NA JUČERAŠNJI dan prije 40 godina na Poljudu je odigrana vjerojatno najdramatičnija utakmica u povijesti jugoslavenskog nogometa. Posljednje kolo kvalifikacija za EP u Francuskoj 1984. igrale su Jugoslavija i Bugarska. Računica uoči tog kola bila je jasna.

Jugoslaviju i Bugarsku u Francusku je vodila samo pobjeda, a s remijem bi na Euro otišli Velšani. Igrala se zadnja minuta, na semaforu je stajalo 2:2, a Bugari su imali zicer nad zicerima da zabiju treći gol i zaključe utakmicu. Ipak, Simović je kontru dva na jedan čudesno obranio i ekipi Todora Veselinovića dao još jednu šansu da pokuša nešto napraviti.

Legendarni Mladen Delić u očaju je vrištao: ''Nema više vremena za bilo šta… Nema vremena…'' A onda je jedna lopta došla na bok do Zlatka Vujovića koji pogađa u glavu Ljube Radanovića za nevjerojatan preokret i erupciju slavlja na Poljudu. Riječi Mladena Delića postale su dio povijesti.

''Nema više vremena za bilo šta… Nema vremena… 45:38. Vujović, Vujović… Evo, šansa! Gol! Gol! Gol! Ljudi, pa je li to moguće? Ludnica! Šta je ovo? Tresu se tribine.'' Riječi Mladena Delića postale su dio nogometne mitologije i opće mjesto za generacije ljudi s ovih prostora, a Ljubu Radanovića taj je gol obilježio da je i nakon 40 godina ostao najviše upamćen po trenutku iz 90. minute utakmice odigrane u Splitu 21. prosinca 1983. 

Sa strijelcem najslavnijeg gola u povijesti poljudskog stadiona pričali smo u Ulcinju tijekom tamošnjeg spektakularnog Mundijala prijetaljstva i u intervjuu za Index prisjetio se večeri kad je postao živuća legenda i objasnio je koliko mu je taj gol u životu donio, a koliko oduzeo. S Radanovićem smo razgovarali o klupskom i reprezentativnom nogometu bivše Jugoslavije 80-ih i saznali smo njegovo mišljenje zašto Jugoslavija za razliku od Hrvatske nikad nije mogla do zapaženih rezultata, a dobili smo i zanimljiv odgovor o tome tko je najveći igrač u povijesti s ovih prostora. 

Ljubo, u kolektivnoj memoriji taj gol je ostao kao vjerojatno najslavniji ikad zabijen na Poljudu, a možda čak i u povijesti nogometa bivše države. Koliko vas je taj gol obilježio i je li vam na neki način možda i bacio sjenu na čitavu karijeru jer sve što ste napravili prije i poslije tog dana palo je u drugi plan? Uvijek će vas se pamtiti isključivo kao igrača koji je zabio gol nakon čega je Mladen Delić vikao ono što je vikao. Je li vam pomalo i krivo zbog toga?

Na neki način ste i u pravu, ali ja na to ne mogu utjecati. Zato o tome i ne razmišljam previše jer se ne volim zamarati situacijama koje su izvan moje moći i koje ne mogu promijeniti. Jednostavno, bio je to jedan specifičan trenutak, splet okolnosti koje su se poklopile.

Utakmica je bila jako važna, taj susret bio je zadnji komentatorski posao Mladena Delića pred odlazak u mirovinu... Puno toga se poklopilo, a neke stvari ni sam ne mogu dokučiti. Često se uhvatim kako tražim objašnjenja zašto je to tako, što se točno dogodilo i zašto je baš taj gol ostao poseban.

Ne znam, utakmica, čak i ako zanemarimo hičkokovski njen scenarij, bila je od presudne važnosti za čak tri reprezentacije. Znate, u to vrijeme je na završni turnir išlo samo osam najboljih ekipa u Europi, a samo prva ekipa u grupi je išla dalje. Bilo se strašno teško plasirati na Euro.

Možda je i zbog svega toga taj gol ostao upamćen, premda se u Francuskoj nismo baš proslavili. Naravno da ću cijeli život pamtiti tu večer, ali iskreno, više sam ponosan na neke druge stvari što sam napravio u karijeri. Na titule s Partizanom, na činjenicu da sam bio reprezentativac, da sam nosio kapetansku traku... Sad kad malo razmišljam, tko bi rekao da je prošlo već 40 godina?

Malo je neobično da igrač Partizana zabije najslavniji gol u povijesti Poljuda?

