BORUSSIA DORTMUND je nakon 11 godina ponovno u polufinalu najprestižnijeg nogometnog natjecanja na svijetu. U javnosti su ocijenjeni kao najslabiji klub četvrtfinala, a ujedno i kao najslabiji par s Atleticom. Narativ je bio uglavnom podcjenjivački, čak se tvrdilo kako ovakva Borussia nema što raditi u četvrtfinalu Lige prvaka.

Porazom u prvoj utakmici, koja je odigrana u Madridu (2:1), pogotovo nekolicinom individualnih pogrešaka, ekipa Edina Terzića si nije nimalo pomogla ni osnažila imidž u ovogodišnjoj Ligi prvaka.

Ako tome pridodamo još i cijeli niz neuvjerljivih predstava u Bundesligi i DFB Pokalu te neshvatljivo izgubljenu titulu Bundeslige u posljednjoj utakmici prošle sezone, zaista je manjkalo razloga za optimizam.

No, pobjednik ovosezonske skupine smrti (Milan, Newcastle, PSG) tražio je samo malo respekta i čekao uzvratnu utakmicu (4:2) da, nošen energijom svog Žutog zida, pokaže kako nije slučajno nadmudrio favorizirane mega momčadi pogonjene petrodolarima iz Katara i Saudijske Arabije te talijanskog giganta.

S pravom podcijenjeni i otpisani?

Iako su u prvom poluvremenu prve utakmice s Atleticom Terzićevi igrači izgledali katastrofalno i uplašeno, drugo je pokazalo da Borussia nije toliko loša koliko je javnost mislila.

U nastavku se konsolidirala, a Atletico, zavaran izdanjem iz prvih 45 minuta, potpuno se uljuljkao, dopustivši Borussiji povratak u utakmicu. Uspjeli su smanjiti rezultat na samo jedan gol zaostatka i još dva puta pogoditi okvir gola. Zapravo, jedini cilj Edina Terzića u toj utakmici bio je ostati živ za uzvrat na Westfalenu.

I sigurno su im godili status otpisanih te apsolutna uvjerenost javnosti da Atletico zna čuvati prednost u nokaut-utakmicama Lige prvaka. Zapravo, sve je bilo na njihovoj strani - rezultat, iskustvo i Atleticova "cholost", odnosno prgavost, grubost, razvlačenje i ubijanje ritma utakmice. Ni najveći optimisti nisu imali ideju kako bi to nevina i neiskusna Borussija mogla okrenuti.

No, Terzić, vječito osporavani strateg koji je konstantno pod prijetnjom otkaza, nije mislio tako. Nakon što se domogao svog Westfalena s minimalnim zaostatkom, postavio je Borussiju iznenađujuće hrabro. Usadio je igračima vjeru i samopouzdanje koje im je toliko puta posljednjih sezona nedostajalo.

Od vojnika kluba do tipa koji pleše na rubu otkaza

Terzić se vremenom pretvorio u neželjeno dijete Borussije, a čelnici nisu bili načisto što da rade s njim. Vojnik kluba koji je podmetao leđa u svakoj situaciji koju je klub od njega tražio dobio je ponovno priliku voditi ga, ali, kao i u prvom mandatu, kad je čuvao klupu do dolaska unaprijed potpisanog Marca Rosea, kao da nije dobio potrebno povjerenje.

Razloge za to je teško shvatiti jer je ostao na klupi nakon prošlogodišnje blamaže i neuspjeha u posljednjoj utakmici prvenstva, u kojoj je trebao samo pobjedu da titulu vrati u Dortmund. No, gledajući širu sliku, klub godinama plovi bez jasnog plana što točno želi i kako se domoći tog cilja. U takvom ozračju treneru nije nimalo lako.

Godinama su dovodili mlade elitne talente kojima su pružali razvoj na najvišem nivou, da bi ih potom dobro prodavali, pretvarajući se tako u čisti biznis-klub, koji bi na tom putu trebao i osvajati trofeje. U takvoj postavci teško je očekivati od trenera da konstantno donosi i kvalitetnu igru i naslove.

Bez elitnog talenta i pravog lidera

Ova ekipa više nema izraženog pojedinca u kojega bi položila sve nade i kojemu bi se prilagodila. Vukli su na taj način godinama i Dembele, i Sancho, i Haaland, i Bellingham, svatko na svoj način. Ove sezone toga više nema i ovo je Borussia Edina Terzića.

