Zabio sam ga i bacio dres Torcidi. Prijatelj Boys priznao mi je da me htio prebiti
PRVO izdanje Hrvatske nogometne lige igralo se u ratno vrijeme, neki klubovi nisu mogli ni igrati na svojim stadionima, utakmice su se znale prekidati zbog uzbuna, a cijela sezona bila je sažeta u 22 kola.
Naslov prvaka te 1992. osvojio je Hajduk s tri boda ispred Zagreba, a prvi strijelac bio je Ardian Kozniku s 12 golova. Topnik iz Kosova u Split je stigao još u vrijeme Jugoslavije, osvojio je onaj čuveni Kup maršala Tita 1990., a zatim dominirao s Hajdukom u prvim sezonama nakon osamostaljenja.
Dok je igrao u Prištini u drugoj ligi bivše države, na njega su oko bacili Hajduk, Dinamo i Partizan. Splićani su bili najbrži, a bez obzira na navaljivanje preostala dva kluba, mladi Kozniku nije želio pogaziti riječ. No odluka da prijeđe u Hajduk mogla je imati kobne posljedice prije nego što je uopće stigao u Split.
"Pokojni Jurica Jerković i Zdravko Reić došli su u Beograd kad sam tamo igrao utakmicu, rekli mi da me dugo prate i da me žele dovesti, a ja sam im dao riječ da ću doći. Uskoro su se javili i Dinamo i Partizan. U Dinamu su mi govorili da će mi dati više nego Hajduk, u Partizanu da ću igrati za reprezentaciju ako dođem, i jedni i drugi bili su vrlo uporni, ali ja sam im rekao da mi je žao i da sam dao riječ", započeo je Kozniku svoju priču za Indexov serijal o najboljim strijelcima HNL-a.
Srušio mu se avion kad je dolazio na potpisivanje ugovora u Split
"Jerković je došao po mene u Prištinu avionom, to nitko prije nije doživio. On, ja, pilot Matko Raos i moj ujak krenuli smo tim aviončićem prema Splitu, gdje je trebao biti doček. No na pola puta uhvatilo nas je nevrijeme. Pilot se vrtio, pokušavao dobiti bilo koji aerodrom da nam na radaru pronađu mjesto na koje možemo sletjeti, jer naš avion nije imao radar, pilot se mogao oslanjati samo na ono što vidi, a još je počeo i padati mrak. Ali pukle su sve veze, nije mogao nikoga dobiti i na kraju je odlučio sletjeti na neku livadu kod Užica. Kako je bilo blatno, prevrnuli smo se, ali nasreću svi smo prošli bez težih ozljeda. Stigla je hitna, policija, ali nije bilo potrebe, s nama je sve bilo u redu. Taksijem smo otišli za Beograd, a od tamo dalje redovnim avionom za Split. I sad kad se sjećam, sve mi se to čini kao san", kaže Kozniku.
"Stigli smo sretno u Split, a ja sam potpisao, bio sam ponosan što je tako veliki klub tako došao po mene. Hajduk me platio 300.000 maraka, što je tada bio stvarno veliki transfer."
Prva sezona HNL-a ostala mu je u posebnom sjećanju, ne samo zbog individualnog i momčadskog uspjeha nego i uvjeta u kakvima se igralo.
"Kad je počeo rat, ja sam kao Albanac ostao jedini stranac, Slovenac i Srbi su otišli... Ponosan sam što sam ostao u Splitu i igrao u to ratno vrijeme, u teškim uvjetima. Puno mi znači ta godina. Dao sam 12 golova i bio prvi strijelac, a kad se sjetim tko je ostao iza mene, igrači poput Cvitanovića, Vlaovića, Špehara, to je veličanstveno. Ali ne možeš biti najbolji strijelac ako nemaš prave suigrače, a moji su bili top, od Mihačića i Slavice na golu, preko Bilića, Štimca, Vučevića... Ma top ekipa."
Utakmicu su prekinuli zbog bombardiranja. Granata je pogodila malo iznad broda
Igranje u ratnim uvjetima nosilo je posebne izazove.
"Sjećam se kad smo igrali u Zadru, utakmica je pred kraj prekinuta zbog bombardiranja u blizini. Pobjegli smo u svlačionicu, pokupili stvari što smo mogli i odjurili na katamaran. Jedna granata je pogodila malo poviše broda. Pa kad smo igrali Kup Uefe u Linzu, brodom smo išli u Rijeku, pa dalje za Austriju. Kad smo se vraćali, bombardirali su most na Pagu, iz autobusa smo vidjeli svježu veliku rupu. Igrači su inzistirali da idemo kući jer su htjeli biti uz obitelji, vozač je bio u strahu zbog bombardiranja, ali smo krenuli. Zaustavila nas je naša vojska, rekli su nam da pričekamo par sati dok se ne smiri, a onda smo nastavili. Meni je bilo teško bez obitelji, ali ona je znala da sam u Splitu ipak siguran."