Baš sam tu u Ulcinju pričao s jednom skupinom navijača iz Splita. Kao dijete sam stalno dolazio u Split. Stric mi je živio u Splitu, bio je jedan od prvih privatnika tamo. Na Bačvicama sam se kupao. Kao djetetu Split je bio moj drugi grad. Svako sam ljeto provodio tamo i jako sam sentimentalno vezan za taj grad.

Kasnije kad sam postao, ajmo reći poznat, reprezentativac, moj stric i njegova obitelj su bili ponosni na mene kad bih dolazio. Pa taj Poljud, ti navijači... Ne znam, valjda je u svemu tome bilo nekog motiva. Prvu utakmicu pred reflektorima sam odigrao baš u Splitu. Imao sam 13, 14 godina i igrali smo protiv Hajduka na stadionu kod Stare plinare. Puno toga me veže za Split i dan danas rado dođem.

Našao sam vaš intervju za Tempo neposredno nakon te utakmice u kojem ste izjavili da je pomalo ironično da ste bili slavljeni u čitavoj bivšoj Jugoslaviji zbog tog gola, a da ste zapravo te večeri igrački podbacili. I vi i vaši suigrači. Što danas kažete na tu izjavu?

Ne bih rekao da je utakmica bila loša. Ulog je bio ogroman, kad znate da, ako podbacite, ispadate, nije lako igrati. Rekao bih da je tih 90 minuta izgledalo kao boksački meč dva borca koji u zadnjim trenucima borbe imaju isti broj poena i jedan drugog očajnički pokušavaju nokautirati. 

Mogu vam pročitati točno što ste tada, u prosincu 1983., izjavili. ''Mnogo sam se radovao tom golu, toj pobjedi na Poljudu, mada ne i onako od srca. Zar sam toliko puta dobro igrao, a baš sada, kad sam podbacio, da napravim najveću moguću stvar.''

To sam rekao? Moguće, ajde, prihvatit ću da sam to rekao. Kod tog gola, dosta sam toga ja na svoju ruku napravio. Otišao sam naprijed bez nekog taktičkog rezona. Nije to bio gol iz kornera pa da možemo reći da sam došao u kazneni prostor na ubačaj. Znao sam da je kraj blizu i otišao sam naprijed jer sam želio nešto napraviti.

Možda je i moja karakterna crta tu odigrala ulogu jer nisam nikad bio netko tko se može tek tako pomiriti s porazom. Bili smo na korak do uspjeha i pomislio sam: ''Pa zar ćemo tu stati, zar ćemo se zaustaviti kad smo došli tako blizu?'' Možda je upravo to presudilo da baš ja zabijem taj gol. 

Nakon pobjede nad Bugarskom tadašnji izbornik Todor Veselinović je najavio da će Jugoslavija ići po europsko zlato. Umjesto toga dogodio se debakl u skupini. Porazi od Belgije i Francuske te debakl od 0:5 protiv Danske. Zašto?

Sad, iz ove pozicije, te s ove vremenske distance, drugačije gledam na neke stvari nego onda kad sam bio mladi igrač. Uvijek pokušavam na sva pitanja iz prošlosti pronaći neki realni odgovor. Tada sam prvi put osjetio u reprezentaciji da se nešto neobično počelo događati.

Ne mislim na politiku, nego su na širi spisak upadali neki igrači koji nisu igrali u kvalifikacijama. Atmosfera je već tada bila zaljuljana, krenule su neke priče i čim se tako nešto dogodi, priča ne može dobro završiti. Zatim, prijateljske utakmice prije Eura protiv Portugala i Španjolske smo odigrali sjajno.

Zatim, sjećam se toga jako dobro, došao je jedan trening na kojem je odlučeno da ćemo promijeniti sustav igre. Do tada smo igrali s četiri u zadnjoj liniji i odjednom netko je čuo da na zapadu ima nešto novo i preko noći smo počeli igrati u formaciji 3-5-2. Probali smo to na nekoliko treninga i izgledali smo katastrofalno.

Nismo se snašli i neki stariji igrači poput Zajeca i Safeta Sušića su se pobunili. Došlo je do frke, u ekipu se ubacio neki nemir. Rečeno nam je da su igrači da igraju, a da treneri odlučuju kako će ekipa igrati. Tako se priča završila, otišli smo u Francusku, tamo smo igrali u tom novom sustavu i završili smo kako smo završili.

