NA DANAŠNJI dan 1980. godine preminuo je Josip Broz Tito. U suradnji s YugoPapirom, donosimo feljton iz 1980. godine u kojem Maršal govori o sportovima kojima se bavi i klubovima za koje navija. 

Tekst je napisao Zvonko Štaubringer.

Studeni 1980. Za vrijeme boravka u Ohridu, 31. svibnja 1975. godine Tito je nepredviđeno sudjelovao u natjecanju strijelaca zračnom puškom. Nakon posjete Hidrobiološkom zavodu, Tito je u blizini vidio razapete šatore i strelišta, kao i veći broj omladinaca sa zračnim puškama. Obavijestili su ga da je to logor ohridskog izviđačkog odreda Bran.

"Pa da se natječemo", reče Tito i pođe ka izviđačima.

Prvo je gađao Lazar Koliševski i promašio. Zatim je pušku uzela Jovanka Broz i pogodila sedmicu. Maršalov ađutant, general Milan Žeželj, proslavljeni ratnik, nije imao sreće - pogodio je dvojku. Potom je gađao Tito. Prva kuglica - sedmica, a druga - devetka.

"Bravo! Oko sokolovo!" primijeti netko iz pratnje.

Na kraju je pušku uze omladinac Branko Šešovski i isprva ubio desetku. Tito mu je čestitao.

"Lako je njemu", dobaci neko sa strane, "on je omladinski prvak države u gađanju zračnom puškom".

"Ti si, znači, prvi, a ja sam drugi", vedro je konstatirao Tito na kraju ovog nepredviđenog natjecanja.

Poznato je da se Tito aktivno bavio i streljaštvom i da je iz puške rado gađao glinene golubove. Na Brijunima je volio pucati i iz malog flobert-pištolja s dugom cijevi, dometa 150 metara.

"Kad god sam umoran, a ja malo gađam u metu", govorio je Tito svojim gostima na otoku kad bi ga vidjeli s pištoljem u ruci.

"Glavno je da čovjek nešto radi. Strašno je to biti nepokretan. Meni je mnogo pomoglo u životu što sam još kao šegrt počeo baviti se sportom, hrvanjem, pa poslije mačevanjem... To čovjeka drži.

Prilikom rođendanskih svečanosti u Belom dvoru, u svibnju 1966. godine, Tito se susreo s delegacijom sportaša. Milan Ercegan, tajnik Saveza organizacija za fizičku kulturu, kaže Titu da je Jugoslavija u nekoliko sportova svjetska sila.

"U košarci, vaterpolu, streljaštvu..."

I, kako je spomenuo streljaštvo, Tito je vedro ponudio svoje usluge:

"Ako vam je potreban dobar strijelac, uzmite mene!"

Kad su u svibnju 1964. u Belom dvoru Titu predstavljeni naši svjetski prvaci u hrvanju Vukov i Horvat, on im je iskreno čestitao na uspjehu i zadovoljno dodao: "I ja sam se u mladosti bavio hrvanjem. To mi se više sviđa nego boks u kome je glavno što jače udariti."

Sportaši ga tada upitaše koji mu je sport u mladosti bio najdraži. Tito im je odgovorio:

"Mačevanje. A bavio sam se i gimnastikom... A danas volim plivanje i lov... Inače, ja sam za masovni sport..."

Od ranog djetinjstva

Sportom se počeo baviti još kao dijete, dok se igrao ili čuvao stoku pored Sutle u zelenoj kumrovečkoj dolini. Nastavio je sa sportskom aktivnošću i u Sisku gdje je izučavao bravarski zanat. Kada se kasnije, 1911. godine, zaposlio u Kamniku, u tvornici Titan, mladi Broz je vježbao u tamošnjem društvu Sokol, pa je sudjelovao i na sletu.

Za vrijeme boravka u Bečkom Novom Mestu, 1912. godine, Broz je dvaput tjedno posjećivao vježbalište jedne gimnastičke organizacije. Rado je vježbao na spravama, a počeo se i baviti mačevanjem. Za vrijeme služenja kadrovskog roka, dok je boravio u podoficirskoj školi, još više je usavršio vještinu mačevanja. Postao je prvak u ovoj disciplini, u svom puku, pa je u svibnju 1914. godine poslan u Budimpeštu na opće natjecanje u mačevanju austrougarske vojske. Natjecalo se 160 mačevalaca. Tito je zauzeo drugo mjesto i dobio srebrnu medalju.

