BIO JE PIPPO Inzaghi prije Pippa Inzaghija. Darko Pančev bio je jedan od najboljih svjetskih golgetera s prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća. Zbog načina na koji je nemilosrdno trpao iz svih pozicija, nosio je nadimak Kobra. Pančev možda nije bio tehnički najnadareniji igrač, nije bio ni najbrži, ali malo tko je na svijetu bio tako spretan i snalažljiv u protivničkih 16 metara kao on.

Pančev je profesionalnu karijeru započeo u Vardaru 1982., sa svega 16 godina. Mali klub iz Skoplja je 1987. predvodio do senzacionalnog naslova prvaka, ali kasnije im je ta titula političkim putem oduzeta. U dresu Vardara je bio i prvi strijelac lige, a s Crvenom zvezdom je osvojio sve što se moglo.

Tri puta je bio prvak, isto toliko puta je bio najbolji topnik prvenstva, osvojio je naslov europskog i svjetskog prvaka, a od individualnih trofeja svakako izdvajamo Zlatnu kopačku Europe 1991. te Srebrnu loptu koju je iste godine podijelio sa suigračem Dejanom Savićevićem i velikim Nijemcem Lotharom Matthäusom. U finalu Kupa prvaka u Bariju protiv Marseillea Pančev je zabio odlučujući jedanaesterac. 

Nakon zvjezdanih trenutaka u Zvezdi, 1992. je u velikom transferu otišao u milanski Inter, no, kako nam je i sam priznao, bila je to fatalna pogreška u njegovoj karijeri. Bio je u stalnom sukobu s upravom kluba i trenerom Osvaldom Bagnolijem. Nakon skoro dvije sezone agonije u Interu otišao je na posudbu u Leipzig.

Vratio se u Inter, ali na San Siru se ništa nije dramatično promijenilo i 1995. je prešao u Fortunu Düsseldorf. Tada je bio samo sjena nekadašnjeg najboljeg strijelca Europe. Karijeru je završio 1997. u švicarskom Sionu.

U velikom intervju za Index Pančev nam je pričao o svojoj cijeloj karijeri - kako je kao klinac 1987. odveo Vardar do naslova prvaka Jugoslavije i kako im je Sud udruženog rada u Beogradu taj naslov ukrao i dodijelio ga Partizanu, iako je momčad Vardara sljedeće sezone nastupala u Kupu prvaka.

Čuli smo zbog čega je Pančev gorljivi zagovornik regionalne lige i zbog čega misli da su svjetski politički moćnici ozbiljno pogriješili time što kažnjavaju Novaka Đokovića te ruske i bjeloruske sportaše.

Od velikog napadača dobili smo odgovor i na pitanje zbog čega su hrvatski i srpski klupski nogomet u velikoj prednosti u odnosu na makedonski te zbog čega smatra da sjajni rezultati Hrvatske nisu nikakva slučajnost, nego normalno stanje stvari.

Doznali smo zbog čega smatra da se previše priča o Luki Modriću, za kojeg kaže da je odličan igrač, ali ne i najbolji svih vremena na ovim prostorima, kao i da je Hajduk za njega više davao nego Zvezda.

Pančev nam je pričao kao je bilo biti dio šampionske generacije Zvezde, doznali smo da je Hajduk bio omiljen gost u Skoplju, kao i da vjeruje da je Jugoslavija mogla napraviti i bolji rezultat na SP-u u Italiji 1990. samo da je Ivica Osim malo više vjerovao mladim igračima.

Legendarni Makedonac nam je otkrio tko je najveći krivac za njegov krah u Interu i tko je vršio svakodnevni mobing nad njim kao i to da je zbog milanskog kluba odbio sir Alexa Fergusona i United, Cruyffa i Barcelonu te Real. 

Gdje je danas Darko Pančev? Što radite, čime se bavite?

Darko u Skoplju uživa gledajući kćeri kako rastu, viđa se svakodnevno s prijateljima i uredno prati sve sportske događaje. Ne mogu se pohvaliti da se kvalitetno rekreiram, da se i sad bavim nekim sportom, ali zato svaki dan šećem psa Nea na prelijepim padinama Vodna.

Bili ste sportski direktor Vardara u trenutku kad je ostvario najveću senzaciju u posljednjih dvadesetak godina plasiravši se u skupinu Europa lige. Što se nakon toga dogodilo? Zašto ste otišli?

