JUČER je preminuo Zlatko Saračević, Banjalučanin koji je dio povijesti hrvatskog rukometa. Bio je trener rukometašica Podravke i otišao je iznenada, nakon utakmice. Ostavio svoje bližnje i suborce s terena u nevjerici.

Saračević je bio olimpijski prvak, ikona banjalučkog Borca, Medveščaka, Zagreba i Hrvatske. Mnogima je bio idol, a mnogima najdraži trener. Glasan i nasmijan, pričao bi još glasnije ako se radilo o Iztoku Pucu ili o najdražem Borcu. Baš nikada nije odbio govoriti o rukometu. Bio je legenda koju Zagreb neće zaboraviti, baš kao što nije zaboravio Puca, a Saračević za to ima velike zasluge.

> "90. je rekao da kupimo stvari iz reprezentacije" Sarač nam nije dao da prebolimo Puca 

Prenosimo intervju iz Sprinta 1987. godine koji je Zlatko Saračević dao o Zlatku Saračeviću. S njim je razgovarao Darko Imenjak u Domu sportova. 

Studeni 1987.

"Vidimo se u kafiću Doma sportova, tamo kraj ulaza. Znate li gdje je to?"

- Kako ne bih znao. Pa ja sam stari Zagrepčanin.

A "stari Zagrepčanin" s kojim smo dogovorili razgovor u kafiću Doma sportova zove se Zlatan Saračević, Banjalučanin, prinova Medveščak-Novogradnje, zvijezda prošlog prijelaznog roka, koji je u svojoj čvrstoj želji da doista postane Zagrepčanin na kocku stavio nastavak rukometne karijere i - pobijedio.

Dolaskom u Zagreb izazvao je toliku pažnju naše struke da:

"To me malo i uplašilo. U svim novinama pojavljivali smo se samo Bašić i ja i bojao sam se reagiranja domaćih igrača. Da se ne osjete zapostavljeni na naš račun. Ali bili su sjajni, ni trunke ljubomore nisam osjetio, pa se ponajviše zahvaljujući njima već sada osjećam kao starosjedilac. U mnogim drugim klubovima to ne bi išlo tako lako."

To što su Saračevićevi kućni prijatelji uglavnom oni koji za Medveščak igraju već godinama, što je s Bašićem i Smailagićem od prvog dana uveo odlazak na zajedničko piće s domaćim igračima nakon svakog treninga, nije plod samo njihove dobre volje već i taktike pridošlica.

- Kada sam odlučio doći u Medveščak, prvo sam razgovarao s igračima, a tek onda s Upravom. Rekli su da me žele u svojoj momčadi, što nije čudno jer ih gotovo sve poznajem iz raznih reprezentativnih vrsta.

I dok smo kroz intervjue u nastavcima u potpunosti upoznali Bašića, sa Saračevićem je obratan slučaj i mnogo toga je ostalo nepoznato.

Saračeviću je bilo suđeno da postane rukometaš jer:

"Moj stari je bio igrač Borca, pa sam još kao klinac odlazio na pripreme, dolazio na utakmice, a da nisam ni znao što se to na parketu događa."

Mali Zlatan je rastao uz rukometaše, Popović ga je sa sobom vodio na sve treninge te je postao maskota momčadi mnogo prije nego igrač.

"Borac nas uvijek veže"

A kada je Abaz Arslanagić otvorio juniorsku školu, prvi se javio.

- Bilo je to za mene nešto normalno, nešto što se samo po sebi podrazumijevalo. Želio sam postati rukometaš, kao otac, kao svi oni uz koje sam rastao. Počeo sam kao krilo, a ubrzo postao bek. Od tada prošao sam kroz sve reprezentativne selekcije, od kadetske, mlade, studentske, do B i A reprezentacije.

U tim počecima mirisalo je da će mu nesretna klupa za rezerve donijeti više sreće nego parket. Kada je Borac osvajao svoj posljednji naslov prvaka Jugoslavije i Kup, bio je premlad da igra, ali dovoljno star da sjedi na klupi.

