PRIJE 30 godina, 28. veljače 1992., službeno je započelo natjecanje u Hrvatskoj nogometnoj ligi. Tim povodom na Indexu u prigodnom serijalu 30 godina HNL-a u 30 dana možete pročitati 30 priča o ključnim događajima te intervjue s najvažnijim i najzanimljivijim akterima tri desetljeća dugačke povijesti samostalne hrvatske lige.

Na jesen 2000. godine u Koprivnici je na utakmici Slaven Belupa i Varteksa Marijo Dodik zabio šest golova za pobjedu 7:1, što je i danas rekord HNL-a. Napadač iz BiH bio je jedna od ikona naše lige, a najveći dio karijere proveo je baš u Slavenu, iako su ga željeli i Dinamo i Hajduk. U razgovoru za naš serijal objasnio je zašto Slaven nije tako dosadan klub kao što se čini i zašto se ne slaže s uvriježenim mišljenjem da je HNL danas bolji nego ikad.

U JEDNOJ svlačionici dvojica od deset najboljih strijelaca HNL-a ikad, veznjak kojemu se niste htjeli zamjeriti jer su ga zvali Pitbull, pa i bočni igrač čiji je cilj bio nabrijati ekipu pri izlasku na teren. Nije ovom zadnjem bilo strano ni udariti šakom o vrata ili stol za masažu. "Maltene smo igrali na život i smrt. Nogomet ne možeš igrati bez strasti", kaže ovaj Sarajlija.

Lokalna priča čak kaže da je nekoliko godina ranije jedan od legendarnih igrača ovoga kluba na utakmicu došao kombajnom. Je li ili nije, Marijo Dodik nije mogao potvrditi, ali se prisjetio kako je na jednoj utakmici zabio šest pogodaka i bizaran san koji joj je prethodio, a koji je tek nakon povijesne izvedbe dobio smisao.

U Željezničaru igrao pod granatama

Dok iz dana u dan pratimo rusku agresiju na Ukrajinu, Dodik se za Index nakratko i, dojam je, nevoljko prisjetio kako je napustio rodno Sarajevo i Željezničar, zamijenivši ga belgijskim Mechelenom. "Vraćaju mi se slike razorenih gradova, kao u Ukrajini", započinje napadač koji je 84 puta poentirao u najvišem rangu domaćeg nogometa.

"Proživio sam to u Sarajevu od 1992. do 1995. godine. Trenirali smo i igrali pod granatama. Morali smo, izdržali smo bez hrane, vode, struje... Sve mi je to ojačalo karakter", siguran je danas 48-godišnji Dodik, član iznimno kvalitetne generacije simpatično nazvanih Željinih štrumfova.

Na dobro se nije teško naviknuti, citira narodnu poslovicu, dodajući kako mu je u Mechelenu, za koji je tijekom tri sezone zabio deset pogodaka, bilo ugodno. Prije no što je stigao u HNL, godinu dana proveo je u turskom Sakaryasporu. Financijske poteškoće glede isplaćivanja plaće i želja za igrom u ligama Petice ubrzo su ga vratili u vlastiti kraj.

"Trebao sam potpisati četverogodišnji ugovor s Hajdukom, no nisu mi garantirali mjesto standardnog napadača jer su imali Juricu Vučka i Matu Baturinu. Nisam želio sjediti na klupi, želio sam igrati. Stoga sam završio u Slavenu", ispričao je Dodik.

Napadač kakvog Podravina dotad nije vidjela

Farmaceutska tvrtka Belupo sponzorom kluba postala je 1994. godine. Otada do danas svima je poznat kao Slaven Belupo, kolektiv bez ijednog ispadanja iz najvišeg ranga domaćeg nogometa. U Prvu HNL ušli su 1997. godine s trenerom Ivanom Bedijem, koji je momčad odveo do prvoga mjesta kvalifikacijskog turnira ispred Cibalije i Segeste.

Nakon dolaska u zimskom prijelaznom roku 1999. Dodik je u 12 utakmica postigao šest pogodaka i tako zauzeo drugo mjesto u poretku najboljih klupskih strijelaca iza Zorana Sliškovića. Njemu je cijela sezona bila potrebna za sedam zgoditaka.

