Sloveniji, niste napravili ništa. Zašto?

Uvijek sam govorio da je to velika šteta. Kad god smo igrali s Hrvatskom, bili smo tu negdje. Igrački smo imali sjajnu ekipu, ali nismo imali energiju kakvu ste imali vi. Uvijek nam je nedostajao vođa kakav je bio Balić. Igrač koji je mogao i znao povesti ekipu, uzeti loptu u ključnom trenutku i reći kako će se odigrati.

U toj generaciji mi takvog igrača nismo imali. Šteta. Jedva smo došli i do te jedne medalje, a nitko me ne može uvjeriti da nismo imali kvalitetu za puno više. Samo, eto, ponavljam, nedostajalo nam je to nešto da budemo kao Hrvatska kad je osvajala medalje. 

Počeli ste u Celju, a iz tog kluba ste otišli 2003. u Ciudad Real baš kad je Celje osvojilo Ligu prvaka. Je li vam žao što u matičnom klubu niste osvojili najvažniji klupski trofej i što niste ostali bar još tu jednu sezonu?

Naravno. Kad sam otišao, Celje je postalo prvak Europe. Tada sam si razmišljao: "Baš si odabrao trenutak kad ćeš otići.'' No s Realom sam tri puta osvojio Ligu prvaka, pa ne smijem biti nezadovoljan. Za Celje me vežu predivne uspomene. Kao klinac igrao sam sa svojim idolom Iztokom Pucom, bio je tu Rolando Pušnik, Alvaro Načinović, Vladimir Jelčić... Imao sam sreću da sa 17, 18 godina igram s ovakvim legendama. 

Poseban problem u rukometu su pravila, odnosno, nejasno tumačenje istih i taj problem je jedan od ključnih zbog čega rukomet nema ni izbliza toliku bazu fanova kao nogomet ili košarka. Biste li vi promijenili neko pravilo?

Često se znam zezati i reći da je rukomet i dalje seljački sport. Po meni je najveći problem faul u napadu. U košarci je to lijepo definirano. Stoji li igrač mirno s dvije noge na parketu, faul je u napadu. Kod nas krilo skoči na beka koji je u kretanju i svira se probijanje.

Također, ne sviđaju mi se ni ova nova, stroža pravila kod ruke u lice. Pripadnik sam stare škole koja je igrala muški rukomet. U redu, ako je očigledan udarac u glavu, ako je potekla krv, neka bude crveni karton. Ali ako se radi o blagom kontaktu nakon čega igraču nije ništa, onda mi je glupo da se takve situacije kažnjavaju s dvije minute.

Treća stvar koja me smeta su crveni kartoni ili isključenja za igrače koji pogode golmana u glavu. Još mogu prihvatiti takvu kaznu kod sedmerca kad se golman ne mrda, ali kod krila... Pa pogledajte koliki kut to krilo ima kad skoči. Koliko tu ima mjesta za provući loptu? Jako malo.

To me smeta jer su sad golmani počeli glumiti Neymara i žaliti se na svaki udarac kako bi iznudili sankcije. Sve ostalo mi je ok, na ovom turniru smo gledali brz rukomet, suci su puštali malo grublju igru i to mi se sviđa.

Pasivan napad?

S tim pravilom nemam problem. Sudac i dalje odlučuje kad će dignuti ruku, ali sviđa mi se što danas napad nakon toga ima samo dva, maksimalno tri dodavanja. To je velika prednost za obranu i nagrada ako si je dobro odigrao. 

Najbolja sedmorka svih vremena?

Uh, jako teško pitanje. Na golu Arpad Šterbik, lijevo krilo Jonas Kallman, desno Vid Kavtičnik, pivot Rolando Urios, desni vanjski Olafur Stefansson, lijevi Sergej Rutenka. Još srednji? Baš teško. Neka bude Uroš Zorman. S njim sam dugo igrao i uvijek je znao kako momčad dovesti do vrha. Obrana bi bila ona naša iz Ciudad Reala. Pero Metličić, Didier Dinart i moja malenkost. Tu obranu nitko nije mogao probiti. 

Vi ste valjda jedini koji u idealnoj sedmorci ne vidite Ivana Balića ili Nikolu Karabatića.

Ha ha, da. Zato sam rekao da mi je najveći problem izabrati srednjeg. Teška odluka, ali eto, da malo poguram svoje Slovence.