U posljednjih 25 godina, otkako sam završio karijeru, tri puta sam dolazio u Vardar. Prvi je put to bilo kad klub jako dugo nije osvojio ni prvenstvo ni kup. Uzeli smo kup. Zatim smo, kad sam se drugi put vratio, opet osvojili kup. Oba puta sam obavljao funkciju sportskog direktora.

Treći put sam nakon razgovora s vlasnikom kluba, gospodinom Samsonenkom, prihvatio ulogu direktora. Te smo sezone osvojili prvenstvo, igrali smo u kvalifikacijama za Ligu prvaka i ispali smo od Kopenhagena. Tada je došlo do promjene na klupi, stigao je Janevski, a Vardar je prošao jaki Fenerbahče.

Bio je to fantastičan rezultat. Imali smo dobru momčad, ali trebala su nam dva-tri prava pojačanja. Radio sam na tom pitanju, a onda su došli problemi. Premda je klub imao odlične rezultate i iako smo dobili dosta novca od UEFA-e, situacija se naglo promijenila.

Kršili su se ugovori igračima, plaće su kasnile ili nisu bile uopće isplaćivane i momčad se počela osipati. Kako sve ono što je bilo dogovoreno nije bilo ispoštovano, odlučio sam otići nakon godinu i pol dana.

Kakva je situacija danas u makedonskom klupskom nogometu? Reprezentacija igra više nego solidno, ali u čemu je problem s klupskim nogometom? Pretpostavljam da je problem u nedostatku novca i vizije, ali i u potpuno pogrešnom stavu države prema sportu kao što je to slično u svim ostalim državama bivše Jugoslavije.

Vaša konstatacija je točna. Treba biti objektivan i reći da Makedonski nogometni savez ne može sam održavati klupski i reprezentativni nogomet na potrebnom visokom nivou. Kad pričamo o tome, jako je važna kvaliteta domaće lige. Prije svega, neophodni su optimalni uvjeti za rad s mladim i talentiranim igračima.

To je osnovni preduvjet za bilo kakav rezultat. Ja potječem iz pionirske škole Vardara koja je u to doba sjajno funkcionirala i proizvodila igrače za prvu momčad. Evo vam samo jedan primjer. Svi su naši treneri tada - Spasovski, Šulinčevski, Dojčinovski, Mojsov - bili redom reprezentativci i veliki igrači.

Od svakog od njih sam dobio ono najbolje. Odličnih omladinskih škola je bilo širom Makedonije, u Bitolju, Stipu, Prilepu, Strumici... Savez treba i mora pomagati da se stvore uvjeti za napredak, ali bez posebnog angažiranja i ispravne dugoročne politike klubova to nije moguće ostvariti.

Koliko je meni poznato, Savez radi solidan posao vezano za omladinski reprezentativni nogomet i to daje rezultate. Prije nekoliko godina smo uspješno prošli kvalifikacije i nastupili na Euru. Ti su igrači danas nositelji A reprezentacije. Trud je vidljiv, ali nema dovoljno novca. Zato klubovi moraju preuzeti svoju odgovornost i pomoći.

Više puta ste rekli da bi Zvezda, da joj ne pomažu Vučić i Srbija, završila kao Vardar. Smatrate li da to nedostaje i drugima na prostoru bivše države, kad klubovi već nisu privatizirani?

Budimo iskreni. Da nije bilo takvog Vučićevog gledanja na sport, Zvezda i Partizan u nogometu i košarci bili bi u ogromnim problemima. Također, da u Hrvatskoj nije bilo Tuđmana, tko zna što bi bilo s Dinamom i Hajdukom. Sad dolazimo do pitanja u čemu je Makedonija pogriješila.

Evo jedan primjer. Srbija je dala Zvezdi i Partizanu stadione na kojima su njihove generacije desetljećima igrale. Isto se dogodilo u Hrvatskoj. I to je normalno. Desetljećima su ti klubovi pomagali da se stadioni izgrade, narod odnosno navijači tih klubova su pomagali i sasvim je logično da ti klubovi moraju dobiti te stadione.

Ti stadioni, baš kao i klubovi, bili su i ostali brendovi Beograda, Zagreba i Splita. Kod nas je sve bilo drugačije. Gradski stadion u Skoplju je više od pola stoljeća bio stadion Vardara. Prije nekoliko godina je napravljen iskorak.

Stadion je moderniziran i napravljen je iskorak u svim kriterijima. Međutim, Vardar s tim stadionom više nema ništa. Niti jedan kvadrat. U posljednje vrijeme više i ne igra na njemu. Kako je to moguće? Nevjerojatno, ali istinito.