U povijesnoj drugoj sezoni u Prvoj HNL osvojili su sedmo mjesto, da bi 1999./2000. Dodik povukao Koprivničane, prezentiravši domaćoj publici ofenzivne partije kakve još nisu vidjeli. Zabio je ovaj Sarajlija ukupno 13 komada. Na putu do pete pozicije u konkurenciji 12 klubova tresao je mreže Dinama, Rijeke, Osijeka, Varteksa...

Ispostavilo se kako je njegov golgeterski učinak i konačni plasman samo najava iduće natjecateljske godine u kojoj će pogoditi 16 puta, što će Muzafer Ejupi izjednačiti, ali nitko prestići, tek punih 17 godina kasnije.

Kako je bilo igrati u kaljužama?

Tih su godina, pa i kasnije, tereni HNL-a bili daleko od kvalitetnih. Hibridni travnjak zvučao je poput znanstvene fantastike. Razviti igru kakvoj se danas teži, od noge do noge, po podu, činilo se kao nemoguća misija. Valjalo je stoga i prilagoditi vlastitu igru.

"Cijeli sam život, od najmlađih uzrasta, igrao na blatnjavim i grbavim terenima, po kaljužama. Na njima se razvijaju najbolja tehnika i koordinacija. Naučiš li primiti i voditi loptu na grbavom, bit će ti lakše na ravnome. Neovisno o tome, ekipe se naviknu igrati kao što se naviknu na vrućinu ili hladnoću.

Doduše, bilo je situacija u kojima su kiše ili snijeg napravile velike lokve zbog kojih se lopta nije mogla kretati. Najgore je, naravno, bilo tijekom jeseni i zime", prisjetio se Dodik, dodajući kako su Maksimir, Poljud, Gradski vrt i Kantrida imali najbolje uvjete. "Hibridni tereni jesu dobri, ali igrači se žale da su tvrdi. Draži su mi pravi travnati. Mekše je kada padneš", dodaje.

Reći će mnogi kako je današnji HNL najbolji ikad. Neizvjesna situacija na vrhu te dolasci i povratci brojnih zvijezda poput Marka Livaje, Mislava Oršića, Mije Caktaša ili Josipa Drmića učinili su domaći nogomet iznimno zanimljivim medijskim proizvodom. No ne i za Dodika, uvjerenog kako je početkom 2000-ih HNL bio na vrhuncu.

Siguran je kako se početkom stoljeća igrao bolji nogomet

"Nije mi žao što ne igram danas. Sve u svoje vrijeme. Nogomet je tada bio pravi nogomet. Danas je sve komercijala", misli Dodik pa nabraja Gorana Jurića i Roberta Prosinečkog u Dinamu, Nenada Bjelicu i Bakira Beširevića u Osijeku, Veldina Karića i Miljenka Mumleka u Varteksu, pa čak i Slavena Bilića i Gorana Vučevića u Hajduku.

Pokušava time uvjeriti, kao i svi koji se sjetno prisjećaju mladosti, kako je nekada bilo bolje. "Nevjerojatno je kakvih je onda igrača bilo. Sve su momčadi imale po četiri-pet vrhunskih nogometaša." 

Ukupno je Dodik u HNL-u upisao 271 nastup. Uz osam godina u Slavenu, po jednu odigrao je za Cibaliju i zaprešićki Inter. Tukao se, stoga, s mnoštvom braniča, primao i dijelio batine. Sve u žaru borbe, napominje. "Najteže mi je bilo igrati protiv Intera, u kojemu su igrali Stipe Brnas, Srđan Pecelj i Krunoslav Vidak. Stijene, ne može muha proći. Bilo je grdo, tukli su i udarali", tvrdi.

Ako se protiv Zaprešićana mučio, onda se s Varaždincima obožavao nadmetati. "Noć prije utakmice sanjao sam tadašnjeg trenera Rijeke Nenada Gračana. Imao je broj deset na leđima. Desetku! Nije mi bilo jasno zašto sam njega sanjao", prepričava Dodik, nakon čijih je udaraca Varteks kapitulirao 12 puta tijekom karijere. Bili su njegova omiljena mušterija.

