ONO što je u finalu Eura u Poljskoj napravila Njemačka, bez ikakve dvojbe možemo nazvati pravim sportskim podvigom, ako se već nećemo previše razbacivati riječju čudo, jer je ono u vlasništvu reprezentacije Hrvatske, koja je u onoj nestvarnoj utakmici monopolizirala taj termin kad je uništila i osramotila poljski rukomet usred Krakowa.

 

Naravno, Njemačka je uvijek Njemačka, velika sportska nacija, koja u svakom sportu uz talent implementira, kao nitko drugi na svijetu, nevjerojatnu količinu mentalne snage, voljnog momenta i radne discipline. Uglavnom, koktel tih osobina recept su za uspjeh. Međutim, ovo što su njemački rukometaši napravili u Poljskoj prava je senzacija, vjerojatno najveća još od Portugala 2003., kad je Hrvatska, najgora momčad Europe postala prvak svijeta.

 

 

Njemački rukomet je bio desetljećima u vrhu. Osvajači su olimpijskih, svjetskih i europskih zlata, a pri tome imaju i bez konkurencije najjaču ligu na svijetu. Međutim, upravo taj koncentrat kvalitete koji se nabio u njemački klupski rukomet, bio je ključni razlog silaska sa scene nacionalne selekcije. Previše stranaca donijelo je kvalitetu u klubove, koji su (uz Barcelonu) harali Europom, no isti ti stranci otimali su mjesta mladim njemačkim talentima, a to se najviše osjetilo na rezultatima reprezentacije.

 

 

 

Tu priča staje. Njemačka punih devet godina na rukometnoj sceni nije predstavljala nikakav relevantan faktor, a ni momčad koju je u Poljsku doveo islandski trener Dagur Sigurdsson, nije nudila nikakav optimizam njemačkim navijačima.

 

Ionako prosječna momčad, koja je godinama muku mučila s plasmanima na velika natjecanja, dodatno hendikepirana izostancima četiri ključna igrača, bila je glavni ''favorit'' za posljednje mjesto u veoma jakoj skupini u društvu Španjolske, Švedske i Slovenije. Uvjerljiv uvodni poraz od Španjolske samo je pojačao uvjerenja svih onih koji su očekivali da će se Nijemci već nakon prvog kruga vratiti doma.

 

Međutim, tada kreće vjerojatno najljepša rukometna priča u posljednjih 13 godina koja je svoj bajkovit kraj dočekala u finalu kad su Nijemci brutalno uništili moćnu Španjolsku, riješivši finale u samo 10 minuta.

 

 

''Presretni smo što igramo zaista dobar rukomet u posljednjih 18 mjseci. Na ovakvim turnirima morate uhvatiti pravi ritam. Nakon poraza od Španjolske na početku, podigli smo nivo naše igre. Igrali smo sjajno danas, sa odličnom obranom i briljantnim Wolfom na golu'', skroman je bio islandski rukometni čudotvorac. Jer Njemačka nije pobijedila Španjolsku, Njemačka je ponizila Španjolsku. Ako jedna Španjolska u prvom poluvremenu uspije zabiti samo 6 golova, a nakon 45 minuta igre tek devet, onda je jasno da nije riječ o običnoj pobjedi, pa makar ona bila i u finalu.

 

 

Povratak Njemačke na velika vrata na svjetsku rukometnu mapu, je nešto najbolje što smo mogli dobiti od ovog Eura. Rukomet koji je u Poljskoj igrala momčad Dagura Sigurdssona, bila je avangarda rukometne igre, baš kao onomad u Portugalu kad je Hrvatska došla do svjetskog zlata. Brz, dinamičan, lepršav rukomet, pokazao je da neki novi vjetrovi pušu, da na scenu umjesto ostarjelih Francuza (koje naravno nećemo nikad otpisati), dosadnih Španjolaca i ''uvijek na istu foru'' Danaca, dolaze mlade i poletne ekipe poput Njemačke, Hrvatske i Norveške, koje njeguju jedan posve drugačiji stil igre, nemilosrdno učinkovit, taktički besprijekoran, a vizualno prekrasan.

 

 

Tko je gledao finale između Njemačke i Španjolske mogao je uočiti dvije jako bitne stvari. Najprije, taktičku potkovanost Nijemaca i fantastičnu pripremu za to finale. Španjolska je pobijedila Hrvatsku igrajući isključivo na crtu, na svog najboljeg igrača Aguinagaldea, što je nažalost u polufinalu prolazilo. U finalu je španjolski pivot izgledao smiješno i nemoćno. Kad je zaustavljen Aguinagalde, zaustavljena je i Španjolska i do kraja utakmice smo gledali igru mačke i miša.