Kakvo je vaše mišljenje o Zdravku Mamiću? 

Nisam upoznat sa svim detaljima oko gospodina Mamića. O svemu onome zbog čega je optužen, o novcu i transakcijama, ne bih ništa komentirao, ali ako stvar gledamo iz jednog drugog kuta, postavlja se pitanje gdje bi danas bio Dinamo bez najprije intervencija Franje Tuđmana i države, a kasnije bez angažiranja Zdravka Mamića.

Biti toliko puta prvak Hrvatske i biti stalni član europskih skupina nisu male stvari. Za takvo nešto je potreban kompleksan i profesionalan razvoj kluba na svim razinama.

Veliki ste zagovornik regionalne lige? Stojite li i dalje pri tome da je dobro da opet skupa igraju Hajduk, Zvezda, Partizan i Dinamo ili ste promijenili mišljenje? Na primjeru nedavnog finala ABA lige između Zvezde i Partizana vidjeli smo da ni dvoboji u košarci između gradskih rivala ne mogu proći bez teških incidenata, pa mnogi koji su protiv te lige tvrde da bi to bilo preriskantno natjecanje, ali da ni kvaliteta više nije takva da bi se zbog toga upuštalo u rizik organizacije. Što vi mislite?

I dalje tvrdim da je to dobra ideja. Dali ste primjer nereda na utakmicama Zvezde i Partizana. To je točno, bilo je problema, ali isti ti problemi se događaju kad u Hrvatskoj igraju Dinamo i Hajduk, zar ne? BBB i Torcida, Grobari i Delije, te navijačke skupine su iste nacionalnosti i međusobno se tuku.

Navijači rade probleme, ali se nacionalna prvenstva i dalje igraju. Svi se oni vjerojatno nisu previše voljeli u bivšoj Jugoslaviji, ali desetljećima je to funkcioniralo. Je li moguće da smo onda bili civiliziraniji, je li moguće da smo onda bili bolji ljudi i veći demokrati nego što smo danas?

Danas na sve strane slušamo kako smo demokratski napredovali, imamo višestranačke političke sustave, svima su nam puna usta europskih vrijednosti. Ako je tako, onda gdje je problem? Zašto ne možemo opet igrati jedni protiv drugih? To je apsurd. Sa samo malo dobre volje i pomoći politike mogli bismo se opet veseliti nogometu.

Kako mogu bez problema skupa igrati košarkaši, rukometaši, vaterpolisti? Zašto oni mogu, a nogometaši ne mogu? U karijeri sam prošao sve omladinske selekcije u bivšoj Jugoslaviji i igrao za A selekciju. Igrao sam sa Slovencima, Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, Albancima, Bosancima.

Nikad nije bilo nikakvih problema. U A reprezentaciji sam kao najmlađi - to je bio izum Miljana Miljanića - bio cimer s legendarnim kapetanom Velimirom Zajecom. Bio sam prijatelj s Piksijem, Savićevićem, Vokrijem, Prosinečkim, Šukerom, Mihajlovićem, Jarnijem...

Sve te ljude pamtim po dobru, a i danas smo veliki prijatelji. Regionalna liga bi napravila puno za nogomet, za kvalitetu igre, za interes navijača. Mladi igrači bi bilo znatno motiviraniji, stjecali bi puno brže iskustvo, a i novca bi bilo puno više nego što ga ima danas. Ugrubo, što točno znači da se ta liga ne može igrati?

Jesu li ova četiri kluba kriva za rat? Jesu li oni rasturili državu i posvađali narode? Bili smo sportaši, nitko nas o tim stvarima nije pitao ništa, a platili smo, kao i svi na ovim prostorima, strašnu cijenu. 

Mislite da je politika i danas kriva kao što je bila i prije 30 godina?

Naravno. Pogledajte što se događalo na Wimbledonu. Medvedev je 20 godina svaki dan trenirao krvavo dva-tri puta, a onda mu je netko zabranio nastup samo zato što je Rus. Je li on kriv za rat? Pa čak i jedan Hitler nije radio probleme Jesseju Owensu na Igrama 1936. u Berlinu. I što, zar ćemo onda sad reći da je Hitler bio veći demokrat od sadašnjih političara?

Jedan od najboljih sportaša svih vremena pada iz tjedna u tjedan na ATP ljestvici jer se nije cijepio. U isto vrijeme, na tim turnirima koji Đokoviću brane dolazak, svaki dan se zarazi nekoliko cijepljenih igrača. Pitam se - tko je tu onda izgubio? Izgubio je turnir, izgubio je tenis, izgubio je sport. Navijači, a najviše Đoković.

