PRIJE točno 30 godina na današnji dan u prometnoj nesreći u Njemačkoj poginuo je Dražen Petrović, jedan od najvećih hrvatskih sportaša i europskih košarkaša svih vremena. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, prenosimo intervju Zorana Kovačevića za časopis Sprint iz lipnja 1985., nakon Europskog prvenstva u Njemačkoj, jedinog velikog reprezentativnog natjecanja s kojeg se nije vratio s medaljom. Jugoslavija je izgubila u četvrtfinalu od Čehoslovačke, a Dražen se u mnogim stvarima nije slagao s izbornikom Krešimirom Ćosićem, najvećom hrvatskom košarkaškom legendom prije njega.

PODOSTA čitatelja obratilo nam se pismima i telefonom, zanimajući se kako je naš najbolji košarkaš reagirao na izbornikova objašnjenja debakla jugoslavenske reprezentacije na prvenstvu Europe. Slaže li se Dražen Petrović s Krešimirom Ćosićem u ocjeni okolnosti koje su dovele do neuspjeha?

Dan prije odlaska na klupsko prvenstvo u Španjolsku, Dražen Petrović je položio Rimsko pravo, stekao uvjete za upis druge godine na zagrebačkom Pravnom fakultetu i tako barem donekle umanjio razočarenje i gorčinu zbog neuspjeha na prvenstvu Europe i nekih optužujućih izjava saveznog trenera Krešimira Ćosića.

"Čitavo pripremno razdoblje sam isticao da mogu više pružiti kao drugi bek, strijelac, nego kao playmaker. Već tad sam vidio da u novoj ulozi teško dolazim u poziciju za bacanje, da zabijam vrlo malo takozvanih laganih koševa. To sam, dakako, odmah osjetio i u Karlsruheu, u dvobojima protiv sastava koji nisu bili ni puno slabiji niti znatno bolji od Ciboninih suparnika u Kupu europskih prvaka. 

Trebao sam vući loptu po čitavom terenu, organizirati igru i poentirati, igrati u stvari kao u Šibenki prije tri sezone. Upozoravao sam, želeći da sa mnom u pravoj ulozi reprezentacija ima jaču igru i da ostvarimo zajednički cilj: da osvojimo medalju. No, Ćosić je mislio drukčije. Htio je da prvo budem playmaker. Smatrao je da ću privlačiti pažnju protivničkih obrana, da će svi 'izlaziti' na mene, pa time otvarati više prostora našim ostalim igračima na parketu. 

Protiv Bugarske sam, vidjeli ste, igrao svoju igru i uz zafrkanciju brzo ubacio dvadesetak poena. Bez obzira jesu li na mjestu organizatora igrali Radović, Zorkić ili Mutapčić. Bitno je da se oslobodim lopte i da ne gubim snagu", u dahu je ispričao Dražen.

Navodno se taktički niste spremali prema uputama trenera, Ćosić tvrdi da je nova koncepcija u vas izazivala naglašene psihološke otpore?

Moje je da dajem koševe na najlakši mogući način. Kao u Ciboni. Čemu da kompliciram, igram onako kako ne igram u klubu, kad sve mogu izvesti jednostavnije, lakše i brže.

Dobro, ali Ćosić ističe da na treninzima niste željeli uvježbavati blokove, čime biste dolazili u priliku da nesmetano, "zaštićeni" od protivničke obrane, gađate na koš. Zato, kaže, protiv Čehoslovačke i Brabeneca niste odigrali kao što je trebalo?

Sve sam radio kao i ostali. To mu je sad opravdanje. Najlakše je sad krivnju prebaciti na igrače. Protiv ČSSR sam pucao 11/18, istina igrao slabije, podbacio kao i drugi. No, kad se pogleda malo bolje, ja sam ipak najbolji strijelac prvenstva, uz Sabonisa, Valtersa, Schrempfa i Martina izabran u najbolju petorku. To mi je izvjesna satisfakcija, mada bih sve dao za medalju. Svi smo krivi. I igrači i trener.

Vi, igrači, niste uvijek slijedili taktičke zamisli trenera?

Ne možeš sve izvesti po "skici". Griješili smo, ali ne samo mi. Došli smo, eto, bez centara jer, tvrdi Ćosić, iz prazne zdjele nije imao što da uzme.

Hoćete reći da zdjela ipak nije prazna?

Jasno. Što je s Radovanovićem, Žižićem - kojeg nije niti pozvao, Jovanovićem u SAD-u, Vukićevićem, Vrankovićem, uz Knegu koji je jedini igrao? Imamo centara za izvoz, a mi smo pokušavali bez njih! Njemačkom sastavu dodajte ove i Arapovića, koji će sljedeće sezone pokazati pravu vrijednost. 

Pa mi za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj imamo ekipu da ti pamet stane i bilo je glupo odreći se Vukićevića. Ima 212, dosta je napredovao. Česi su, recimo, bez kompleksa, visokog, mladog Okača suprotstavili Sabonisu. Dobro se snašao. I Vukićević bi.

Vranković je uglavnom sjedio na klupi jer je, kaže Ćosić, svoju nervozu prenosio na vas, suigrače. Niste ga prihvaćali, s njim ste postajali nesigurni?

Ako je nervozan, to je onda njegov problem. No, u ovakvoj situaciji je morao igrati! Ćosić sad može govoriti što hoće, ali evidentno je da smo griješili svi: i ja, i drugi igrači, ali i on. Stalno spominje peh s Nakićem. No, Nik mu je na pripremama bio tek osmi, deveti igrač! Nakon sjajne partije protiv SSSR-a postao mu je alibi, kao i neigranje Ace, najboljeg playmakera u zemlji.

A kad je došao u Cibonu, htio je Acu i Pavla (Pavličevića, op. p.) zamijeniti Sulimanovićem i još jednim bekom. Tu je onda nastao glavni "kuršlus" između njega i Mirka.

Protiv ČSSR se igralo suprotno uputama, a nakon 84:84 tri su po Ćosiću početničke pogreške - jedna Zorkićeva i dvije vaše (koje spominje, ali za koje nikog ne optužuje) plavu momčad odvele u katastrofu. Jeste li se štogod dogovorili u time-outu?

U toj minuti odmora sam rekao: "Dajte mi loptu i učinit ću nešto. Česi su u bonusu. Dat ću koš ili nekome podvaliti loptu na zicera." Zorkić je pucao. Ne okrivljujem ga jer je to učinio sa svoje pozicije... Možda je bilo više početničkih pogrešaka s klupe nego kod nas, na parketu!... Možda je Ćosić previše mijenjao. 

Mnogi mu zamjeraju da je više skakao protiv Francuza nego protiv Čeha. Poslije poraza u hotelu nije bilo ekscesa, ali su pojedini igrači pokazivali nezadovoljstvo vođenjem momčadi. Ja nikome nisam bio konkurent, pa su mi prilazili i isticali da se zbog čestih izmjena nisu mogli razigrati jer bi vrlo brzo opet morali na klupu.

A kako vi na to gledate?

Ha, znate kako je: dok je dobro išlo - bilo je u redu.

Prije EP-a ste izjavili da bi Cibona pojačana s nekoliko igrača ušla u finale, u borbu za zlato. Mislite li još uvijek tako?

Da.

Na pripremama je navodno bilo dosta poteškoća s prilagođavanjem igrača izvan Cibone vašoj igri?

Ma, nema veze! Sjetite se da se - kad sam dolazio u Cibonu - spominjala faza prilagođavanja, da su čak neki sumnjali hoću li se moći uklopiti u momčad. Odmah smo osvojili Kup prvaka, prvenstvo i Jugo-kup! Sad je bilo slično. Jasno da me Čutura bolje "razumije" nego, recimo, Sunara. Ta, stalno igra sa mnom. 

No, ako je tako, zašto Cibonina četvorka plus Radović nije češće zajedno bila na parketu? Baš ta postava, kad je konačno "spojena", napravila je razliku protiv Španjolske.

Jeste li nakon svega razočarani, nezadovoljni, možda ljuti?

Silno mi je žao zbog medalje jer smo, da smo preskočili Čehe, mogli i u finale. Iznenadio me pak Ćosić. Jedno je pričao na zadnjem sastanku na štutgartskom aerodromu, drugo govori sad. Tješio nas je, bodrio, govorio da će nas zaštititi, uvjeravao da smo lako mogli do medalje. 

Sad malo-malo, pa gurne nekog igrača, sakrije se iza njega; te nema Dalipagića, nema para. A došli smo bez centara jer je imao takvu koncepciju, jer je mislio da se može bez njih. 

Ja sam mogao odigrati puno bolje, ali i Ćosić je mogao vući neke korisnije, jače poteze. To, međutim, nipošto ne znači da mu ne treba dati šansu da nastavi započet posao. Štoviše. Svatko ima pravo na pogrešku!