Također, njemačka igra prema naprijed bila je fascinantna. Nevjerojatno brz protok lopte, bezbrojna križanja i raznovrsnost u završnici, razbijali su španjolsku obranu, koja je propuštala na sve strane.

 

 

Ono što smo vidjeli u tom finalu, ali i u borbi za treće mjesto, pokazalo je da rukomet napreduje, da unatoč određenim problemima na klupskoj razini, krupnim koracima grabi naprijed, i ako Njemačka, Hrvatska i Norveška postanu zaista trend i konstanta, a ne samo izolirani eksces, onda se ne moramo plašiti za budućnost ove prekrasne igre.

 

No, vratimo se mi na junake ove naše priče – Nijemce. Njemačka je prije dvije godine bila na samom dnu. Propustili su Euro u Danskoj 2014., a da nije bilo pozivnice iz Katara, po rezultatima ne bi vidjeli ni Svjetsko prvenstvo.

 

 

U Njemačkom rukometnom savezu vidjeli su da je vrag odnio šalu i netko je trebao naslijediti Martina Heubergera. Jaka konzervativna struja u njemačkom rukometu po svaku cijenu je odbijala pomisao da stranac vodi germanski nacionalni ponos, međutim, unatoč svim barikadama, na klupu je ipak sjeo trener koji je prije šest godina na Euru u Austriji domaću momčad odveo do devetog mjesta, njihovog najboljeg rezultata u povijesti.

 

Sigurdsson je imenovan u ljeto 2014. godine, a odmah je javnost šokirao odlučivši se pozvati u selekciju relativno nepoznate i mlade igrače, ali igrače gladne uspjeha, koji su zapažene rezultate imali u mlađim dobnim skupinama.

 

Rekli smo da je Njemačka isključivo jakim lobiranjem u IHF-u dobila wild-card za SP u Kataru, no već tamo su se mogle nazrijeti prve konture Sigurdssonova rukopisa. Njemačka je odigrala fantastičan turnir, a zaustavljeni su tek u četvrtfinalu od strane katarske legije stranaca i sudaca u službi krupnog kapitala, koji je morao domaćina po svaku odvesti u finale. Ipak, u tom trenutku svi u njemačkom rukometu složili su se da je Islanđanin pun pogodak.

 

Na Sigurdssonu je najviše inzistirao predsjednik Njemačkog rukometnog saveza Bob Hanning, koji je točno znao što može dobiti od islandskog stručnjaka.

 

''2000. smo se sreli prvi puta. Trebao sam mu biti trener u jednoj utakmici, no ist aje otkazana, a Dagur se odlučio za novi izazov. Započeo je karijeru trenera u Japanu'', rekao je Hanning, pa je dodao:

 

''Kad sam 2009. tražio sam pravog trenera za Füchse, odmah sam se sjetio Dagura. Cilj mi je bio pronaći nekoga tko je voljan raditi s mladim igračima, a da pritom ima fantastično rukometno znanje i pobjednički mentalitet. To je bio on.''

 

Hanning je prvim zrakoplovom odletio u Reykjavik, a Sigurdsson je Füchseu najprije donio Kup, a onda Kup EHF-a.

 

 

Hanning je u nekoliko crta opisao čovjeka koji je preporodio njemački rukomet:

 

''Trener je svjetske klase. Uoči Eura ostali smo bez nekoliko ključnih igrača, no on za razliku od nas nije paničario. Imao je nekoliko opcija u glavi i složio je taktičke alternative. U svakom trenutku zna što treba napraviti, majstor je taktike i komunikacije. Nekad je poput vulkana. Zna urlati ako stvari ne idu onako kako je on zamislio, no u globalu, riječ je o smirenom i strpljivom majstoru rukometne taktike.''

 

 

Lijevo krilo Rune Dahmke, koji poznaje Sigurdssona tek od studenoga, za svog trenera ima samo riječi hvale:

 

Povjerenje koje taj čovjek od početka ima u nas je ekstremno. Od početka je vjerovao  u nas, čak i onda kad mi samo to nismo. U početku nam je sa tim svojim optimizmom bio i smiješan. Ipak, pokazalo se da je bio u pravu.''

 

Inače, Dagur je pasionirani glazbenik. Svira gitaru i često sudjeluje na gažama s bratom čiji bend Mono Town ruši sve rekorde na islandskoj TOP ljestvici.

 

 

Suma sumarum, Dagur Sigurdsson je čovjek s mnogo lica, a u nedjelju je pokazao ono pobjedničko.