POPRILIČNO "talijanski" (u 88. minuti, poslije zadnje Allegrijeve izmjene, Juventus je igrao u sastavu: Buffon, Lemina, Alves, Barzagli, Bonucci, Chiellini, Sandro, Kwadwo, Pjanić, Khedira i Mandžukić) , Juventus je na Campu izbacio Barcelonu (0:0, nakon 3:0 iz prve utakmice).

 

Iako utakmica nije bila posebno taktički interesantna i obje ekipe igrale su po unaprijed zacrtanom i očekivanom scenariju, iz nje se može izvući nekoliko zaključaka.

 

 

Maknite blještave reklame, Neymara i Messija zamijenite random tipovima, Camp Nou talijanskim stadiončićem i nećete vidjeti previše razlike između situacije u kojoj Juventus brani rezultat protiv Barcelone ili protiv kakvog Chieva kada se ulazi u finiš utakmice. Najbolja akcija Enriqueove Barcelone je kada se Messi ubaci između linija, navuče braniče za sebe, fintira pas prema Neymaru za kojeg se zalijepi bek, a lopta dolazi preko njega za Albu iz drugog plana. U situaciji kada suparnička ekipa ima dodatnog osigurača kao Torinezi u toj utakmici koji se brzo zbija i tjera Messija bez lopte iz centralnih pozicija, uz defenzivno odgovorno krilo, Barcelona nema puno toga ponuditi. Prvih 10 minuta u kojima je Juventus koristio visoki presing vidjelo se siromaštvo u opcijama gradnje igre, gdje je ponekad između Busquetsa kao primarnog organizatora i prednjeg dijela ekipe bilo 40 metara razmaka po dužini terena.

 

 

Od svih Barceloninih superzvijezdi, tek je Brazilac u uzlaznoj putanji svoje karijere. Ostali u najboljem slučaju stagniraju, a puno češće – nazaduju. Protiv Messija i Inieste rade biologija, protiv Suareza kilogram ili dva viška pa je izgubio djelić okretnosti. Busquets ima nemoguće zadatke pred sobom jer mora zatvarati velike "kratere" koje MSN trojac ostavlja u defenzivi. Zbog toga mu opada učinak, a sve češće i samopouzdanje na lopti. Neymar je jedini koji odudara od toga i bez obzira na to koji dojam ostavlja o sebi zbog ponašanja i žicanja sudaca, sasvim je jasno kako je jedan od najboljih igrača na svijetu. Njegovo konstantno pravljenje razlike za svoju ekipu i dobiveni dueli nad Danijom Alvesom u nekom bolje posloženom sustavu rezultirali bi mnogo većim plodom. Zapravo, to je Enriqueu pošlo za rukom u sezoni kada je uzeo trostruku krunu, ali je tada imao dovoljno kredita da mu se momčad u obrani kreće kao jedno, a individualna forma pojedinaca bila je na višoj razini. Kada je toga nestalo, vidjelo se da je ovakav nogomet, podređen isključivo individualnom rješavanju situacija i zanemarivanjem mehanizama kojima bi se stvorila prednost, poprilično siromašan i preosjetljiv na faktore koje je izrazito teško, a nekad i nemoguće kontrolirati.

 

 

 

Nije to ništa novo za Juventus. Mogu igrati visoki presing i osvajati loptu blizu suparničkog gola ili tjerati Ter Stegena na duge lopte koje njihovi stoperi s lakoćom kupe. Mogu se vrlo brzo i lako grupirati na bilo kojem dijelu terena, zahvaljujući kompaktnosti i broju osigurača i pomaganja iza leđa svakog igrača. Mogu izgurati suparnika s loptom na bok i onda braniti centaršut s ponajboljim defenzivnim tercetom (kvartetom) u modernoj nogometnoj povijesti. Jednostavno, ako su tako odlučili i na to se orijentirali, vrlo teško ćete im dati gol. 

 

 

Nekoliko puta su bili "tu", uvijek za korak ili dva prekratki. U zadnje dvije sezone afirmirali su mnoge igrače poput Pjanića, Alvesa, Mandžukića, Higuaina, Khedire ili Dybale koji nisu bili dio momčadi koja je izgubila od Barcelone u Berlinu. Sada su mlađi, ofenzivno potentniji, a defenzivno jednako zastrašujuće dobri. Nemaju nijedan mismatch protiv ikojeg od preostalih suparnika i možda nije pretenciozno reći kako su, s obzirom na to da je Real i dalje jako fokusiran zbivanjima u La Ligi, možda i prvi favoriti ostatka turnira. Vrijeme je da Gigi konačno uzme jedan od rijetkih trofeja koji nedostaje u njegovoj veličanstvenoj karijeri.

 

 

 

Iako je Antonio Conte duhovni i praktični vođa Juveova preporoda, Allegri je tip koji je od odličnog kluba napravio silu, vrativši mu već pomalo zaboravljeni europski sjaj. Uzmemo li u obzir sve natjecateljske utakmice otkad je zasjeo na klupu Juventusa, nisam siguran da ćete naći ekipu, a onda i trenera koji je u većem postotku kontrolirao gotovo sve susrete u tom periodu. Na prste jedne ruke može se nabrojati koliko je puta Juventus nadigran ili razbijen, a sa svakim porazom postao je sve pametniji i opasniji. Njegovo korištenje Khedire kao navale iz drugog plana, fleksibilnost sustava s trojicom i četvoricom u zadnjoj liniji, oslobađanje prostora za Dybalu i savršeno kompaktna ekipa trenerski su podvizi vrijedni svakog divljenja. Pomalo je u sjeni svojih kolega superzvijezdi koje mahom obitavaju na Otoku, ali ne smije se zanemariti činjenica kako Allegrijeva ekipa u posljednjih nekoliko sezona igra najmetodičniji i najkonstantniji nogomet. Odlazak do kraja u Ligi prvaka bio bi logična i zaslužena nagrada.