Sportske asocijacije i mnogobrojne organizacije za zaštitu ljudskih prava, a najviše političari, trebali bi razmisliti o tome i poduzeti nešto da se ovakve stvari više ne događaju. Prije 30 godina su me u Ateni čitav dan držali na aerodromu samo zato što sam Makedonac.

Zato vrlo dobro znam kako se sad osjeća Đoković. Kod Grka je na kraju pobijedio razum i ja sam idući dan igrao utakmicu. Zar se nije tako moglo napraviti i s Novakom, Medvedevom i ostalim igračima kojima brane nastup? Rat je najgori izum čovjeka u povijesti. S jedne strane imamo čovjeka koji hoda po Mjesecu, a onda s druge čovjeka koji uporno i iznova ratuje.

Rat u Ukrajini je užasan, neciviliziran. Nevini stradaju, a onda na drugom kraju spektra imamo najmoćnije ljude svijeta koji iz dana u dan stvaraju nova oružja i hvale se tim svojim smrtonosnim napravama. Ti ljudi stvaraju neke nove svjetske poretke u kojima su žrtve ljudi čitavog svijeta. Mislim da bi se svi trebali zapitati u kom pravcu kreće svijet. 

Makedonska je reprezentacija lani prvi put igrala na nekom velikom natjecanju (Euro) i odigrala je korektno. Pamti se i pobjeda protiv Njemačke u gostima, a izbacivanje Italije s SP-a je odjeknulo u svijetu. Kako komentirate uspon makedonskog reprezentativnog nogometa, ako znamo da je klupski na niskim granama, i vidite li mogućnost daljnjeg iskoraka reprezentacije u smislu da bude redoviti sudionik velikih natjecanja te da se može nadati i nokaut-fazama?

Nema tu neke velike zagonetke. Osnova te, ako se tako može reći, nove reprezentacije i dobrih rezultata su Ademi, Bardi, Alioski, Elmas, igrači koji su došli iz mlade reprezentacije i u velikoj mjeri poboljšali kvalitetu ekipe. Ekipa koja je bila pravilno selektirana i odlično vođena od strane gospodina Milevskog donijela je puno radosti makedonskom narodu.

Ti mladi igrači igraju u odličnim europskim klubovima i već sad imaju iskustva jakih utakmica. Nastup na Euru i pobjeda u Njemačkoj pokazali su da napredujemo, a izbacivanje Italije iz baraža za SP dokaz je da se možemo nositi i s najjačima. Nažalost, klupski nogomet nam je daleko iza reprezentativnog.

Kako gledate na hrvatski reprezentativni nogomet? U 20 godina Hrvatska je uzela svjetsku broncu i svjetsko srebro. Koja je po vama tajna uspjeha Hrvatske u odnosu na ostale reprezentacije bivše Jugoslavije, koje nemaju ni izbliza takve rezultate?

Hrvatski se nogomet jako brzo organizirao nakon raspada Jugoslavije. Sačuvali ste sjajnu generaciju koja je igrala u inozemstvu u najboljim europskim klubovima, a imali ste i Ćiru. Šuker, Bokšić, Boban, Jarni i ostali su odradili svoje. To što je Hrvatska napravila po meni nije nikakva senzacija, nego normalan i zaslužen rezultat.

Oduvijek ste imali pravu podršku na svim razinama, a igrači su tada bili željni dokazivanja jer su igrali za svoj narod i svoju državu. Nadam se da ćete tako i nastaviti.

Što se tiče Srbije, oni su najprije bili pod sankcijama i sigurno da je to utjecalo na motivaciju i stabilnost igrača. Ta prva generacija se brzo raspala, a kasnije se jako dugo nisu snalazili. Mislim da će sad s Piksijem biti dobri.

Luka Modrić je s Realom uzeo čak pet Liga prvaka i pri tome je uvijek bio jedan od ključnih igrača. Prekinuo je dominaciju Ronalda i Messija kad je uzeo Zlatnu loptu, a bio je i najbolji igrač SP-a 2018. Jednom ste rekli da je Luka dobar, ali da ne samo da nije najbolji igrač s ovih prostora nego nije ni najbolji igrač Hrvatske svih vremena. Mislite li i dalje tako?