Sa šest pogodaka na jednoj utakmici drži rekord HNL-a

Od tih 12, šest otpada na 21. listopada 2000. kada je na koprivničkom stadionu, ispred danas nezamislivih tri tisuće gledatelja, u derbiju sjeverne Hrvatske simultankom pobijedio Varteks. "Svaki napadač prije utakmice u glavi ima želju zabiti jedan gol. Sve više od toga je fenomenalno, pogotovo hat-trick. A ja sam zabio dvostruki hat-trick! Nestvarno, baš se sve mora potrefiti."

Prvi je zabio Žan-Karlu Šimuniću u četvrtoj minuti. Startni vratar Varteksa – koji je s klupe vodio Ivan Katalinić, a na terenu bili, recimo, Karić, Zoran Kastel i Saša Bjelanović – dobio je crveni karton u 16. minuti, nakon kojega je Dodik na muke stavio Danijela Mađarića, zabivši mu još pet puta.

Dva su došla iz kaznenih udaraca, a spremao je i glavom i nogom. Na kraju, 7:1. Šest Dodikovih i jedan Renata Jurčeca, igrača koji je u HNL-u zabio jedan više od Dodika – 85. "Ima trenutaka kada te ide pa što god šutneš, uđe.

S druge strane, ponekad odeš na prvu stativu, a lopta će na drugu. Logično je, ne može uvijek ići. Ali igrač ne može izgubiti osjećaj za gol. Ja sam ga imao. Potrebno je trenirati", ne sumnja Dodik, koji je tek nakon utakmice shvatio san s Nenadom Gračanom, i to tako da je u svim novinskim izvještajima za svoju igru protiv Varteksa dobio maksimalnu ocjenu 10.

Iduću utakmicu s Varteksom napustio razbijene glave. I zabio za pobjedu

Kao da Varteksu nije bilo dovoljno Dodika, šest mjeseci kasnije presudio im je u pobjedi 1:0. Skočio je i u 88. minuti glavom pospremio loptu, sada iza Željka Rumbaka. "Tada su mi razbili glavu. Dražen Madunović je skočio i udario me laktom, a ja zabio s otprilike 12 metara.

Išao sam nakon toga na šivanje u varaždinsku bolnicu", prisjeća se Dodik, napominjući kako ih je Varteks do kraja natjecateljske godine pobijedio i s bodom više uzeo četvrto mjesto. Slavenašima je pripalo peto, da bi se do kraja Dodikova mandata u Podravini plasirali između petoga i desetoga mjesta.

"Ljudi te vole kada postižeš rezultate i daješ sve od sebe. Najbitnije je što su ljudi dolazili radi nas, domaćih igrača. Voljeli su nas i podržavali. Družili smo se s njima, bili smo normalni, nismo glumatali i smatrali se posebnima. Bilo je to zlatno doba Slaven Belupa", siguran je Dodik.

Karakter prije svega, kaže Dodik

Karakter s početka, za koji kaže da je izgradio u ratnom Sarajevu, povezao je i s Farmaceutima na prijelazu stoljeća. "Nikada nismo gubili zbog nezalaganja i indolentnosti. Selektirani smo, od trenera Luke Bonačića i Mladena Frančića do ostalih, po karakteru", uvjerava Dodik, ističući momčadsku koheziju uvjetovanu domaćim igračima. I njime, Bosancem. "Nema stranca do Bosanca", našalio se.

Ludilo koje, smatra Dodik, danas nedostaje svim klubovima, u svlačionicu Slavena unosili su bek Petar Bošnjak i zadnji vezni Roy Ferenčina, zvani Pitbull. "Bošnjak je znao lupiti o stol za masažu ili vrata", veli sugovornik Indexa. Spominjalo se tu i "krvarenje na terenu." Sve za pobjedu.

U ofenzivi je Dodik vrhunskog partnera imao u Renatu Jurčecu, tada na zalasku karijere, ali s iskustvom nastupanja za, na primjer, Dinamo i Hajduk. "Jura i ja poznavali smo se zatvorenih očiju. Imao je dobar centaršut, završni pas, izvlačio se i na krilo. A ja sam najviše volio igrati prema naprijed", govori.