Lako je danas vidjeti što znači sustav 3-5-2, kako se igra i kakvi igrači mogu igrati u toj formaciji. Međutim, kod nas su na bočne pozicije prebačeni tipični vezni igrači poput Gudelja i Meše Baždarevića. Čini mi se, danas imam takav osjećaj, da je netko tada u Savezu, znate onu, vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu.

Siguran sam, da smo ostali igrati u sustavu na koji smo navikli i koji smo godinama igrali, da bi bilo bolje. Zatim, već nakon prvog poraza uslijedila je apatija i defetizam. Takvi smo mi bili u Jugoslaviji, a vidim da je slično i sad u Hrvatskoj ili Srbiji. Uvijek taj neki pritisak koji je puno veći nego u većim zemljama.

Jedan poraz i odmah ništa ne valja. Velike reprezentacije moraju znati istrpjeti taj pritisak i nositi se s njim. U tome je razlika velikih i malih reprezentacija. Na tom smo Euru imali puno pehova. Protiv Francuske smo poveli, a onda nam je umro liječnik. Srušio se uz sam teren.

Vidio sam da se nešto događa, najprije sam pomislio da se nešto dogodilo izborniku. No ruku na srce, bili su puno jači od nas. Često se uhvatim razmišljati kako je moguće da je mala Hrvatska dva puta bila brončana na SP-u i jednom srebrna, a jedna velika Jugoslavija nikad ni izbliza nije imala takve rezultate.

Kad bismo Hrvatskoj, koja je daleko najbolja, pridodali neke igrače iz bivših republika, igrački bi to bio sastav možda i najjači u Europi. Ali samo na papiru. Papir je jedno, teren je nešto sasvim drugo. Pobornik sam teorije da je balans u ekipi ključan da bi ona uspjela. Trener je 30 posto ekipe.

Pravi trener može podići 30 posto ekipu. Uzmimo na primjer Manchester City. Sumnjam da bi igrali tako da im nije na klupi Guardiola. PSG je imao genijalnu momčad, ali nije ništa napravio. Siguran sam, da ih je vodio Guardiola, da bi puno toga bilo drugačije.

Balans u ekipi, prava atmosfera i momčadski duh su ključni za pravi rezultat. Uz kvalitetni kadar to je neophodno. Vaš trener je to uspio postići, nikad Hrvatska ne bi napravila to što je napravila da nije imala fantastičnu atmosferu i savršeno izbalansiranu momčad.

Ako izuzmemo juniore, koji su u Čileu 1987. osvojili naslov prvaka svijeta, druga polovica osamdesetih bila je jako loša za jugoslavenski reprezentativni nogomet. Nakon očajno odigranog turnira u Francuskoj, reprezentacija je propustila dva iduća velika natjecanja - SP u Meksiku 1986. i EP u Njemačkoj 1988. Puno se pričalo o takozvanom republičkom ključu po kojem su se igrači pozivali u reprezentaciju. Je li to zaista tako bilo?

Stalno smo slušali o tom republičkom ključu, ali, iskreno, ja to nisam osjetio. Bio sam jedan od iskusnijih i starijih, ali ne mogu reći da sam primijetio da se tako biraju igrači. Ne znam što da kažem. Sigurno je i to da smo mi sportaši puno manje osjećali da se nešto događa u zemlji, raspad države, da će biti rata...

Nisam to osjećao, ali prvi put sam vidio da se u reprezentaciji počelo raditi po nekim kombinacijama. Ne po republičkom ključu, već su unutra upali razni menadžeri koji su imali neke svoje kombinacije. 'Daj ubaci ovoga, da bismo ga prodali.' To sam osjetio da se događa.

Imali smo odlične igrače. Dinamo je bio tada moćan sa Zajecom, Mlinkom, Deverićem, Borom Cvetkovićem, Hajduk s Gudeljom i Bakom Sliškovićem... Puno vrhunskih igrača je prolazilo tih godina kroz reprezentaciju. Povremeno su upadali Halilović i Mance, ma bilo ih je puno. Zato ne bih rekao da je problem bio republički ključ nego upravo ono što sam rekao da je bio problem.

Spomenuli ste Dragana Mancea. Bili ste na treningu tog jutra kad je tadašnji trener Partizana Nenad Bjeković svim igračima rekao da je Mance stradao. Koliki je to bio šok?

Strašan šok. Nismo mogli vjerovati. Nadali smo se da je bar u bolnici, da je bilo što, samo ne ono što se dogodilo. Stalno smo postavljali pitanja i nadali smo se dobiti odgovore koje smo željeli čuti. Trening je trajao 20 minuta, a onda je prekinut. U svlačionici je vladala užasna tišina. Milutin Šoškić i Nenad Bjeković su plakali.