Luka je bez ikakve dvojbe velik igrač i ima daleko najviše osvojenih titula od svih na prostoru bivše Jugoslavije. Volio bih da sam mogao igrati s njim i ima sve moje simpatije i uvažavanje. Međutim, mislim da se pretjeruje s tim silnim izborima za najboljeg, uglavnom bez jasno utvrđenih kriterija, statistika, dobrih argumenata pa čak i s prilično malicioznim stavom prema ostalim igračima.

Hrvatska je i ranije imala fantastične igrače, koji su igrali u nekim drugim vremenima i pod nekim drugim uvjetima. Imali ste Belina, Vukasa, Zambatu, Vujovića i sve one sjajne igrače koji su u Francuskoj uzeli svjetsku broncu. Luka je godinama jedan od glavnih igrača u Realu.

Igra standardno i njegov učinak i značaj su evidentni, ali ipak su uloge Ronalda ili Benzeme u osvajanju tih titula nezamjenjive. Njihovi golovi Realu su donijeli naslove. Naravno, nogomet je kolektivni sport i svaki igrač je važan, ali ovo je ipak realnost. Inzistiranje na nekim stvarima oko Modrića se jako prenaglašava i tu treba biti jako pažljiv.

Na primjer, Casemiro i Kross imaju jednak broj naslova kao i Modrić, ali nitko u Njemačkoj i Brazilu se ne bavi forsiranjem da ih proglasi najboljima. Onda, gdje je tu Benzema? Također, uspoređivanja s Ronaldom i Messijem su nepotrebna i apsurdna. Obojica imaju toliko Zlatnih lopti, naslova, srušenih rekorda, golova, da je to sve nemoguće ni pobrojati.

Zatim, svakako treba uzeti u obzir i visinu transfera. Modrić je u Real iz Tottenhama stigao za 40 milijuna eura. Transferi i vrijednost Ronalda, Neymara, Balea, Messija i sad Mbappea mjere se u iznosima od 150 do 250 milijuna eura, pa i više. Cijena kao u svemu u životu vjerojatno najbolje i najtočnije utvrđuje vrijednost nečega.

Koliko po vama mogu Hrvatska i Srbija napraviti na SP-u u Kataru?

Ovo Svjetsko prvenstvo će biti atipično po puno toga i one reprezentacije koje se najbolje adaptiraju na neobične uvjete koje ćemo imati u Kataru proći će najbolje. Hrvatska i Srbija imaju odlične reprezentacije i ako budu dovoljno motivirane, mogu očekivati dobar, ako ne i odličan rezultat. U svakom slučaju, navijat ćemo za njih i nadati se najboljem.

Kako ste počeli igrati nogomet i kako je bilo igrati u tom Vardaru? Posebno se pamti titula 1987. Premda ste igrali u Kupu prvaka, kasnije vam je taj naslov oduzet i dan Partizanu. Kako je uopće izgledala završnica tog prvenstva i jeste li i vi primijetili da klubovi varaju i namještaju? 

Počeo sam kao klinac, a u prvu momčad sam upao kao dječak sa 16 godina. Dobio sam tad šansu igrati u prvom sastavu najprije zahvaljujući Bobeku i Višnjevcu koji su selektirali i stvorili sjajnu mladu ekipu. Iduće sezone sam bio najbolji strijelac lige i preuzeo svjetsku titulu kao najmlađi najbolji strijelac od slavne mađarske Zlatne lopte Floriana Alberta i mislim da me do danas nitko nije skinuo.

Što se tiče tog cirkusa i Šajberovog kola, najbolje je situaciju opisao Tomislav Ivić. Vardar je bio kažnjen s dvije utakmice neigranja na svom stadionu, a slučajno su te dvije bile s Partizanom i Dinamom. Igrali smo u Tetovu i obje utakmice smo dobili. Ivić je tada rekao da je titula Vardara zaslužena i da bi igrači Vardara, kad bi obukli dresove nekoga od Velike četvorke, bili prvaci nekoliko godina zaredom.

Bili smo stvarno najbolji, a Beogradski sud za udruženi rad ili kako se to tijelo već zvalo totalno je promašio metu. U dresu Zvezde sam osvojio nekoliko titula, ali ovaj naslov s Vardarom mi je daleko najdraži. Kad osvojiš naslov prvaka s malim klubom, to je onda prava stvar. Zvezdu sam volio, ali s njom je bilo normalno biti prvak. 

Došli ste u Zvezdu koja je tada počela graditi momčad za prvaka Europe. Kako je uopće došlo do transfera, jesu li vas tražili još neki klubovi poput Hajduka, Dinama i Partizana te zašto ste se baš odlučili za Zvezdu?