Dok je kao vojnik boravio u Zagrebu, pred početak rata, Tito je na Sljemenu naučio i skijati. Poznato je, također, da je od mladih dana odlično i jahao. Kasnije je naučio i tenis, koji je majstorski igrao. Rado je igrao i biljar, kuglao i planinario, a bavio se plivanjem i veslanjem. Lov je volio upravo najviše zbog boravka u prirodi, šetnji i planinarenju. Svoj radni dan počinjao je gimnastikom, a potom bi uvijek malo prošetao. Često je vozio i bicikl, smatrajući i tu disciplinu vrlo korisnom za zdravlje.

Njegov dugogodišnji ađutant Milan Žeželj jednom je o tome rekao: "Drug Tito je u vožnji stazama stalno bio na čelu... Njegov tempo vožnje biciklom teško smo mogli pratiti.''

Žeželj nastavlja: "Ja sam od druga Tita mnogo naučio. O životu i ljudima. Naučio sam mnogo i o lovu, streljaštvu, ribolovu, jahanju, naučio sam kuglati, voziti bicikl, igrati biljar, tenis i šah. Sve su to aktivnosti koje je drug Tito volio i čime se bavio. Nažalost, nedovoljno, jer bilo je previše posla i obaveza, živjelo se u slavno, ali teško vrijeme."

"Što se tiče vrhunskog sporta, on doprinosi prestižu naše zemlje, i u sportskom i u političkom smislu. S druge strane, on potiče interes za razvijanje masovnog sporta. A masovni sport mora imati kontinuitet i sport kod čovjeka treba početi od djetinjstva." 

Navijao za sve timove

Rajko Mitić, naš poznati nogometaš koji je nekoliko puta razgovarao s drugom Titom, kaže da je Tito uvijek bio točno i široko upućen u sport. U nezaboravnom sjećanju mu je ostao susret povodom Dana mladosti u svibnju 1957. godine:

"Pitali smo predsjednika sve što smo željeli doznati. I još jednom smo se mi sportaši uvjerili da je Tito i veliki i običan čovjek, i drug i prijatelj, da ima neopisivu moć da se približi nama, običnim ljudima... Rekao nam je, na primjer, da navija za jugoslavensku reprezentaciju, za sve sportaše Jugoslavije. I da nije navijač nijednog kluba posebno... Na kraju predsjednik je svima uputio i jedan prijateljski savjet: 'Natječite se uvijek u granicama mogućnosti, poštujte igru, ljude, suce, navijače'.''

Ne samo pioniri i omladinci nego i odrasli - zanimajući se za Titovu biografiju - htjeli su sve znati o Titu, čak i to za koji je nogometni tim navijao. Prilikom rođendanskog susreta u svibnju 1946. godine, jedan mališan ga je otvoreno upitao:

"Sviđa li vam se Partizan?"

Bilo je očito da je dječak navijač Partizana. Tito ga je pomilovao i odgovorio:

"Ne, ne smijem ja biti navijač. Kako bih onda bio predsjednik! Ja moram navijati za sve naše timove. Sviđaju mi se i Partizan, i Dinamo, Crvena zvezda, a i drugi timovi... Samo mi se ne sviđaju kada grubo igraju."

To je često morao objašnjavati i starijima: "Ne navijam ja ni za koji tim... Ali kad naša reprezentacija igra s nekom inozemnom - redovno pratim njene susrete.''

Jest, sjedio je uz televizor i kao mnogi građani s velikim zanimanjem pratio utakmice. S prošlog svjetskog prvenstva u nogometu pratio je sve susrete naše reprezentacije.

Nekad davno Tito je čak išao na neke utakmice. Neposredno poslije rata on je više puta na Stadionu JNA prisustvovao dvoboju između Partizana i Crvene zvezde. I kad god bi igrači Crvene zvezde dali gol, gledatelji bi okretali glavu prema tribini gdje je sjedio Maršal da bi vidjeli kako će reagirati. Većina je mislila da navija za Partizan.

"A meni je bilo svejedno", pričao je Tito jednom u društvu sportaša. "Ja volim da utakmica bude lijepa, da kvaliteta nogometa bude što bolja i da imamo što veći broj dobrih timova, a ne da pošto-poto pobjeđuje ovaj ili onaj tim.''

Jovan Veselinov, koji je prisustvovao ovom razgovoru, priznaje da je on opredijeljeni navijač i da rado ide na nogometne utakmice. "Odavno on posjećuje utakmice, kao i mnogi drugi Beograđani, koji u većini navijaju za Crvenu zvezdu", veselo primijeti Tito.

"Neki među njima su toliko strasni navijači da se malo bojim da im se nešto ne desi za vrijeme utakmice."