Imao sam stalno neki osjećaj da će se dogoditi neko čudo i da ćemo dobiti vijest da je Dragan živ. Nažalost, to se nije dogodilo. Kako sam bio kapetan, na sprovodu sam održao govor. Tisuće i tisuće ljudi su se došle posljednji put pozdraviti s Draganom. Prvu iduću utakmicu nismo igrali, bila je odgođena, a onda smo gostovali u Prištini. Prije susreta smo se u svlačionici dogovorili da tko zabije gol, da će ga proslaviti na način kako je Dragan slavio golove.

Bacio bi se na koljena prema zapadu. Od 85. minute je bilo 0:0 i ja sam postigao gol. Naravno da sam proslavio gol na Manceov način jer sam želio napraviti nešto da navijače barem podsjetim na njega. Velika tuga da je tako rano otišao jedan divan momak i fantastičan igrač. Dragan je bio protip modernog napadača, brz, hitar i nevjerojatan.

Tko vam je najdraži igrač s kojim ste igrali u karijeri?

Jako teško pitanje. Nemoguće je dati jedan odgovor. U karijeri sam imao sreću da igram s puno igrača koji su bili fenomenalni. Kad sam kao klinac došao u Partizan iz Lovćena, zatekao sam igrače koji su bili reprezentativci. Zatim, uvijek sam se divio Papetu Sušiću.

U Sarajevu sam studirao izvanredno pravo i kad god sam mogao, dolazio bih na Koševo gledati Sušića. I nakon četiri godine igrao sam s njim. Zamislite kako sam se osjećao tada. Ili s genijalcem kakav je bio Velimir Zajec. Pa Nenad Stojković, s kojim sam godinama igrao u Partizanu, i Moca Vukotić, čudovište od igrača. 

Tko vam je bio najteži rival protiv kojeg ste igrali?

Nikad nisam bio tip igrača koji se plašio protivnika. Uvijek sam ih analizirao. Dođete u Zagreb, a tamo vas čekaju Mlinka, Bora Cvetković, Štef Deverić, sve pakleni igrači. Tko bi protiv njih mogao jedan na jedan, to bi bilo nemoguće. Morao sam za svakog od njih raditi posebnu taktiku i biti koncentriran svih 90 minuta.

Protiv Vokrija je bilo jako teško igrati. Pogotovo u Prištini. Bio je jak, moćan. Sulejman Halilović je bio sjajan igrač, odličan dribler. Ili Pančev, nema ga cijelu utakmicu nigdje pa ti uvali dva gola. Posebno mi je bila draga pohvala legende Liverpoola i reprezentacije Walesa Iana Rusha, koji je rekao da sam genijalan obrambeni igrač. Mislim da je to više rekao jer sam bio mlad i simpatičan nego što je to i mislio, ali kad te tako javno pohvali u to vrijeme najbolji igrač Europe, normalno da mi je bilo drago. 

Unatoč tome što je Luka Modrić predvodio Hrvatsku do nevjerojatnih rezultata i što je s Realom osvojio sve i zaslužio Zlatnu loptu, na brojnim forumima i društvenim mrežama i dalje se mogu pronaći komentari kako je u ligi bivše države bilo boljih igrača od Modrića. Što vi mislite o tome?

Baš sam nedavno pričao o toj temi. Nogomet nije umjetničko klizanje pa da nekome možete dati ocjenu za dojam. To u nogometu ne postoji. Može se vama ili meni neki igrač sviđati zbog svoje tehnike, stila ili nečeg trećeg, ali to je taj dojam. U nogometu je važno samo ono što se stvarno dogodilo i što je opipljivo.

Zato nema nikakve dvojbe da je Luka Modrić daleko najbolji igrač u povijesti nogometa s ovih područja. S Realom je uzeo tko zna koliko Liga prvaka, Hrvatsku je vodio do finala SP-a, osvojio je i Zlatnu loptu. Zatim njegovo ponašanje izvan terena. Smiješno je uopće pričati da mu je netko konkurencija.

Moji zemljaci Dejo Savićević i Peđa Mijatović su napravili također velike stvari, dolaze iz male Crne Gore i bili su ključni igrači u osvajanju Lige prvaka. To je velika stvar, ali kad se uzme sve u obzir, Luka Modrić je debelo number one.