Točno. Džajić je gradio novu ekipu i doveo je puno talentiranih mladih igrača, među ostalima i mene. Želio sam napredovati i prihvatio sam ponudu. Da, istina je da su me tražili Hajduk, Dinamo i Partizan, čak su mi nudili i bolje uvjete od Zvezde, najprije Hajduk, ali bio sam navijač Zvezde i dao sam riječ Džajiću.

Mislim da sam donio dobru odluku. Biti prvak Europe sa Zvezdom je nevjerojatna stvar i bio je to dokaz da je jugoslavenski nogomet tada bio na visokom nivou. Biti prvak Europe s Realom, Bayernom, Milanom ili Barcelonom je također velika stvar, ali to se od tih klubova očekivalo. No kad Zvezda i Steaua postanu prvaci Europe, onda je to nešto posebno.

Zvezda je tih godina dominirala, ali naslov 1989. osvojila je Vojvodina s mladim Mihajlovićem i veteranom Šestićem. Bila je to velika senzacija zar ne?

Igrali smo odlično tih godina, imali smo sjajnu momčad. U te četiri godine tri smo puta bili prvaci, a ja sam tri puta bio prvi strijelac prvenstva. Vojvodina je tada zasluženo bila prvak. Bili su najbolji, ali moram ipak reći da smo Savićević i ja tada bili na odsluženju vojnog roka pa nismo igrali.

Je li istina da su neposredno pred rat u Zvezdu trebali doći Šuker i Bokšić? Mislite li da bi Zvezda s njima i još nekim pojačanjem dominirala Europom sljedećih godina da se država nije raspala?

Istina je da se pričalo kako bi nam trebali doći Bokšić, Šuker i još neki drugi igrači. No tada je došao rat, sankcije, i sve se raspalo. Zvezdi su zabranili da igra na Marakani, a to je imalo poguban učinak na ekipu. Da smo svoje domaće utakmice u Europi mogli igrati u Beogradu, uvjeren sam da bismo barem još jednom bili prvaci Europe.

Bili ste opak napadač, Pippo Inzaghi prije Pippa Inzaghija. Protiv kojeg obrambenog igrača u bivšoj državi vam je bilo najteže igrati? Tko je najviše udarao?

Španjolski Don Balon me je tih godina proglasio kraljem europskih strijelaca. Stvarno sam igrao izvanredno tako da prije možemo reći da je Pippo Inzaghi bio Darko Pančev nakon Darka Pančeva, hahaha. Što se tiče udarača, ne bih nikoga izdvajao. Tada se drugačije igralo. Startovi su bili daleko oštriji i nisu se kažnjavali kao danas. Danas su igrači puno zaštićeniji, što je jako dobro.

Dva tjedna prije Barija, u finalu Kupa vas je pobijedio Hajduk. Je li vas to bilo šokiralo s obzirom na to da ste bili ogroman favorit?

Hajduk nas je sasvim zasluženo dobio. Nadigrao nas je iako smo bili veliki favoriti. Jednostavno, oni su više željeli titulu, a mi smo mislima bili u Bariju.

Kad ste postali prvaci Europe, rat je praktički već počeo, pale su i prve žrtve. U Zvezdi su igrali Hrvati, Makedonci, Crnogorci, Muslimani, Srbi... Je li ikad bilo ikakvih problema u svlačionici zbog nacionalnosti?

Iskreno, nemam pojma tko je taj rat ustvari i počeo. Svi koji smo tada igrali u Zvezdi smo bili jedna obitelj. Poštivali smo jedni druge i bili smo odlični prijatelji. Tako je i danas.

Arkan je tada bio vođa Delija. Jeste li ga ikad upoznali?

Da, logično je bilo da sam ga upoznao s obzirom na to da je bio vođa Delija. Sličnih tipova navijača kao što je bio on je bilo svugdje, ali da, izgleda da je on ipak bio nešto drugačiji.

Kako ste se osjećali 13.5.1990. na Maksimiru? Je li vas bilo strah? Kako danas gledate na taj dan?

Na Maksimiru sam prije toga u dresu Vardara i Zvezde igrao puno utakmica. Nikad nije bilo nereda. Tog dana je netko očito planirao da se nešto onako dogodi. Najprije sam bio šokiran, a onda zabrinut, ali nisam se plašio. Osiguranje je bilo tu, a uz nas su stajali igrači Dinama. Kad se situacija smirila, ostali smo s igračima Dinama i malo smo pričali. Pozdravili smo se i rastali se. Nažalost. 