U ovu je sezonu ušao s najtežim teretom na leđima: s etiketom luzera koji dobro kotira za smjenu jer mu sve manje vjeruju i navijači, što je najgore, i njegovi igrači. Kako je sezona odmicala, redom su izbijala na površinu nezadovoljstva igrača, kako neuvjerljivom igrom, rezultatima, tako i pragmatičnim nogometom. Terzić je shvatio da, osim tapšanja po ramenu, priznanja nema. U takvoj atmosferi prolazak skupine smrti Lige prvaka, uz sve ozljede koje su pogađale momčad, već je bio postignuće.

Terzić protiv svih

Nagrađeni su u osmini finala PSV-om koji je bio jako neugodan, no moglo je biti i puno gorih protivnika. Terzićevim pragmatizmom riješena je i ta prepreka, makar momčad izgledala neuvjerljivo. Tad smo trebali shvatiti da je njegova priprema ključnih utakmica ples po rubu s onim što ima na raspolaganju. 

Takvo vođenje momčadi podrazumijeva da nećeš nigdje slaviti uvjerljivo i nećeš nikoga impresionirati. Naprotiv, visjet ćeš u svakoj utakmici, kao i protiv Atletica nakon prosutog vodstva od 2:0. No, s obzirom na to da trenutni kadar Borussije Dortmund nije ni blizu dobro izbalansiran, nema elitnog talenta koji je spreman vući ekipu, kao ni udarne igle, nije to ni loše.

Terzićev tim nije postao bundesligaški Atletico, kako to mnogi u šali vole istaknuti. Ne igraju oni nikakav reaktivan nogomet. No, svjesni su svojih limita i uspjeh osiguravaju na jedini mogući način u ovom trenutku. Problem je što tu situaciju nije prihvatio nitko osim Edina Terzića.

Žuti tabori ne mogu progutati činjenicu da njihov tim igra na momente defenzivan, u tranziciji potentan i fleksibilan nogomet, pa mu spočitavaju da uništava identitet kluba. Velik dio navijača bi radije da se igra na gol više, pa makar gubili. Ali to nije realan pogled, to je život u zabludi. Ova Borussia je spremna na to da će biti na momente sabijena u krilu svog golmana pod napadima Atletica, ali i uvjerena da će tom istom Atleticu prodati u dvomeču 5-6 brutalnih kontranapada kakvih se ne bi ni Simeone iz najboljih dana postidio.

Ova ekipa ima potencijal na nekoliko pozicija, ali nije ni blizu generacija kakve je imala proteklih sezona. Svaka čast igračima poput Özcana, Nmeche, Sabitzera, Ryersona, Süllea, Bensebainija, ali mislite li da su to igrači s kojima biste mogli napasti titulu Bundeslige i igrati polufinale Lige prvaka? Igrati lepršav nogomet?

Život i rad pod opsadom

Adeyemi jest potencijal za nešto više, Bynoe Gittens također, kao i posuđeni Maatsen. Sve su to nerazvijeni igrači na putu da nešto postanu. Hummels na momente igra kao u najboljim danima, da bi zatim kardinalnim greškama sve poništio. A tek priča o Halleru i njegovom zdravstvenom stanju, pa pokušaj reanimacije zamrlog Sancha...

Ova momčad egzistira s toliko puno nesreća i problema da se prolazak u polufinale Lige prvaka, koju možda neće ni osigurati sljedeće sezone jer su trenutno peti na tablici, čini kao znanstvena fantastika.

I sve to u okruženju u kojem se svakodnevno licitira s imenima kao potencijalnim nasljednicima Edina Terzića i unutarnjim nemirima uslijed nezadovoljstva legende Marca Reusa. Uvjeren da treba imati i dalje vodeću ulogu u prvih 11, pravi smicalice i razdor u svlačionici. Tu su i najavljeni odlazak dugogodišnjeg alfe i omege Hansa Joakima Watzkea te strah određenog dijela Borussijinog puka od neizvjesnosti života bez njega.

Od finala Lige prvaka 2013. godine do danas na klupi Borussije smjenjivali su se razni ideolozi, a momčadi su bile većinom snažnije nego trenutna. Nitko od njih nije dobacio dalje od četvrtfinala, osim Terzića, jedinog čovjeka svjesnog trenutnog stanja Borussije Dortmund.

Sada je ključno da to vodeći ljudi kluba posve shvate i prihvate te da konačno postave jasnu viziju i plan što zapravo žele i gdje vide ponos Vestfalije. Ovo polufinale ih ne smije zavarati da su na dobrom tragu jer je ono zasluga isključivo jednog čovjeka.