Jedan je od najboljih strijelaca HNL-a u europskim natjecanjima

Dodikove igre u Slavenu nisu prošle nezapaženo. Klub je tih godina zaista proživljavao najbolje dane, praktički se pretplativši na UEFA Intertoto Cup u kojemu su igrali protiv Aston Ville, Stuttgarta, Lillea, Deportiva i Galatasaraya. Da je bio spreman i za više razine, dokazuje 15 pogodaka u europskim natjecanjima. Jedan više u toj kategoriji ima Miljenko Mumlek, dok je Mislav Oršić na 23.

Iako je u devedesetima upisao pet nastupa za reprezentaciju BiH - prvi protiv Argentine, kada je omiljenog Gabriela Batistutu gledao kako njegovoj momčadi zabija hat-trick - našao se i na širem popisu izbornika Mirka Jozića i hrvatske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo 2002. u Japanu i Koreji.

Kamo, na kraju, nije otišao, kao što nije ni u Torino, Rayo Vallecano, Udinese ili Regginu. Pokazali su interes, ali posao nije dogovoren. Četiri godine zaredom Katalinić i Ivica Šurjak htjeli su ga vidjeti u Hajduku. Istom misijom došao je Velimir Zajec, želeći njime pojačati Dinamo.

Jednom prilikom nije odgovaralo njemu, drugom odšteta nije bila odgovarajuća Slavenu. Na kraju je ostao i postao vjerojatno najbolji napadač kojega je Slaven Belupo imao. Što ne znači da mu nije žao što nije zaigrao u ligama Petice.

Nekad se atmosfera pred utakmicu osjećala cijeli tjedan, a danas...

Dakle, Dodik nikada neće reći kako je tadašnji Slaven Belupo bio dosadan poput današnjeg. Otkako HNL broji deset klubova, jedino sigurno jest Slavenovo, otprilike, sedmo mjesto. Na njihovu Gradskom stadionu Ivan Kušek Apaš nema tri tisuće navijača, čak ni kada dođu Hajduk ili Dinamo. 

"Dok su Dinamo i Hajduk dolazili, cijeli su nas tjedan ljudi zaustavljali na gradskim ulicama, pitali hoćemo li pobijediti, bodrili riječima "idemo, majstore" i ispitivali za kartu. Danas, kada dođu Dinamo ili Hajduk, na dan utakmice ne znam ni da se igra. Nekada je bio pun koprivnički trg", prisjetio se.

"Teško je napraviti iskorak, nogomet se promijenio. U Slavenu je bilo manje i više kvalitetnih stranaca. Rijeka i Osijek su privatizirani, Dinamo i Hajduk perjanice nogometa, u Istru su došli španjolski ulagači, u Goricu Latvijci... Slaven je podređen, zbog čega je s manje novca potrebno dobro selektirati igrače i dovesti kvalitetnog trenera.

Uz skautiranje i krvavi, dugogodišnji rad mogu se ugroziti najbolji. Potrebno je prodavati igrače. Ne mogu najveći sponzori, Podravka i Belupo, stalno davati novac. Najbolje bi bilo kada bi došli pravi, veliki investitori. Vidite kako je to u Šibeniku završilo i koliko će priča trajati u Istri. Oba su slučaja na staklenim nogama. U neizvjesne priče ne treba ulaziti."

Navija za Hajduk

Na kraju, iako mu današnji HNL nije zanimljiv kao ondašnji, onaj u kojem je on zabijao, prokomentirao je situaciju na vrhu: "Kao igrač, rado bih da sam igrao za Dinamo i Hajduk. Međutim, navijač sam Hajduka, bilo bi lijepo kada bi osvojili naslov. Dinamo se zasitio. Hajduk ima odličnu ekipu, stvorena je simbioza navijača i kluba. Svi sanjaju titulu u prvenstvu od 2005. godine. Što se kaže, vrime je."

Slaven Belupo se, pak - pod vodstvom trenera i sportskog direktora Zorana Zekića te direktora za ostale poslove Aleksandra Aleksovskog, kojima je Dodik zadovoljan - u ovome trenutku nalazi na sedmome mjestu.