Sezona je bila uzbudljiva i iz sportskog aspekta, Hajduk je u posljednjem kolu morao pobijediti Šibenik da postane prvak ispred Zagreba.
"Dobili smo 4:1, a ja sam postigao prvi i treći gol. Bila je to prva titula u samostalnoj Hrvatskoj. Zagreb je imao odličnu momčad, kao i Dinamo, koji je tada bio HAŠK Građanski. Ma nije bilo loše ekipe, prve 2-3 sezone po svim klubovima igrali su samo stariji igrači, s velikim iskustvom, koji su igrali u drugoj Jugoligi, a te ekipe bi danas bez problema igrale u HNL-u."
Od 12 golova iz te sezone u sjećanju mu je posebno ostao jedan, što zbog važnosti, što zbog onog što je uslijedilo.
Zabio gol i bacio dres Torcidi. Nije imao u čemu igrati
"Jako bitan je bio gol za pobjedu protiv Zagreba, s kojim smo se borili za naslov. Zabio sam u 87. minuti, povukla me publika i ja sam Torcidi bacio dres. Beusan me poštedio i dao mi samo žuti karton, ali ja nisam imao drugi dres, nije to bilo kao danas kad ti odmah s klupe bace drugi. Ekonom je trčao u svlačionicu, a ja sam se vratio na teren bez dresa, ali Katalinić me odmah zamijenio. Možda je bio to od mene nesportski potez, ali bio sam mlad i ponijelo me..."
Prijatelj iz Boysa htio ga je prebiti
Kozniku je iz Hajduka otišao 1994. i sljedeće četiri godine proveo uglavnom u Francuskoj. U Hrvatsku se vratio 1998., nakon što je kao član hrvatske reprezentacije osvojio svjetsku broncu, ali u redove Dinama, odnosno Croatije. Kako je došlo do tog transfera i kako su ga doživjeli u Splitu?
"Ja sam tada bio igrač Bastije. Na Svjetskom prvenstvu su bili i Zlatko Canjuga i čelnici Dinama, a Prosinečki je rekao Cici Kranjčaru da ako hoće pravog igrača za Ligu prvaka, uzme mene. Razgovarali smo, ja sam im rekao da sam u Bastiji, ali ako se dogovore s klubom, zašto ne? Dinamo je mogao i bio spreman platiti odštetu i samo su čekali da ja kažem 'da'. Ja sam gledao samo sportsku stranu, Hajduk i Dinamo su dva najveća hrvatska kluba. Nikad nisam imao neugodnosti u Splitu zbog toga, tamo imam i stan, i svi su uvijek govorili da sam pravi sportaš. Niti sam u Hajduku ikad govorio protiv Dinama, niti obratno. Ali jedan prijatelj iz Bad Blue Boysa mi je rekao da me htio prebiti dok sam igrao za Hajduk. Poštivao sam klub i dres, respektirao svakoga, a igrao tako da i rođenog brata želim pobijediti."
Za reprezentaciju je igrao sedam puta i postigao dva gola, ali na SP-u u Francuskoj od Ćire Blaževića nije dobio ni minutu.
Nikad nije pitao Ćiru zašto je ostao bez minute u Francuskoj
"Nikad, ni tada ni danas, nisam pitao: 'Šefe, zašto me niste stavili?' Nije mi bilo lako ne igrati sedam utakmica, ali primio sam to profesionalno. Mislim da šest igrača nije igralo uopće, igrali su oni koji su trebali uskakati zbog ozljeda, kartona ili taktike. Žao mi je što nisam igrao, ali nikad nisam pitao zašto, a imao sam milijun prilika. Svi smo bili spremni, napeti, kao da se nije znalo tko će igrati. Na treninzima smo gurali one koji su igrali. Ali s vremenom sve zaboraviš, misliš i da si igrao i zabio gol. Ponosan sam što sam bio u toj generaciji. Zajedno smo bili dva mjeseca, a nikad nije bilo niti jedne svađe. Fenomen, nešto neviđeno."
Osim bronce, SP u Francuskoj donio mu je spomenuti transfer u Croatiju, ali tamo mu nije bilo onako kako je očekivao.
