ČUVAJ se čovjeka koji nema što izgubiti. Ne znam je li Anthony Joshua razmišljao o ovoj izreci uoči subotnjeg meča za svjetske naslove u teškoj kategoriji protiv Andyja Ruiza, ali vjerujem da mu je danas svakako jasno što se dogodilo. U Madison Square Gardenu ušao je u borbu u kojoj nije imao što dobiti (osim nešto novca), dok s druge strane njegov američko-meksički suparnik nije imao što izgubiti. I Joshua je sigurno toga bio svjestan i zato nije bio oduševljen zbog nastupa u New Yorku, bez obzira na to što ga je čekao nerenomirani i relativno bezopasni Andy Ruiz, koji je, kako smo svi vjerovali, povrh svega bio zamjenski suparnik umjesto dopingiranog Jarrella Millera.

U njujorškom je ringu Joshua, kao i svaki put dosad, izgledao poput Apolona. Bio je potpuna suprotnost debeljuškastom Ruizu, ružnom pačetu koje se 20-ak minuta nakon prvog gonga pretvorilo u senzacionalnog pobjednika. Mislim da se ni sam Ruiz nije mogao nadati kako će te večeri četiri puta srušiti neporaženog svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika iz Londona 2012. te u slavnoj sportskoj areni prirediti možda i najveće iznenađenje u povijesti boksa. Međutim, Joshua u Madisonu nije padao (samo) zbog udaraca.

Šampion ili projekt? 

Ruiz se pokazao kao nevjerojatno žilav suparnik. U trećoj rundi plesao je po žici, a onda izvukao svoje glavne adute, iznimnu izdržljivost i tjelesnu kondiciju te, s obzirom na njegovu pojavu, nevjerojatnu brzinu udaraca. No u trenucima prije nego što bi Joshua završavao na podu, ti udarci uglavnom nisu bili ni tehnički čisti ni posve precizni. Joshua se tijekom karijere dobro nosio i s boljim udaračima nego što je Ruiz. Pobjeđivao je tako i Vladimira Klička i Dilliana Whytea i Povetkina.

U subotu je djelovao neodlučno, suzdržano, gotovo prestrašeno, kao da se uopće nije želio naći u tom ringu. I tu treba tražiti uzroke njegove neadekvatne reakcije na Ruizove juriše. Izraz njegova lica nakon što je ringovni sudac polovicom sedme runde prekinuo meč odaje dojam ne posebno uzdrmanog čovjeka, nego više zadovoljnog i sretnog što se riješio velike muke i nevolje. Očito je da ovaj meč nije bio njegova želja, nego dio šireg poslovnog plana njegova promotora Eddieja Hearna. Prošle godine Hearn je s američkom medijskom kućom DAZN sklopio ugovor vrijedan milijardu dolara te se obavezao organizirati 16 boksačkih evenata u godinu dana. Hearn sigurno nije prevario Joshuu, ali jasno je da se prije svega posvetio ispunjavanju ugovora s devet nula, a tek potom interesima i željama svog štićenika.

Istini za volju, Anthony Joshua u boksačkim krugovima nikad nije uživao reputaciju koju zaslužuje s obzirom na rezultate. Mnogi mu i danas spočitavaju da ga je Rumunj Mihai Nistor (konstitucijom vrlo sličan Ruizu) lijevim krošeom gotovo izbacio iz ringa u četvrtfinalu Europskog prvenstva 2011. Javna je tajna da je na Olimpijskim igrama u Londonu "pogurnut" do zlata. Pod upitnikom je ne samo njegova pobjeda u finalu protiv Talijana Cammarellea nego i pobjeda u osmini finala protiv Kubanca Erislandyja Savona. Zbog tih grijeha iz mladosti neki ga smatraju pukim Hearnovim marketinškim projektom, a ne šampionom predodređenim da obilježi tešku kategoriju u postkličkovskom razdoblju.

Unatoč porazu od potpunog autsajdera, koji ktome i ne izgleda posebno atraktivno i lako bi ga bilo zamijeniti za građevinskog radnika ili vozača gradskog autobusa, gledajući samo sportski i financijski Joshua nije u lošoj situaciji. Prvi nastup izvan britanskog otoka donio mu je najmanje 25 milijuna dolara, a do kraja godine čeka ga revanš, koji će za razliku od prvog susreta s Ruizom zaista privući pažnju (ne samo boksačkog) svijeta. Iako Joshua nije šampion Lewisovog, Tysonovog ili Holyfieldovog, pa čak ni Kličkovog kalibra, svakako je odličan boksač i nema nikakve sumnje da u uzvratnom meču lako može pobijediti.

Bez likova poput Ruiza sve to ne bi imalo smisla 

Nijedan poraz, dakako, nije dobrodošao, a pogotovo ne boksački. Kako je veliki Veselko Tenžera pisao u vrijeme dok je pratio Parlovljevu karijeru, ni u jednom sportu kao u boksu ponor između pobjede i poraza nije toliko dubok, zato što boksački poraz udara u ono iskonsko u nama, on pogađa izravno naš ego. Međutim, uz malo sreće i pameti te Hearnovog poslovnog umijeća, Joshua do kraja godine može vratiti titule i reputaciju te zaraditi i više nego da je prošle subote u New Yorku pobijedio.

Ne vjerujem da će Andy Ruiz dvaput pobijediti Joshuu. Pronađe li uzdrmani britanski šampion način da parira suparnikovoj brzini, odnosno ponajprije pronađe li motiv i želju za pobjedom, mislim da će pojasevi ponovno biti u njegovim rukama. Andy Ruiz će, pretpostavljam, krenuti putem svojih prethodnika Bustera Douglasa, Olivera McCalla ili Hasima Rahmana, koji su rušili slavne teškaške šampione, ali već u sljedećim mečevima ostajali bez titula i potom polako nestajali s vidika.

Međutim, uloga Andyja Ruiza kao nadahnuća za sve one tisuće natjecatelja u bilo kojem sportu, tisuće autsajdera koji godinama treniraju i žrtvuju se bez prave nagrade i satisfakcije, ali vjeruju da je tu negdje iza ugla i njihovih pet minuta slave, zapravo je neprocjenjiva. Bez ljudi poput Andyja, sina nepovlaštenih meksičkih imigranata, sport ne bi imao nikakvog smisla ni draži. Andy Ruiz nas je još jednom podsjetio da se nikoga ne smije podcjenjivati i da u tih 12 rundi, 90 minuta utakmice ili 10 sekundi utrke svatko, ali baš svatko, ima svoju šansu.