Protiv koga vam je bilo draže igrati, Hajduka ili Dinama?

Čudne su emocije navijača. U Skoplju su gostovali brojni klubovi, a Vardarovi navijači su imali posebnu simpatiju za neke ekipe. Ne znam, čini mi se da je Zvezda bila najpopularnija, da je imala najviše navijača, ali skopska je publika s posebnim guštom dočekivala Hajduk. Hajduk i Velež su uvijek punili stadion.

Najbolji rezultat na SP-ima nakon polufinala 1962. Jugoslavija je napravila 1990 u Italiji, kad je u četvrtfinalu nesretno ispala od Maradonine Argentine nakon penala. Mislite li da ste možda mogli napraviti više da je Osim imao samo malo više povjerenja u mlađe igrače?

Svjetsko prvenstvo u Italiji je interesantno za analizu. Bilo je to vrijeme kad je jedna generacija odlazila, a dolazila je druga. Izbornik Osim je vjerovao starijim igračima i ta je ekipa postigla dobar rezultat, ali gledajući utakmicu s Argentinom u četvrtfinalu, ne mogu se oteti dojmu da je trebao više vjerovati nama mlađim igračima.

Da je imao više vjere u nas, uvjeren sam da bismo zabili gol, prošli u polufinale, a onda i napravili nešto više. No, Švabo je vjerovao svojim igračima. On je bio taj koji je odlučivao. Nije pitanje u tome je li trebao vjerovati mladim igračima samo zato što su mladi.

Ti mladi igrači su već onda bili nositelji igre u svojim klubovima, igrali su međunarodne utakmice i smatram da je Savićević bio u pravu kad je reagirao na Osimov odnos prema nama.

Umjesto Jugoslavije na Euro 1992. je otišla Danska i postala je prvak Europe. Što mislite da bi se dogodilo da ste vi igrali u Švedskoj? 

Kvalifikacije za taj Euro bile su posebna i nedovršena priča. Bio je to novi sastav u kojem su nositelji igre bili isključivo mladi igrači. Igrali smo fantastično i prvi smo se plasirali na Euro. Igrao sam odlično. Bio sam najbolji strijelac kvalifikacija s 10 golova u sedam utakmica.

Momčad je igrala fenomenalno i da nije bilo tih prokletih sankcija, uvjeren sam da bismo uvjerljivo osvojili naslov prvaka Europe. Ne smijemo zaboraviti niti jednog od igrača te generacije jer su svi oni bili neopravdano kažnjeni. Kad se sjetim svih tih igrača, svih tih divnih momaka, srce mi puca. Priznajem da je to na mene ostavilo veliki ožiljak.

Nakon Zvezde ste otišli u Inter i tada je počeo vaš pad. Zbog čega? Navodno senatori svlačionice Zenga, Bergomi i Ferri nisu voljeli strance te su uvjerili trenera Bagnolija da vas zabetonira na klupu. Tada su u Interu bili Sammer, Bergkamp, Jonk, Šalimov. Nitko od njih na San Siru nije napravio ništa, a kasnije su ostvarili fantastične karijere. Možete li opisati na koji način su vas omalovažavali?

Činjenica je da sam prihvativši ponudu Intera napravio veliku grešku. Ima tu istine oko Bergomija i ostalih igrača koje ste spomenuli, ali prava istina je, to prvi put sad kažem, da me uprava kluba uništila. Iz dana u dan sam doživljavao strašan mobing, svakodnevno su me ucjenjivali da neću igrati ako ih ne poslušam.

U Inter sam došao kao Zlatna kopačka Europe i naravno da nisam želio prihvatiti taj pritisak i takvo ponašanje prema meni. Neko vrijeme smo se inatili, i ja i oni. Na treninzima sam radio odlično. Igrali smo na jednom turniru Reala u Madridu. Zabio sam dva gola, a Inter je osvojio pehar.

Ni to nije promijenilo moju situaciju. Tu je utakmicu gledao predsjednik Šukerove Seville i tražio je preko Davora moj kontakt, ali i to je Inter stopirao. Isto se dogodilo kad je Milan preko Savićevića tražio kontakt. Nisu željeli ni čuti za to. Atmosfera u ekipu je bila jako loša. Sammer i Bergkamp su bili pametniji i otišli su vrlo brzo.