"Piše mi da sam osvojio prvenstvo i Kup, ali kao da nisam jer nisam igrao. Kada sam postao prvotimac, uspjeha više nije bilo, pa sada u Medveščaku konačno želim nešto osvojiti jer i meni polako prolaze vlakovi."

Klupa ga je čekala i na početku reprezentativne karijere, pa je s nje bio očevidac možda najbizarnije utakmice u povijesti našeg rukometa. Naime, u Zaječaru 1982. godine (Saračevićev prvi nastup) reprezentacija Jugoslavije je u prijateljskoj utakmici izgubila od reprezentacije SAD-a s jednim pogotkom razlike (to bi bilo kao da mi u nogometu pobijedimo reprezentaciju Engleske), a sljedećeg dana u uzvratu, u "kaznenoj utakmici", pobijedila sa 16 golova razlike.

Za klupu ga je čvrsto vezao Branislav Pokrajac, nimalo milostiv prema cijeloj generaciji kojoj je pripadao Saračević, a pred odlazak na Olimpijadu u Los Angeles, "nakon pet poziva i niti jedne minute igre, bio sam odbačen. Od cijele moje generacije prošao je samo Vujović."

Odvezao ga je "Tuta" Živković i nekad vječna rezerva postala je adut u rukavu pred Svjetsko prvenstvo u Švicarskoj.

- Tuta je sa mnom i Jovicom Cvetkovićem imao jasan plan. Dobio sam ravnopravan tretman s ostalima i kada sam bio pozvan, znao sam da ću igrati. Prve ispite pred Svjetsko prvenstvo sa Sovjetskim Savezom i DDR-om sam položio i bila mi je određena uloga slobodnjaka koji je trebao iznenaditi protivnike jer me nisu poznavali. Ali prvo sam se ja iznenadio kada je prvenstvo počelo jer me je Tuta slao u igru kada je bilo gusto, kada se lomio rezultat.

A u tim trenucima, kada je gusto i kada se lomi rezultat, Saračević ima recept koji bi mogao patentirati.

- Nisam osjećao strah iako nisam imao iskustva u takvim utakmicama. Slika je bila jasna, moje je da pružim onoliko koliko mogu, da pomognem drugima, prije svega Vuji i Cveletu, koji su nosili igru.

Zabio 10 od 10, a nije ni znao

Utakmica sa Švicarcima osigurala mu je veliku propagandu u švicarskim i njemačkim novinama zbog raritetnog postotka šuta. Od deset udaraca postigao je deset pogodaka, bez promašaja, a da to ni sam nije znao dok mu drugi nisu rekli. Od tada "strani menadžeri me vjerojatno prate, ali mi još nitko ništa nije konkretno ponudio".

Nakon Tute i Švicarske prihvatio ga je i Pokrajac, a kod Abaza Arslanagića će sigurno osigurati dug reprezentativni staž. Ne zbog protekcije premda su njih dvojica vezani na poseban način.

- Na svim mojim počecima "Ako" je bio prisutan. Bio mi je prvi trener dok sam bio klinac, vodio je Borac kada sam postao prvotimac, prvi reprezentativni poziv u juniorsku reprezentaciju dobio sam od njega, sada mi je trener u seniorskoj reprezentaciji.

"Nitko mi nije normalno prišao kad sam otišao u Zagreb"

Veže ih i gorak odlazak iz Borca i Banje Luke, uz koju su intimno i dalje vezani. Saračević u dresu Medveščaka još nije nastupio u Banjoj Luci, ali se šetao njenim ulicama na kojima su ga ljudi čudno dočekivali.

- Nitko mi nije normalno prišao. Ili su puni bijesa i ljutnje što sam otišao ili me tapšu po leđima i čestitaju. Ali nitko nije hladan. Ne gledam hladna srca kako propada sport u mom rodnom kraju. Nedavno je Banja Luka slovila kao drugi sportski grad u Jugoslaviji, odmah nakon Splita, a onda je naglo počela seoba vrhunskih sportaša u druge gradove. Propadaju boks, nogomet, rukomet, košarka.

U Zagrebu ga samo tapšu po leđima i nitko nije bijesan i ljut što je došao.