"Navijači Crvene zvezde i Partizana smatraju me vašim navijačem, ali ja ne navijam ni za jedan klub", demantira to Tito u razgovoru s Majstorima s mora, čiju delegaciju je primio u proljeće 1962.

Vukas kao da se ispričava pokrovitelju proslave pedesetogodišnjice Hajduka: "Nikako nas neće vaš pehar. Prošle godine bili smo najbliži cilju, ali nas je Varteks pobijedio. A ove godine smo izgubili u Somboru."

"Da, često se događa da mali pomrse račune velikima", tješi ga Tito.

Devet godina kasnije, prilikom prijema delegacije sportaša 23. lipnja 1971. u Belom dvoru, kapetan Majstora s mora Dragan Holcer ponosno će Titu: "Hajduk je novi prvak države!"

"Znam. I čestitam. To je bio moj klub", ipak prizna Tito. "Bili ste i za vrijeme narodnooslobodilačke borbe najbolji tim."

"A mi smo osvojili vaš kup", pohvalio se kapetan Crvene zvezde Dragan Džajić.

"Da, znam. Vi imate najviše navijača ... I vama čestitam."

Tito se ljuti kad na utakmicama dođe do raznih gužvi i nesportskog ponašanja:

"Ne volim što s vremena na vrijeme, naročito u nogometu, dolazi do izgreda. Neugodno mi je što do toga dolazi. Naročito kada se prekršaji čine namjerno. To nije sportski. Stoga naši sportaši ne bi smjeli takvo nešto sebi dozvoliti. Njihovo ponašanje mora biti primjerno."

Drugom prilikom, kad ga upitaše što mu se ne sviđa u našem sportu, Tito odgovori:

"Nikako mi se ne sviđa kupoprodaja igrača u nogometu." 

Gimnastika je naročito važna 

Članovi delegacije Saveza za tjelesni odgoj Partizan došli su 6. studenog 1961. kod Tita i obavijestili ga o uspjesima naših gimnastičara na natjecanju u Luksemburgu. Predsjednik STV-a Partizan Milivoje Radovanović rekao je Titu da je naš gimnastičar Miroslav Cerar na tom natjecanju osvojio zlatnu medalju i da taj uspeh nije usamljen, jer naši mladići i djevojke sve više i češće postižu uspjehe na međunarodnim natjecanjima. Zadovoljan ovim rezultatima i sve većim interesom omladine za sport, Tito je svojim gostima rekao da je ranije kod nas s fiskulturom išlo dosta slabo:

"Forsirao se, uglavnom, samo nogomet, dok je stagnirao masovni sport, pod kojim podrazumijevam ne samo jednostavne vježbe već i laku atletiku i drugo. Gimnastika je, po mom mišljenju, naročito važna... Masovniji sport daje i veće mogućnosti za selekciju", kaže Tito: "Sposobni i talentirani mogu se u tom slučaju otkrivati u većem broju."

"Mi u socijalističkoj Jugoslaviji moramo odvajati više sredstava za te svrhe. Međutim, mi stalno govorimo da treba dati za sport, za fiskulturu, a nikako ne dajemo. Zapravo, to činimo još uvijek premalo... Trebalo bi da u svim većim mjestima, pa i u manjim, imate odgovarajuće objekte koji bi vam omogućili stalnu i nesmetanu aktivnost. Jer, vama su nužne vježbaonice isto tako kao što su plivačima potrebni bazeni za plivanje, da bi mogli trenirati preko cijele godine. To su problemi koje moramo riješiti. Ja obećavam da ću se, sa svoje strane, založiti za njihovo rješavanje."

Godine 1966. jugoslovenska košarkaška reprezentacija osvojila je u Čileu titulu neslužbenog prvaka svijeta. Primio ih je i Tito:

"Bio sam vrlo zadovoljan kad sam doznao za vaš uspjeh. Tim prije što ste imali jaku konkurenciju."

"Jeste li pratili naše igre?" upita košarkaški as Radivoje Korać.

"Jesam, zahvaljujući televiziji. Igrali ste odlično. Ja to uvijek činim kad se naši sportaši natječu u inozemstvu, dok ide dobro..."

A kad ne ide dobro?

"Kad krene nizbrdo, onda izgubim interes pa isključim televizor.

Promatrajući ih onako visoke, Tito će raspoloženo košarkašima:

"Koliko ste porasli, gotovo vam nećemo moći sašiti uniforme kada dođete u Armiju... Rastete brže od socijalizma." 

Napisao: Zvonko Štaubringer (Praktična žena, 1980.)