Sjećam se da me je Bergkamp nagovarao da i ja napravim isto. Sistem igre pod vodstvom tog trenera nije davao nikakvu nadu u dobru igru i rezultat. Politika kluba dovela je do toga da Pirlo i Davids čak dvije godine budu na ledu prije nego što su ih pustili u Milan. Davids je u Milanu igrao fantastično, a Pirlo je postao najbolji vezni igrač Italije.

Nažalost, ja sam nastavio po svome. Malo bih igrao, malo bih sjedio na klupi i takve apstinencije su dovele do ozljeda koje prije nikad nisam imao. Tako je završila moja priča u Interu.

Kakav je privatno bio Dennis Bergkamp?

Dennis je privatno bio vrlo prijatan i korektan dečko. Nije bio običan igrač, već nogometna gromada, ali to u Interu u to vrijeme nije puno značilo. Igra za napadače nije postojala. Znam da smo mi napadači često o tome međusobno razgovarali. Odlazeći, rekao mi je da se javim Wengeru.

Kad je 1987. stigao u Monaco, Wenger me želio, poslao je ponudu Vardaru, ali klub me tada nije želio pustiti. Dennis je smatrao da bih tim potezom spasio karijeru. U svakom slučaju, ni on ni Sammer se u Interu nisu dobro osjećali.

Je li istina da ste imali ponude Reala,  Manchester Uniteda i Barcelone? Čitao sam da su vas jako željeli Alex Ferguson i Johan Cruyff, ali ste se odlučili za Inter. Zašto?

Najozbiljniju ponudu sam imao od Reala. Njihov predsjednik je dva puta dolazio u Beograd radi mene. Alex Ferguson me tražio nakon utakmice Zvezde i Manchester Uniteda, ali zbog sankcija su razgovori stali. Cruyff me želio, a kapetan Barcelone Koeman i Stoičkov su me zvali i nagovarali da dođem kod njih. Ipak, Inter je dao najbogatiju ponudu i dogodilo se to što se dogodilo. 

Kakva je bila Serie A u to vrijeme? Mnogi će reći da je bila nogometna NBA liga. Koje je vaše mišljenje?

Apsolutno, to je bila nogometna NBA. Serie A je u to vrijeme bila daleko najjača liga Europe. Svi najbolji i najskuplji igrači igrali su u Italiji. Danas se puno manje ulaže u Italiji i najbolji igrači radije odlaze u Englesku ili Španjolsku. Naravno da je kvaliteta liga zbog toga pala. Osobno držim da je jugoslavenska liga u to vrijeme bila među top četiri lige u Europi.

Odlazak u Njemačku je označio konačan pad te praktički kraj karijere? Što se dogodilo i zašto se niste naigrali ni u Leipzigu ni u Fortuni, koji nisu bile jake momčadi?

Imao sam više od 30 godina kad sam došao u Njemačku. Motiva više nije bilo, ozljede su bile sve češće i ubrzo je sve bilo gotovo.

Kako danas gledate na svoju karijeru? Mislite li da ste mogli i više i biste li nešto promijenili da možete vratiti vrijeme? 

U karijeri sam osvajao prvenstva, više puta sam bio najbolji strijelac lige, osvojio sam Zlatnu kopačku kao najbolji strijelac Europe, 1991. sam sa Savićevićem podijelio Srebrnu loptu, klupski sam prvak Europe i svijeta, igrao sam na SP-u u Italiji, mojim golom protiv Nizozemske Jugoslavija je otišla na Igre u Los Angelesu 1984., a i dalje držim nagradu kao najmlađi najbolji strijelac neke europske lige.

Pogriješio sam jednom, i to fatalno, ali nisam jedini koji je napravio takvu grešku. Nakon puno trijumfa i titula zna se dogoditi da igrač izgubi motivaciju i opusti se. Kad tome dodamo i mogućnost pogrešnog izbora sredine u koju dolazite, onda takve situacije nisu rijetkost.

Ševčenko je bio najbolji igrač na svijetu u Milanu, a kad je stigao u Chelsea, nestao je. Slavni engleski golgeter Michael Owen je bio i Zlatna lopta i Zlatna kopačka, a kad je otišao iz Liverpoola u Real, izgubio se. Takve stvari se događaju, a mislim da se baš to i meni dogodilo.

Bih li nešto promijenio? Svakako to da bih volio da sam dulje igrao jer je nogomet moja ljubav. Volio bih i danas da mogu igrati. Ipak, kad pogled bacim unatrag, mislim da sam dosta toga postigao i da sam zadovoljan karijerom.