- Zadovoljan sam kako smo počeli prvenstvo. Izgubili smo samo dvije utakmice, dva derbija u gostima. Nesreća je da Metaloplastika dobro gura, ali možda je to i dobro. Bit će zanimljivija naša utakmica u Zagrebu, koja bi trebala odlučiti prvaka. Već sada o njoj mislimo i razgovaramo i ona je velika prilika da konačno napunimo dvoranu. To je posebno meni važno jer me pred praznim tribinama ne može motivirati ni finalna utakmica svjetskog prvenstva. Teško je igrati pred 300 ljudi od kojih 200 poznaješ.

Pred punim tribinama mogao bi se naći i ranije, u Kupu kupova protiv SC Leipziga.

- Ivan Snoj nas je upoznao s SC Leipzigom i, priznajem, malo uplašio. Kaže da igraju u nekom velikom hangaru preuređenom u sportsku dvoranu, pred bučnom i mnogobrojnom publikom. Teren je znatno veći od onih u Jugoslaviji, na što posebno moramo pripaziti, a igrači su im pravi golijati. Kad ih vidiš, prepadneš se. Njihova enormna kondicija i sirova snaga su im glavno oružje. Mislim da kondiciono moramo biti za 50 posto spremniji nego sada ako želimo preko njih u sljedeće kolo.

Čudne riječi za čovjeka koji bi zbog svoje rukometne tehnike trebao prezirati sirovu snagu.

- Iako momčadi koje igraju samo na snagu više ne prolaze. Tu su pali i Rusi, i Česi, i Rumunji. Danas prolaze brzi igrači s dobrim odrazom. Govorim, naravno, o bekovima. Mnogo toga se posljednjih nekoliko godina promijenilo u rukometu. Obrane su brže, nema više vremena za one klasične trokorake, duge i visoke skokove prilikom šuta koji su lijepi za gledanje, ali više ne prolaze. Sada su najefikasniji igrači koji šutiraju iz prvog koraka, brzi i visoki. Visina se u rukometu na poziciji beka cijeni gotovo kao u košarci.

A kada je u pitanju visina, uz Saračevića je opet vezan jedan raritet. Sa svojih 187 cm nije osobito visok i igra u momčadi u kojoj su tri beka niža od krila i kružnih napadača, što je za elitni klupski krug kojemu pripada Medveščak rijetkost.

- Zbog svega toga nikad nisam volio utege i rad u teretani. Uglavnom treniram odraz i vježbe brzine. Kao junior imao sam strašan odraz, sada sam teži pa s mjesta skačem 75 cm visoko. Zadovoljavajuće.

Što je Saračević rekao o Saračeviću

Izgledao je začuđen kada smo rukomet proglasili grubim sportom u kojem je prekršaj legalno pravo obrane, a napadači poput njega trpe bolne udarce tijekom utakmice.

- Košarka je grublji sport od rukometa. Ispod koševa se svašta radi. Dokaz je da se rukometaši vrlo rijetko ozlijede, najmanje u kontaktu s protivnikom. Osim toga, svatko od nas ne ide tamo gdje ga čekaju batine. A prekršaji koje spominjete ne bi postojali kada bi suci doslovno primjenjivali pravila. Vani to rade, dopuštaju samo prekršaj na ruku, a za prekršaj na tijelu izbacuju napolje. Igra se zbog toga brže, ljepše, s mnogo manje prekršaja.

Mislim da u Jugoslaviji o tome moramo razmisliti, jer dvorane su nam prazne bez obzira na rezultate. A gdje ima publike? Samo u malim mjestima u kojima ne postoje drugi klubovi i rukomet je sve što imaju. Nešto moramo mijenjati.

I na kraju Saračević o Saračeviću.

- Nisam igrač koji razmišlja o vrataru, načinu na koji brani, o protivniku i načinu na koji igra. Ne bojim se šutirati jer vjerujem da to dobro radim. Nekada sam šutirao na gol i kad je trebalo i kad nije, često bez mjere. Danas sam ljut kada mi se to desi. S godinama i iskustvom čovjek shvati da mora imati obzira i prema svojim suigračima.

Razgovarao: Darko Imenjak (Sprint, 1987.)