Zajec mu nije oprostio što je iz Prištine otišao u Hajduk
"Problemi su počeli kad je otišao Cico. Maknuli su ga tjedan dana nakon što sam došao, a on je s Prosinečkim bio glavni pokretač da me dovedu. Umjesto njega došao je Zajec, a on je bio glavni u Dinamu kad su me htjeli dovesti iz Prištine. Ne vidim drugi razlog zašto me toliko ostavljao na klupi. Kad je on postao sportski direktor, a na klupu došao Ardiles, nastavila se ista priča. Tek kad je došao Ilija Lončarević, počeo sam igrati, njega nije bilo briga za sve to. Zajecu kao igraču skidam kapu, ali tih godina me ubio. Da sam bio mlađi, otišao bih prvog dana, ali sam ostao i otišao tek kad su potjerali Prosinečkog i Ladića. S Prosinečkim sam nešto kasnije u Hrvatskog dragovoljcu završio karijeru."
Zatim je upisao trenersku akademiju u generaciji s Bilićem, Štimcem, Jarnijem..., a nakon što je dobio licenciju, u Dragovoljcu je krenuo s trenerskim poslom, prvo s juniorima, a zatim i prvom momčadi u drugoj ligi. Kasnije je bio pomoćnik Jurčiću u Dinamu pa Ferenčini u Lokomotivi i Mužeku u Interu, a jednu je sezonu vodio i Shkëndiju u Makedoniji. U međuvremenu je neko vrijeme proveo i izvan nogometa - kao predsjednik Hrvatskog saveza za skokove u vodu.
"Kći mi je bila prvakinja Hrvatske u skokovima u vodu i među najboljih 10 u Europi. Pratio sam nju i druge, ali ostavio sam se toga jer nije moja struka."
Danas je ponovno u Lokomotivi, gdje radi kao trener mlađih uzrasta, uživa u tom poslu i ponosan je na klub koji je pandemiju koronavirusa dočekao na trećem mjestu HNL-a, pogotovo jer u posljednje vrijeme ne surađuje tako blisko s Dinamom kao nekad. Ipak, još ima igrača koji će se na kraju sezone vratiti ili prijeći u Dinamo, a među njima i "njegov" Kosovar Lirim Kastrati.
Lokomotiva nije htjela preskočiti Dinamo
"Bio je fantastičan i prošle i ove sezone, zaslužio je transfer u Dinamo. Bilo je ponuda i izvana, ali Lokomotiva je bila korektna i nije htjela preskočiti stepenicu jer dobro surađuju. Ima potencijal, brzinu, sve ponavlja svaku utakmicu, u posljednjoj minuti igra kao u prvoj. Mlad je još i uči, posebno taktički, griješi jer je mlad, ali ima prirodne predispozicije i na sjajnom je putu, u Lokomotivi se odlično razvija, a u Dinamu će moći konkurirati bez problema jer je borac i radnik gladan uspjeha", nahvalio je Kozniku 21-godišnjeg krilnog napadača.
A kad smo kod Dinama, jedna od rijetkih velikih priča u razdoblju bez sporta je rastanak s Nenadom Bjelicom.
"Znam ono što čitam u medijima. Kad čuješ da netko ima takve rezultate, a odlazi, nije ti jasno. Ali Dinamo je činio ono što je ispravno za klub, bez obzira koliko bolno, jer cijeli svijet pristaje na smanjivanje plaća, a njegov stožer nije. Kad su oni morali otići, on je mogao birati hoće li ostati sam, odnosno s novim stožerom, ili će i on otići. Na kraju, to je dokaz da, bez obzira na vrhunske rezultate, kod trenera je danas jesi, sutra nisi."
Za razliku od Dinama, Hajduk je daleko od moći kakvu je imao dok je Kozniku bio tamo, a njegov najbolji strijelac u prvoj sezoni u samostalnoj Hrvatskoj želi mu što brži povratak u vrh.
Bronca iz Francuske svakim danom sve je vrjednija
"Sve se stječe s radom, samo treba bolja organizacija. Ponosan sam i što sam nosio dres dva najveća hrvatska kluba, pratim prvenstvo i uživam u utakmicama. Dinamo je već pet stepenica iznad svih, a volio bij da se vrati Hajduk, ali i da Rijeka i Osijek budu bliže."
Karijeru je sažeo u nekoliko rečenica.
"Čast mi je što sam bio igrač Hajduka i Dinama, u oba sam kluba imao što naučiti, da ne govorim o društvu igrača koji su tamo igrali u moje vrijeme. Ali najposebnija je bila reprezentacija i Svjetsko prvenstvo. Biti treći na svijetu, o tome kao dijete nisam mogao ni sanjati. To mi je iz dana u dan sve vrjednije."
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati