DAGUR Sigurdsson bio je bijesan. Zaista bijesan. I iskreno, svidjelo mi se to što sam vidio. Bilo je očito da je Sigurdsson znao za uvjete puno prije početka Europskog prvenstva; znao je kakav je plan putovanja, kako su raspoređeni dani odmora i kako je postavljena grupna faza.

Osjećaj u dvorani za medije bio je da se ovaj istup pripremao od jučer, a možda i duže. Nije to bila spontana provala bijesa. Ali to ne znači da je bio u krivu. Naprotiv, njegov istup bio je nužan, piše za Handbollskanalen švedski novinar Ola Selby.

Jer ono što je Sigurdsson učinio jest da je glasno izgovorio ono što brojni treneri, igrači i vodstva momčadi godinama misle i tiho mrmljaju, a ponekad kažu i glasno, ali nikad ovako glasno. Rasporedi na prvenstvima, bilo u organizaciji EHF-a ili IHF-a, rijetko su dobri. Ne za igrače. Ne za vodstvo. Ne za momčadi.

"Fast food"

Ali čini se da savršeno odgovaraju organizatorima. Sigurdsson je EHF nazvao tvrtkom brze hrane i event agencijom, što je bilo neugodno precizno. Moderna prvenstva sve više izgledaju kao da je u njihovoj organizaciji sve važnije od optimalnih sportskih uvjeta.

Rasporedi krcati putovanjima, neravnomjerno raspoređeni dani za odmor, obvezni medijski termini usred vremena predviđenog za oporavak i pripremu. Sve je to upakirano u blještavi marketing, slogane poput "Čista veličina" i pažljivo produciranu zabavu.

Iz perspektive EHF-a to sigurno izgleda fantastično. Pune dvorane. Gust televizijski raspored. Zadovoljni partneri. Novac pristiže. A iz perspektive momčadi? Ne baš.Kada je Sigurdsson govorio da su ih strpali "u autobus kao smrznute piliće" nakon što su odigrali dvije utakmice u 22 sata, zvučalo je dramatično, ali ne i pretjerano.

Kada je postavio pitanje kako momčad koja je osigurala polufinale može biti prisiljena iskoristiti svoj jedini dan odmora na putovanje i obvezne konferencije za medije, bilo mu je teško proturječiti. Ništa od onoga što je spomenuo nije bilo nerazumno. Apsolutno ništa.

Video: Sanjin Strukic/PIXSELL

Naravno da je planiranje turnira složeno. Naravno da će netko uvijek biti nezadovoljan i da su kompromisi nužni. Ali kada ti kompromisi uvijek, iznova i iznova, idu na ruku logistici, TV terminima i produkciji spektakla, a ne sportskoj pravednosti, onda kritika nije samo razumna. Ona je nužna.

I budimo iskreni: rukometu su potrebni ovakvi trenuci. Ne zato što je bijes sam po sebi dobar, već zato što probija uljuđenu, predvidljivu buku koja tako često okružuje velika natjecanja. Imamo stotine konferencija za medije na kojima se ništa ne događa, gdje svi govore ono što se od njih očekuje i nitko ne želi talasati. I onda netko iznenada to učini.

Stao je u obranu igrača

Sigurdsson nije govorio o obrambenim sustavima ili kontranapadima. Govorio je o odmoru, putovanjima, oporavku i poštovanju prema igračima. Osporio je ideju da je dovoljno samo uprizoriti "lijepu predstavu". Pitao se znači li "Čista veličina" išta ako su temelji ispod napukli. Zato je ovo bilo važno.

EHF je moćan. A moćne organizacije rijetko vole da ih se javno proziva. Upravo zato im je to ponekad potrebno. Hoće li ovo išta promijeniti? Vjerojatno ne. Hoće li buduća prvenstva odjednom biti savršeno organizirana? Teško.

Ali ova konferencija za medije ostat će zapamćena. Ne po onome što je riješila, već po onome što je razotkrila. Ovo nije bila samo provala bijesa. Bio je to podsjetnik. I za nekoliko godina, kada se bude govorilo o klasičnim konferencijama za medije na velikim rukometnim prvenstvima, prilično sam siguran da će se i ova naći na popisu.